Uzroci propadanja dobrih djela (II dio)

Jedan od uzroka propasti djela je التألي علي الله  – odvažnost u donošenju osude prije Allaha dž.š.

Izvorište ovoj tvrdnji nalazimo u vjerodostojnim predajama iz sunneta Allahova Poslanika, s.a.v.s.  Šta preciznije znači ovaj uzrok?  Kakvo donošenje suda prije Allahove presude dovodi do propasti dobrih djela?

Prvenstveno, to znači da čovjek donosi sud o ljudima, olako sijući optužbe o njihovoj iskrenosti u vjeri, nivou imana, kao i o budućnosti, tj., ahiretskom životu drugih ljudi. Vrlo često, hrana većine zajedničkih sijela ljudi koji pretjeruju u vjeri je etiketiranje drugih vjernika, proglašavanje pojedinaca kafirima, mušricima, novotarima, džehenemlijama, i slično. Ova lahkoća u davanju suda o tuđem imanu (vjerovanju), ihlasu (iskrenosti), mesiru (ahiretskoj sudbini) i slično, uzrok je propasti dobrih djela onoga ko tako govori.

Po pitanju ahiretske sudbine drugog vjernika, čak i tvrdnja da će neko zasigurno dobiti Džennet, zabranjena je, jer se radi o pitanju gajba – budućnosti, koju samo Allah zna. U jednoj bitci, kao šehid je poginuo ashab po imenu ebu-Saib. Poslanik, s.a.v.s., je čuo jednu ženu kako mu govori: „Neka ti je sa srećom o ebu Saibe, Allah te je počastvovao.“ Poslanik, s.a.v.s., joj je na to rekao: „Otkuda znaš da ga je Allah počastvovao? Reci: – želimo da ga Allah počastvuje- jer, ja sam vjerovjesnik poslani, a ne znam šta će biti učinjeno ni samnom ni sa vama.“ (Bilježe ga autori Sunena)

Bilježi se da je čovjek rekao za drugog čovjeka: „Tako mi Allaha, Allah „tome i tome“ neće oprostiti.“ Na to je Allah Uzvišeni rekao: „Ko je taj da ispred mene kaže da „tom i tom“ neću oprostiti? Oprostio sam mu, a uništio sam djela onog što je to rekao.“ (Bilježi imam Muslim)

Namazi čovjeka, njegova sadaka, i svi vrijedni ibadeti i dobročinstva, mogu propasti zbog odvažnosti da o ljudima sudi po spoljašnjosti njihovih djela.

Da bi čovjek sačuvao svoja dobra djela i ibadete, ako vidi drugog vjernika da griješi, treba moliti Allaha da mu oprosti i pokušati ga iskrenim savjetima u samoći odvratiti od grijeha, a ako vidi vjernika kako čini dobro i prednjači u dobročinstvu, neka moli Allaha da ga za to nagradi Džennetom.

Slijedeći uzrok propasti dobrih djela je المن بالمعروف   – prigovaranje na učinjenom dobru.

Onaj ko ljudima čini dobro radi Allahovog zadovoljstva, neće učinjeno pratiti prigovorima, hvalisanjem niti traženjem nečeg za uzvrat učinjenog dobra. Potvrdu da prigovor na učinjenom dobru uništava nagradu za dobra djela, nalazimo u riječima Allahova Poslanika, s.a.v.s., koji je rekao:

„إياكم و المن بالمعروف فإنه يبطل الشكر و يمحوا الأجر“

„Čuvajte se prigovaranja na dobru koje učinite, jer ono uništava zahvalnost (Allahu) i briše nagradu.“

 Koliko god da čovjek da od sebe da bi učinio dobro drugom, najprije treba biti zahvalan Allahu koji mu je dao sposobnost i priliku da učini dobro.

Prigovarajući ljudima na dobru koje im je učinio, čovjek želi da mu oni to na neki način uzvrate, ili da ga hvale. Imam Kurtubi tvrdi da na učinjenom dobru prigovaraju slabi ili oni koji su zadivljeni sobom. Nejak čovjek i malo djelo koje učini vidi velikim, a samoljublje i želja za pohvalom od ljudi je motiv onih koji su poneseni samoljubljem. Na taj način, čovjek zaboravlja zahvaliti Allahu, koji na činjenje dobra upućuje onoga koga On hoće, i gubi nagradu za dobro koje je učinio. Da bi sačuvao svoja dobra djela, vjerniku nije preča zahvalnost ljudi od zahvalnosti Gospodara ljudi. A Allah Uzvišeni je sebe nazvao imenom الشكور   – Zahvalni. Njegova zahvalnost je princip da mnogostruko nagradi dobrom onoga ko učini ljudima i najsitnije dobro.

Prenosi se da je jedan alim slušao čovjeka kako drugom čovjeku nabraja sva dobra koja mu je učinio. Alim je prišao hvalisavcu i spriječio njegove prigovore riječima:

„أسكت, فلا خير في المعروف إذا أحصي“

„Ćuti, jer nema dobra u dobročinstvima ako se nabrajaju“.

Zato islamska ulema savjetuje zlatni princip, kako bi vjernik sačuvao svoja dobra djela od propasti. Princip glasi:

„إذا فعلت خيرا فانسه كليا و إن فعل معك خير فلا تنسه ما حييت“

„Kada učiniš dobro, zaboravi ga u potpunosti, a kada ti bude učinjeno dobro, nemoj ga zaboraviti dok si živ.“ 

Prof. Enis ef. Burdžović