بسم الله الرحمن الرحيم
Neka je neizmjerna hvala Allahu Uzvišenom, istinske i savršene hvale dostojnom. Molimo ga da nam stanje poboljša a muke olakša, tugu radošću zamijeni, ružna u dobra djela promijeni.
Neka je salavat i selam na najčistije biće, insana nad insanima, pečata svim poslanima, miljenika srca naših, Muhammeda, s.a.v.s.
Nekada se susretnemo sa slučajem koji nerijetko probudi nelagodu kod svih koji ga čuju. Ušavši u džamiju radi zajedničkog namaza, da se primijetiti da pojedini ljudi ne klanjaju za imamom džamije, već čekaju da on završi sa namazom kako bi oni zasebno klanjali. Svoj takav postupak opravdavaju tvrdnjom da je imam novotar ili teški griješnik te da se za njim ne smije klanjati. Koliko je dozvoljeno postupati na ovakav način? U čijim su rukama konci presude po ovom pitanju, ko ima pravo klasirati ljude na one za kojima se klanja i one za kojima se ne klanja?
Reći ćemo, na Allaha se oslanjajući i za Njegovu milost i uputu moleći:
Namaz je stub od stubova opstanka Islama. Allah ga je svim muslimanima učinio naređenim, a Poslanik, s.a.v.s., nam je objasnio na najpotpuniji način kako da ga obavljamo, rekavši: „Klanjajte kako mene vidite da klanjam“:
(1) Obavljanje namaza u džematu-zajednički, vrijednije je od njegova obavljanja pojedinačno, pa je Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Namaz u džematu je vrijedniji od namaza pojedinca za dvadesetsedam stepeni“.
(2) Namaz u džematu, da bi bio obavljen, kako bi ga svi muslimani zajednički obavljali, potrebno je da postoji imam, onaj ko će zajednički namaz predvoditi. Islamski učenjaci su postavili uslove koje treba ispuniti onaj ko predvodi ljude u namazu. Ti su uslovi pomenuti u fikhskim djelima i suvišno ih je navoditi.
Na šta se treba obratiti pažnja – trebaju se precizirati pojedina shvatanja. Prije svega, pojam novotarije. Treba pojasniti i to da nema razilaženja među muslimanima u jasno definisanim propisima.
Najprije, definisanje pojma novotarija: U jeziku, bid’at je svaka vrsta inovacije, bez osvrta na njenu kakvoću (pozitivnu ili negativnu). Kaže ebu Adnan: „Novotar ili inovator je onaj ko nečemu pristupa na način kako niko ranije nije pristupao“. U šerijatskoj terminologiji, učenjaci imaju dva pristupa definisanju novotarije:
Prvi pristup: Njegov protagonist je ’Izz bin Abdusselam, rahimehullah. On tvrdi sljedeće: Novotarija je ono što Poslanik, s.a.v.s., nije činio. Ona se može podijeliti na obaveznu novotariju, zabranjenu, pohvaljenu, pokuđenu, dozvoljenu. Put otkrivanja o kojoj se novotariji radi je da se ona predstavi pravilima šerijata. Ako se ona (po svojoj prirodi) svrstava pod šerijatska pravila obaveznosti, onda je obavezna novotarija. Ako se svrstava pod principe zabrane (tahrima) onda je zabranjena. Ako se svrstava pod pravila pohvaljenosti onda je pohvaljena, itd.
(3) Možda zvuči čudno ovakvo klasificiranje novotarije od strane ’Izz bin Abdusselama, rahimehullah. Kako novotarija može biti obavezna? Navest ćemo primjer: Džihad je borba, obavezna i propisana u slučaju odbrane od neprijatelja koji žele uništiti islam i muslimane. Džihad je kruna vjerovanja. U vrijeme Poslanika, s.a.v.s., ratovalo se sabljama i kopljima. Vremenom, čovječanstvo je inoviralo razna oružja kojim pospješuje svoje borbene sposobnosti. Inovirati svoja oružja, sa ciljem povećanja sposobnosti samoodbrane, u islamu je svakako obavezna novotarija. Nećemo ostati da se protiv tenkova i raketa borimo sabljama, pravdajući se da ne želimo novotarije u džihadu, koji se sam po sebi jedan od najvećih vidova ibadeta!
Drugi pristup: Ovim pristupom se pojam novotarije u šerijatu stavlja u specifičan okvir, različit od pojma novotarije u jeziku. Ovim pristupom se tretira samo pokuđena novotarija. U ovom slučaju se ne tretira pohvaljena, obavezna itd., novotarija, kako je to činio ’Izz bin Abdusselam, već sažima značenje novotarije samo na onu koja je zabluda i zabranjena. Od protagonista ovog pristupa je i imam ibn Redžeb el-Hanbeli, rahimehullah. On ovaj pristup označava riječima: „Novotarija podrazumijeva ono što bude inovirano a nema osnova u šerijatu koja bi potvrđivala (valjanost) te novotarije. Dok, ono što ima utemeljenja u šerijatu, nije novotarija i ako to jezički jeste.
(4) Činjenica je da su oba pristupa saglasna da je šerijatom pokuđena novotarija ona koja nema potpore u šerijatu, i koja se suprotstavlja šerijatskim principima i intencijama. Na ovakvu vrstu novotarije se odnose riječi Poslanika, s.a.v.s.: „Svaka novotarija je zabluda“.
(5) Ovaj jasni i nedvosmisleni stav drži veliki broj respektabilnih i uvaženih učenjaka i fakiha islamskog ummeta.
Drugo što je važno pomenuti je: Nema razilaženja među muslimanima u suštinskim, decidnim i jasnim pitanjima vjere. U stvarima koje se klasificiraju kao ما علم من الدين بالضرورة – ono što se nužno zna od vjere, nema niti može biti razilaženja. Islamski identitet, pripadnost islamu je ono oko čega se niko ne razilazi od vjernika. To su stvari na kojima je islamski ummet saglasan u selefu i halefu, s mašrika na magrib, koliko se god prilike mijenjale. Mimo ovih utvrđenih, akidetskih principa, sve ostalo što potpada pod djelokrug idžtihada, dozvoljeno je muslimanu da pripada bilo kom pravcu ili mezhebu, jer u ovoj vrsti razilaženja je milost. Ovo razilaženje u stvari je plod fleksibilnosti i savršenstva islamskog šerijata. Kaže ibn Kudameh, rahimehullah: „Dao je u prethodnici ovog ummeta učenjake, znakove svog vremena, putem kojih je pojednostavio principe islama i objasnio skritosti u propisima, njihova saglasnost (idžma’) je dokaz neoborivi, a njihovo razilaženje je milost prostrana.“
(6) Ovako su učenjaci razumjeli pitanje razilaženja, a niko od njih drugog nije smatrao griješnikom niti novotarom, niti su izbjegavali klanjati jedan za drugim. Kaže hafiz ez-Zehebi: „Kada bi svakog učenjaka – imama koji pogriješi u svom idžtihadu prozvali novotarom i napustili ga, ne bi nam valjao ni ibn Nasr, ni ibn Muneddeh ni oni veći od njih. A Allah upućuje stvorenja na istinu i On je od svih milostivih Najmilostiviji. Tražimo zaštitu kod Allaha od strasti i osornosti.“
(7) Slijediti onog ko ispunjava uslove da bude mudžtehid, ne znači smatrati novotarom onoga ko drugačije misli, na temeljima vlastitog idžtihada. Historija razvoja fikhske misli nam svjedoči o ogromnoj dozi poštovanja među mudžtehidima koji su različito mislili, ali se nisu prozivali novotarima zbog razlika u njihovim mezhebima. Šta više, smatrali su se braćom u vjeri. Najviše što je dozvoljeno učiniti u slučaju kada jedan mudžtehid misli drugačije od drugog, je – slijediti svoj stav a ne slijediti tuđ. Ovo se ne svrstava u cijepanje ummeta niti vjere. Ali, ako neko smatra da je njegovo mišljenje jedino koje mora biti istina, a sva druga mišljenja su neosporno – greške, to je cijepanje ummeta i razbijanje njegova jedinstva. Obično onaj ko se slijepo drži samo svog mišljenja, spreman je najgrlatije prozivati sve koji drugačije misle ili postupaju novotarima zabludjelim. Najviše sklon prozivanju je upravo onaj ko se želi istaći. Najviše na tuđe mahane ukazuje onaj ko sopstvenih mahana ima najviše. Molimo Allaha da nas toga zaštiti!
Nakon ovih pojašnjenja, možemo reći: Osoba koja sudi o imamu ne znajući ništa o njemu, osim njegove spoljašnjosti i pojedinih postupaka, griješi. Insanska srca su riznice tajni, koje poznaje samo Onaj ko ih je stvorio. Kako da sudiš o imanu na osnovu onog što ti nije dato da vidiš? I da spoljašnja djela ukazuju na griješenje, valja razmisliti o postupku napuštanja namaza u džematu. Ne klanja se namaz radi imama. Sigurno se i džemat osjeti nelagodno, kad se pojedinci izdvoje iz namaza u kojeg džemat zajednički stupa. Neka dobro razmisle oni koji tako postupaju. Veći je grijeh razbiti jedinstvo džemata, nego klanjati za nekim za kim predpostavljaš da je novotar ili griješnik. Uzvišeni Allah nam je džemat učinio naređenim, i u džematu je snaga ummeta, a svako ko se odvaja od džemata neka zna da tim postupkom krnji snagu ummeta! Ako se izdvojiš iz džemata, kaplja si, ako ostaneš u džematu, ma koliko sićušan – more si. I svako je svjestan da će kaplja mnogo prije nego more ispariti. Allaha molimo da nas učini morem, a da nas sačuva da ne postanemo kapljice!
– 1 Bilježi ga Buhari u Sahihu, Poglavlje o ezanu, br. 634, zatim Poglavlje o edebu, 6079.
– 2 Bilježi ga Buhari, u Sahihu, isto poglavlje, br. 648, Muslim u Sahihu, poglavlje Mesadžid, 1509
– 3 ’Izz bin Abdusselam, Qawa’idul-ahkam fi maslehati-l-enam, 2/204.
– 4 Ibn Redžeb el-Hanbeli, Džami’ul-’ulum wel-hikem, str. 266.
– 5 Muslim u Sahihu, 2/592, Ahmed u Musnedu, 3/310.
– 6 Ibn Kudame, el-Mugni, 1/29.
– 7 Ez-Zehebi, Sijeru e’alami-nubela’, 14/40.
Prof. Enis ef. Burdžović