Danas na sedamnaesti dan ramazana, na sugestiju moga prijatelja da napišem par riječi o Bedru, krenuh napisati nešto o tome. I umjesto historijskih činjenica i dogodovština sa ashabima i njihovim neprijateljima, rekoh, bolje da napišem par redaka o našoj globalnoj situaciji. O našim junacima, mudžahidima, mukatilima, munadilima, mukafihima, i dr.
A možda bi naslov ovog rada mogao nositi i ime „Naša posla“. Jer bilo kako bilo gdje god se govori o ratu, muslimani su u pitanju, oni su glavni akteri ili se uglavnom optužuju za nasilje. I često puta smo razi da govorimo u odbrani islamskih svetih principa i o tome kako nam se nameće rat, ali ovog puta svjedoci smo drugačijeg scenarija na globalnoj sceni. Jučer sam sa prijateljima odgledao jedan klip u kojem u Misrati snimatelj snima vlastitu smrt. Možda je to nekom bizarno. Nekom je nesreća. Nekom očita glupost. Nekoga ne interesuje.
Allahu ekber!
Allahu ekber!
Čulo se nakon ovog usklika kako rafali šište. Kako ratnici ne miruju. Biju ovi, a biju i oni. Nema šta, vodi se prava muška i bespoštedna borba.
A tek Sirija! Ne pitaj.
Jemen, Jordan, Maroko. Sve su to naša žarišta u kojima se muslimani bore protiv njih samih.
Te hrabrosti, tog ludila. Kukavičluka.
Hajde da se zapitamo šta su to poruke Bedra? Kako se to Resul, s.a.v.s., borio protiv neprijatelja, šta su bili razlozi i motivi?
Da li je to bila borba iz nužde, da li je bio odgovor na napad, ili je Poslanik, s.a.v.s., uvježbavao strategiju za dalje širenje Islama?
Ima li mjesta logici?
Kako da naša dešavanja uklopimo u poslaničke uzuse mirovanja i ratovanja?
To je nemoguće.
Ne postoji ni jedne bitke u historiji islama koja se može mjeriti našom savremenom muslimanskom glupošću i nasrtajima jedni na druge. Bilo da smo u toj bici pobijedili ili izgubili.
Ne postoji organizovane strategije odbrane niti napada kod nas muslimana.
Muslimani su najhrabriji kada se bore protiv muslimana. I dva puta bi poginuli samo kad bi moglo. A dovoljno je muke i od jednog stradanja.
Eto, to je naš Bedr. To su naša posla, od Tunisa pa do ko zna gdje. I kada.
Bedre, nismo mi za tebe.
Džemo Redžematović