Uzroci propadanja dobrih djela (III dio)

Jedan  od skrivenih uzroka propasti djela je i العجب   – samozadivljenost.

Validni izvori tretiraju ovu osobinu kao razlog propasti dobrih djela jer je ona predvorje oholosti, a i koliko trun oholosti je prepreka ulasku u Džennet.  U predaji se kaže da je Poslanik, s.a.v.s., upozorio vjernike da se za njih ne boji grijeha, već nečeg što je od grijeha pogubnije, a to je samozadivljenost.

Imam Dejlemi kaže:

إن العجب يحبط عمل سبعين سنة

„Zaista zadivljenost sobom uništava djela učinjena za sedamdeset godina.“

Naši prethodnici, Allah im milostiv bio, učili su skromnost od prvaka svih stvorenja, Muhammeda, s.a.v.s. Osvajači  u momentu trijumfa, kada ulaze u pokoreni grad, zadivljeni svojim uspjehom oholo i ponosito marširaju među poraženim masama osvojenog grada. Onaj od koga učimo skromnost, Muhammed, s.a.v.s., je u momentu osvojenja Mekke, kako historičari bilježe, ušao je u pokoreni grad jašući pognute glave toliko da su krajevi njegova turbana dodirivali vrat njegove jahalice!

Vjerniku svjesnom svojih kvaliteta, ne priliči da bude njima zadivljen, i da se po osnovu tih kvaliteta uznosi i oholi nad Allahovim stvorenjima. Najviša titula počasti koju čovjek može imati na ovom svijetu je da bude Allahov rob. A svi ljudi su Allahovi robovi, priznavali to ili ne. Zato Allah Uzvišeni, iz svoje neizmjerne pravednosti , onoga ko se zaljubi u svoje uspjehe, spusti pod noge onima nad kojima se uzoholio, uništivši mu nagradu za njegova djela. Zar nije dovoljan za pouku primjer egipatskog faraona, koji je tvrdio za sebe da je bog Benu Israilu, pa mu je Allah dao smrt na dnu mora, tu gdje su prošla stopala onih nad kojima se uzoholio?  A koliko je samo bio zaljubljen u sebe!

Kada čovjeku dođe da se uznese i uzoholi svojim dobrom, neka se sjeti propusta i grešaka svojih. To sjećanje je najbolji lijek samoljublju. Ovaj recept uzimamo od vladara pravovjernih, Omer bin el-Hattaba, r.a.

Jedne prilike, dok je kao halifa, sa minbera Allahovog Poslanika, s.a.v.s., držao hutbu, došla mu je na pamet misao:  „Između tebe i Allaha nema nikog“. (Tj., niko nije vrijedniji od tebe kod Allaha) Na tu misao, Omer, r.a., glasno reče: „Bio sam Umejr (Omerčić), i čuvar kamila plemena Benu Mahzum.“  (Tj., bio sam čoban-najamnik, i ne priliči jučerašnjem čobanu da danas smatra da nikog vrijednijeg od njega nema).  Pošto se to što je rekao nije uklapalo u kontekst njegove hutbe, ashabi ovu rečenicu nisu mogli razumjeti, pa su nakon džume tražili od njega objašnjenje. On je objasnio da mu je njegov nefs naturio misao da je od svih bolji, pa je rekao: „Želio sam svom nefsu pokazati gdje mu je mjesto“.

Zaljubljenost u sebe i svoja djela skreće putanju vjernikovog nijeta. Djela postaju sama sebi cilj, sredstvo kojim čovjek želi da dokazuje pred ljudima svoje kvalitete. Time zaboravi Onoga u čije se ime dobra djela čine.

Tako je jedne prilike grupa ljudi zadivljenih svojim namazima upitala jednog alima:

„Kako to da mnogo duže od tebe, potpunije i ispravnije klanjamo svoje namaze, a ti ipak iz svog namaza izlaziš blistav kao da te Sunce ogrijalo, a mi u našim namazima ne nalazimo slast“?

Odgovorio im je: „To je zato što vi obožavate svoje namaze, robujete njihovoj formi, takmičite se u njihovoj potpunosti i dužini. Da svojim namazima obožavate Allaha, našli bi u njima slasti.“

Samozadivljenost vodi čovjeka u robovanje vlastitim djelima, u zaborav Onoga koji na dobro upućuje, Koji dobra djela prima i u Čije ime se čine.

Zato su takva djela, uz svu svoju ispravnost, veličinu i potpunost, osuđena na propast.

Konačno, čiji se to uspjeh i dobro može mjeriti sa uspjehom Allahovog Poslanika, s.a.v.s.? Ipak, on je svoju mubarek glavu spustio skoro po vratu svoje jahalice, ne želeći da djeluje samozadivljen stanovnicima Mekke, nemuslimanima. Ko će to od nas danas dati pravo sebi da uzdigne glavu nad svijetom, smatrajući se boljim od svih?

Prof. Enis ef. Burdžović