Abstract
Potraga za identitetom i osjećaj gubitka zemlje glavni su aspekti u poeziji otpora Mahmuda Derviša. Njegova poezija je ispunjena neprekidnim, ali jedinstvenim vapajem za gubitkom palestinskog identiteta i zemlje. Njegove pjesme kao što su “Lična karta”, “Pasoš”, “Majci”, “Moj otac”, “Ljubavnik iz Palestine” i “O istrajnosti” su visoko cijenjene u arapskoj poeziji jer oslikavaju znake međusobne povezanosti identiteta i zemlje. Ovaj rad ima za cilj analizirati kako Derviš povezuje identitet i zemlju u spomenutim pjesmama iz ekopostkolonijalne perspektive i u kojoj mjeri dijele zajedničke osnove jer oboje podrazumijeva način otpora okupatorima pjesnikove domovine. Objašnjavajući vezu između identiteta i zemlje u Derviševim odabranim pjesmama, možemo usaditi novu svijest o povezanosti čovjeka sa zemljom.
Ključne riječi: identitet, zemlja, ekopostkolonijala, Mahmud Derviš i poezija otpora.
1. Uvod
Identitet i zemlja su čvrsto utemeljene teme u poeziji otpora arapskog pjesnika Mahmuda Derviša. U rasponu od pedeset godina života, njegova rana poezija otpora obilježena je deklarativnim i definitivnim glasom koji skreće pažnju na simboličku zemlju i formuliše palestinski identitet prvenstveno zato što je usko vezan za palestinsku zemlju koja je okupirana od 1948. (Sylvain, 2009). Prema Alshaeru (2011), 1948. godine Mahmud Derviš je imao šest godina kada se susreo sa prvim izgnanstvom zbog izraelske okupacije njegove domovine. Protjeran je iz krajolika koji je tek počeo da se utiskuje u njegovu maštu. Međutim, takva odvojenost od zavičaja rodila je, s jedne strane, njegovu poeziju otpora, a s druge strane, onu snažnu neodvojivost identiteta i zemlje koju taktično oslikava u njegovim pjesmama kao što su „Lična karta“, „Pasoš , “Majci”. Ove Derviševe pjesme oslikavaju aspekte palestinske scene gdje su identitet i zemlja isprepleteni. Sam Derviš jednom je izjavio (kao što je citirano u Celik, 2008:275) da njegove pjesme ne daju puke slike i metafore Palestinaca, već daju pejzaže, sela, polja, pa čak sa sobom donose i samo mjesto. On jedne prilike kaže: „Često zateknem sebe kako gledam u maslinu, i dok je gledam, ona se pred mojim očima pretvara u simbol naše borbe i gubitka“ (Celik, 2008). Ova Derviševa izjava svjedoči o zrelosti vizije koja proizlazi iz njegovog razmatranja međusobne povezanosti palestinskog identiteta i zemlje. Prizivajući faunu i floru koji čine Palestinu, Derviš oštrije artikuliše svoju vezanost za određeno mjesto u arapskom svijetu, mjesto gdje je rođen, mjesto koje voli i mjesto koje je izgubio (Elmessiri, 1981).
U ovom radu pokušaćemo da ispitamo neke odabrane Derviševe pjesme jer one prikazuju mnoge motive identiteta i zemlje, utjelovljujući simbole njihove međusobne povezanosti. Odabrane pjesme kao što su “Lična karta”, “Pasoš”, “Majci”, “Moj otac”, “Ljubavnik iz Palestine” i “O istrajnosti” smatraju se pokličem za okupljanje palestinskih masa. Ove pjesme, koje su napisane u Derviševoj mladalačkoj fazi otpora, svjedoče o genocidnom i ponižavajućem načinu na koji se Izrael odnosi prema palestinskom pojedincu, koji mora nositi tuđu ličnu kartu. Prije izraelske okupacije nije se postavljalo pitanje identifikacije. Lična karta, stvar velikog poniženja i diskriminacije, prkosno postaje pitanje velikog ponosa i dostojanstva Palestinaca i čini ih usko vezanim sa njihovom domovinom koja je okupirana još 1948. godine.
2. Pregled literature
2.1 Derviš kao palestinski glas identiteta i zemlje
Ključno je razumjeti kako je Derviš postao važna figura u arapskoj poeziji otpora. Dervišev poetski talenat pojavio se kada je bio mlad. Počeo je da piše pjesme još u školi. Njegov prvi poetski pokušaj Ptice bez krila pojavio se 1960. kada je imao samo devetnaest godina. Njegova druga zbirka pjesama objavljena je 1964. pod naslovom Awraq al Zaytun (Listovi masline) nakon čijeg objavljivanja se smatra jednim od vodećih pjesnika palestinskog otpora. Prema Hamidiju (2011:32), “Derviš je kao pjesnik pokušao doprijeti duboko u palestinsku psihu, možda intenzivnije nego što je većina pisaca uspjela dotaknuti srž palestinskog identiteta i njegovu bliskost s okupiranom zemljom Palestinom”. Derviš je bio tek šestogodišnji dječak 1948. godine kada je postao izbjeglica i kada je protjeran iz pejzaža koji je tek počeo da se urezuje u njegovo srce, um i maštu. Bio je dovoljno osjetljiv da upozna vodu, bunare, ruže, mirise, travu, šumarke, pa čak i tihu muziku njenog tla (Alshaer (2011:92). Od ranog djetinjstva bio je svjedok patnje i borbe svoje porodice zbog izraelske okupacije i sistemskog uništenja sela u kojem je rođen i do tada mirno provodio svoje djetinjstvo.
U tom kontekstu, otpor je bio usađen u njegovo meso i krv dok je još bio dijete palestinske seljačke porodice. Drugim riječima, Derviševo lično osjećanje otpora počelo je kada je, kao šestogodišnje dijete, 1948. godine, njegovo selo potpuno izbrisano s lica zemlje zbog ilegalne okupacije praćene uspostavom države Izrael ( Hamidi, 2011). Kada je odrastao kao pjesnik, smatran je prvijencem i pionirom palestinskih pjesnika otpora. Njegova poezija odražava jedinstveni glas otpora okupatoru domovine s kojom su on i Palestinci međusobno povezani.
2.2 Kratak pregled identiteta i zemlje u Derviševoj poeziji otpora
Antoon (2008) tvrdi da je Derviš rano otkrio moć riječi i napisao veoma izražajne pjesme otpora i ljubavi prema zemlji. Dalje navodi da Derviševa pjesma “Lična karta” iz 1964. ima nezaboravan refren “Zapiši, ja sam Arapin!” To ponavljanje formira krik koji, s jedne strane, kristalizuje vezu između palestinskog identiteta i zemlje, a s druge strane palestinski otpor protiv nastojanja Izraela da izbriše palestinski identitet na okupiranoj zemlji. Palestinski identitet je oduvijek bio u središtu izraelsko-palestinskog sukoba ne samo zato što neraskidivo povezuje Palestince s njihovom domovinom, već zato što je i sredstvo otpora. To je stalni podsjetnik na ono što je Palestincima oduzeto i simbol stalnog sukoba s Izraelom u vezi njihovog prava na postojanje.
Alshaer (2011) tvrdi da Derviš definitivno doprinosi formiranju palestinskog identiteta i da je palestinski narod u njegovoj poeziji otpora istaknut i usko povezan sa zemljom čiji gubitak rezultira gubitkom identiteta. On dodaje da Derviševa poezija počinje od njegove pjesme “Lična karta” koja tretira identitet na način koji je uvjerljiv i ima društveno-politički, i prije svega, humanistički aspekt.
Nadalje, genij Derviša umjetnički veže palestinski identitet za okupiranu zemlju Palestinu. Uspostavljanjem takve veze, Derviš daje glas onima koji ga nemaju, udahnjuje život i daje nadu tamo gdje stanuje očaj, a iznad svega izaziva snažan osjećaj otpora kod svog naroda dajući mu snagu da se opire i ne popušta u borbi za oslobađanje okupirane zemlje. Stoga on spaja identitet i zemlju kako bi formirao međusobno povezani oblik otpora protiv okupatora i uzurpatora njegove domovine. Prema Hamoudu i drugim autorima, (2012) priroda i palestinski narod su međusobno povezani u kontekstu otpora kolonizatorima njihove domovine. Oni dodaju da gubitak zemlje donosi poeziju otpora. To implicira da ekootpor nastaje upravo zbog takve nerazdvojenosti Palestinaca od njihove domovine.
Khalidi (1997) tvrdi da su najosnovnija pitanja koja postavlja palestinski identitet ilustrovana na stvarnoj zemlji Palestine i manifestovana u palestinskoj patnji na granicama i kontrolnim punktovima. Ono što im se dešava na tim kontrolnim punktovima u njihovoj vlastitoj zemlji ili izvan nje donosi im osjećaj gubitka domovine. On čak tvrdi da je šest miliona Palestinaca diskriminisano na tim granicama i punktovima, a poseban tretman koji su dobili od drugih ih snažno podsjeća na njihov identitet koji je vezan za njihovu zemlju i odjekuje u Derviševoj poeziji otpora. Sve ono što Khalidi i mnogi naučnici ovih dana pokušavaju dokazati za nas je precizirano i jasno ilustrovano prije trideset četiri godine u Derviševim pjesmama otpora, poput onih odabranih za ovaj rad. Prema Hamidiju (2011:34), Derviš nastavlja da gradi svoj poetski opus koji je neraskidivo povezan sa palestinskim identitetom i njegovom domovinom koju je Izrael okupirao od 1948. On tvrdi da Derviš sve više brine o porijeklu palestinskog naroda i njihovoj neodvojivosti od zemlje. Ova ideja se odrazila u Derviševom javnom govoru na 50. godišnjicu okupacije Palestine, u kojem on izjavljuje (kao što je navedeno u Hamidi 2011):
Mi, Palestinci, potomci ove prepadnute zemlje, objavljujemo naše snažno prisustvo u vremenu i mjestu. Odbili smo da usvojimo njihovu verziju naše istorije. Osim toga, ostajemo zagovornici i svjedoci autentičnog narativa palestinske snage i volje za životom.
Derviš je bio aktivista koji je neumorno zagovarao integritet između Palestinaca i njihove okupirane domovine. Ova vrsta veze ogleda se u njegovoj poeziji otpora i još očiglednije u šest pjesama odabranih u ovom radu. Nadalje, egzistencijalni ekootpor koji odjekuje kroz Derviševe pjesme uvjerljiv je poziv za palestinski identitet, kao i njihovu zemlju. To znači da Derviš ne odvaja identitet od svoje zemlje. Umjesto toga, on izvodi dvostruku reprezentaciju identiteta i zemlje (Sylvain, 2009:138). Ova vrsta prikaza bratimljenja u Derviševim pjesmama otpora biće razjašnjena u analizi odabranih pjesama za ovaj rad.
3. Teorijski okvir
Od ranih 1990-ih, naučnici su radili zajedno na premošćivanju između novog pristupa ekokritike i postkolonijalne teorije. Cheryll Glotfelty i Harold Fromm (1996: xviii) definišu ekokritiku kao “disciplinu koja proučava odnos između književnosti i fizičkog okruženja”. Međutim, Estok (2005) tvrdi da:
Ekokritika je više od jednostavnog proučavanja prirode ili prirodnih stvari u književnosti, bolje rečeno, to je svaki pristup koji je posvećen promjeni analizom funkcije (tematske, umjetničke, društvene, istorijske, ideološke, teorijske ili druge) prirodnog okruženja u odnosu na ljude, ili njegove aspekte, predstavljene u dokumentima koji doprinose materijalnim praksama u materijalnim svjetovima (str.16-17).
Osim toga, ekokritičari su u svojim istraživanjima primijenili osnovne ideje ekologije i povezivali je s ljudima (Yu, 2011). Naučnici kao što su Arne Naess, Kenneth Burke, Cheryll Glotfelty i Aldo Leopold dali su veliki doprinos razvoju ekokritike. Ekokritičari su protiv antropocentrizma koji se definiše kao težnja ljudskih bića za boljim materijalnim, životnim uslovima, na račun izazivanja neravnoteže u ekologiji. Oni preporučuju ujedinjenje ljudi i prirode radi smanjenja trenutne ekološke krize u svijetu. Teorijski koncepti su pažljivo prilagođeni pod krovnim terminom ekootpora u Derviševoj poeziji otpora. To je konceptualni spoj ekokriticizma i postkolonijalizma kao novog analitičkog objektiva za čitanje Derviševe poezije otpora. Nadalje, trenutni teorijski okvir zasniva se na pretpostavci da su postkolonijalni naučnici marljivo pazili na odnose između koloniziranih i kolonizatora i da se bave temama kao što je formiranje identiteta koloniziranih ljudi, obraćajući pažnju na prirodno okruženje koje ima direktnu vezu sa ljudskim identitetom. Isto tako, znanstvenici ekokritike težili su da se fokusiraju na odnose između prirode i kulture, zanemarujući aspekte postkolonijalizma koji pomažu u oblikovanju ljudske interakcije i međuodnosa s njihovim prirodnim okruženjem. Stoga ekopostkolonijalni objektiv korišćen u ovom radu namijenjen je da posluži kao most između ekokriticizma i postkolonijalizma i da se koristi kao novi analitički objektiv za čitanje Derviševih pjesama. Zato se u ovom radu zalaže za spajanje ili integraciju nekih obilježja ekokriticizma i postkolonijalizma, pronalazeći zajedničku osnovu za njih u poeziji Derviša u smislu zdravog korišćenja prirode za pružanje otpora kolonizatorima. Prilagođeni koncepti korišćeni u svrhu analize šest odabranih Derviševih pjesama su međusobna povezanost, oblici prirode, unutrašnji otpor i spoljašnji otpor.
3.1 Međusobna povezanost
Koncept međupovezanosti u sadašnjem okviru zasniva se na premisi da je naš identitet vezan za zemlju: “Ne znamo ko smo ako ne znamo gdje smo”. U skladu s tim, koncept identiteta u Derviševim pjesmama povezan je s idejom zemlje koja je centralna tema za ekokritiku. Hamoud i ostali (2012) tvrde da je međusobna povezanost među najosnovnijim načelima ekokritike jer ekokritika za svoj predmet uzima suodnos između ljudi i prirode. Glotfelty (1996) predstavlja definiciju ekokritike koja „za svoj predmet uzima međusobne veze prirode i kulture“. Stoga ovaj koncept uključuje analizu igre između ljudi i njihove okoline i odnosa koji među njima postoje u književnim tekstovima. U tom smislu, koncept međupovezanosti će se koristiti za analizu sugestivne neodvojivosti koju je u svojim pjesmama Derviš napravio između identiteta i zemlje i načina kako ih je koristio da izrazi svoj otpor.
3.2 Oblici prirode
U postkolonijalnim studijama priroda se posmatra kao marginalna. To je zato što je fokus na interakciji između ljudi – koloniziranih i kolonizatora. Ova marginalnost u pristupu prirodi zamijenjena je dolaskom novog ekokritičkog pristupa koji premošćuje prirodu i kulturu, stavljajući prirodu u centar analize u svakom književnom poduhvatu. Kalejahi (2012) tvrdi da:
Metaforična polja oko Ruže i kudzua pokazuju da Ozekijev pristup prirodi kao jelu sprječava njen tekst od nostalgične idealizacije prirode kao lokacije čistoće naspram kontaminiranog prostora kulture.
Slično ovome, Derviš koristi prirodu i njene različite oblike u svojim pjesmama otpora kako bi unaprijedio svoju aktivističku agendu. U skladu s tim, koncept „oblika prirode“ je prilagođen da označi prirodna područja/elemente prirode koji se kreću od čiste prirode do prirode koja je kultivisana.
(Čista priroda) 1 2 3 4 (kultivisana priroda) )
Oblici prirode
……………………………
Gornji kontinuum pokazuje da se priroda mijenja u obliku na spektru. Ona otkriva elemente prirode od čiste prirode do prirode koju ljudi kultivišu. Na jednom nivou, on se kreće između prirode i kulture, a između ljudskog identiteta i zemlje koju predstavlja priroda na drugom nivou. Na trećem nivou, on se kreće između postkolonijalizma i ekokriticizma (od marginalnog do centralnog). Međutim, razlika između to dvoje ostaje stabilna. Odnosno, postojanje razlika uopšte nije oslabljeno istovremenim postojanjem međupozicioniranja koji je predložen u ovoj studiji. Razmotrite, na primjer, ono što se može nazvati ‘okruženjem na otvorenom’ kao nizom susjednih i preklapajućih područja koja se postepeno kreću od prirode do kulture, na sljedeći način:
Područje 1: netaknuta priroda (npr. pustinje, okeani, nenaseljeni kontinenti).
Područje 2: ‘scensko uzvišeno’ (npr. šume, jezera, planine, litice, vodopadi).
Područje 3: ‘selo’ (npr. brda, polja, šume).
Područje 4: ‘domaće slikovito’ (npr. parkovi, vrtovi, sokaci), (Barry, 2002.)
U tom kontekstu, koncept “oblici prirode” će se koristiti da pokaže kako Derviš koristi te oblike prirode kao partnere palestinskog identiteta u formiranju međusobno povezane vrste otpora kolonizatorima. Drugim riječima, ovaj koncept je prilagođen da pokaže kako Derviš u svojim pjesmama koristi čiste i pripitomljene ili kultivisane oblike prirode da predstavi palestinsku zemlju povezanu s palestinskim identitetom kao način otpora.
3.3 Unutrašnji otpor i spoljašnji otpor
Otpor je vitalno sredstvo kroz kojeg Derviš u svojim pjesmama razotkriva vezu između Palestinaca i njihove domovine. On koristi prirodu kao snažan oblik otpora, koji se može imenovati kao ekootpor kolonizaciji njegove domovine (Hamoud. et al, 2012:82) gdje duh otpora posvećuje sve ono čime obasjava čovjeka i prirodu i shodno tome otkriva snažan osjećaj čovjekove povezanosti sa zemljom. Za Derviša, prirodni svijet sa brojnim oblicima i formama se mijenja, ali duh povezanosti koji stoji iza njega nastavlja se iznutra i izvana sve dok Palestina ne dobije svoju nezavisnost. Odabrane Derviševe pjesme dovode nas do toga da shvatimo glavni tok povezanosti unutrašnjeg otpora i vanjskog otpora i kako one formiraju vezu koja povezuje ljude i prirodu. Nadalje, duh otpora ujedinjuje cijelu Palestinu, ljudsko i neljudsko, zarad oslobađanja od bespravnog okupiranja zemlje. U narednim redovima pokušaćemo da otkrijemo Derviševe pojmove unutrašnjeg i vanjskog otpora koji implicitno prenose vezu između Palestinaca i njihove zemlje što se može pratiti u odabranim pjesmama u ovom radu.
4. Analiza
4.1 Međusobna povezanost identiteta i zemlje
Derviševe pjesme otpora obilježene su preciznošću jedinstvene povezanosti palestinskog identiteta sa zemljom. Ta vrsta povezanosti prelazi u stepen međupovezanosti u unutrašnjem pogledu Derviša. Dakle, gotovo da nema prizora ili zvuka, od kamena do planine i od pjesme slavuja do odjeka puške, koji se ne odražava u nekim integrisanim slikama da bi izazvao osjećaj međusobne povezanosti. Njegova pjesma “Lična karta” ilustruje da su palestinski identitet i zemlja spojeni kao jedno tkivo, što se može nazrijeti u sljedećim stihovima:
Moj otac je… iz familije pluga
Ne od povlaštene gospode
A moj djed… bio je seljak
Bez roda uglednoga!
Učio me samopoštovanju prije nego čitanju knjiga
A moja kuća je stražarska koliba
Od pruća i trske
Ove Derviševe riječi pokazuju skromni rodoslov i korijene njegove porodice, a ipak je ponosan što je povezan sa zemljom. Izrazi poput „familija pluga“, „seljak“ znak su simbiotske veze između pjesnika i zemlje na kojoj je ukorijenjen. Pjesnik ovdje nastoji upotrijebiti riječ poput „plug, seljak, stražarska koliba od pruća i trske“, koja se povezuje sa arapskim ambijentom poljoprivrede i zemlje, kako bi dočarao osjećaj povezanosti Palestinaca sa svojom okupiranom zemljom. Tu vrstu ukorijenjenosti u domovini potvrđuje u sljedećim redovima kada kaže:
Moji korijeni…
Učvršćeni su prije rođenja vremena
I prije početka godina
Prije čempresa i maslina
…I prije nicanja trave
Derviš ukazuje na vrijeme svojih korijena prije nego što su čak i drveće i trava proklijali. Ove hiperbolične metafore odražavaju spontano i intenzivno prelijevanje snažnog osjećaja neodvojivosti Palestinaca i njihove okupirane zemlje. Upotreba izraza „ moji korijeni učvršćeni“ pozajmljena je iz svijeta botanike u ljudski svijet kako bi se dočarao osjećaj ukorijenjenosti između pjesnika i njegove domovine.
Naznake međusobne povezanosti između identiteta i zemlje su izneseni na vidjelo u pjesmi “Pasoš” kada on kaže:
O, gospodo! Moja gospodo, proroci,
Ne pitajte drveće za imena
Ne pitajte doline ko im je majka?
Sa mog čela izbija mač svjetlosti
I iz moje ruke šiklja riječna voda
Sva ljudska srca moj su identitet
Zato oduzmite mi pasoš!
Ovi redovi pokazuju da drveće i doline znaju svoje porijeklo, kao što je i sam govornik čvrst u svom identitetu i zemlji. Slike u kojima “mač svjetlosti cijepa mi se s čela” i “iz mojih ruku šiklja riječna voda” implicitno izazivaju osjećaj međusobnog otpora kada pjesnik koristi svjetlo i čelo i ruke i riječnu vodu” što ukazuje da je on postao glavna vena i zemlje i naroda. Derviš ovdje otvoreno želi da naglasi da kada bi, s jedne strane, kolonizatori mogli zauzeti njegovu zemlju, ne mogu mogu izbrisati njegov identitet koji je čvrsto ukorijenjena u okupiranju zemlju. S druge strane, on ima za cilj izazvati osjećaj međusobne povezanosti između Palestinaca i njihove okupirane zemlje. Nadalje, kao pravi predstavnik palestinskog identiteta i zemlje, Derviš je obdaren jakim osjećajem otpora koji mu omogućava da stvori svijet međusobne povezanosti ljudi i zemlje. On sjeme elemenata prirode i ljudskog identiteta stavlja u pupoljke kao međusobnu povezanost koja je oličenje palestinske zemlje koju predstavljaju „drveće“, „doline“, „svjetlo“ i „riječna voda“ i palestinski identitet kog simbolizuju “sva srca ljudi”. Elementi palestinskog identiteta i aspekti okupirane zemlje su filigrantno spojeni u njegovoj poeziji i teško je reći koji od njih prevladava nad onim drugim.
U pjesmi „Mojoj majci“ njegov veliki žar za bliskošću sa zavičajem, čija se slika godinama nije mijenjala, izražena je u početnim stihovima ove pjesme:
Čeznem za hljebom moje majke,
I kahvom moje majke,
I dodirom moje majke…
Pozivajući se na Palestinu kao svoju majku u ovim redovima, Derviš pokazuje da se nikada ne može odvojiti od te pupčane vrpce koja ga povezuje s njegovom zemljom. On će uvijek biti sin svoje zemlje; zauvjek će se kupati i čeznuti za majčinom ljubavlju. Derviš se namjerno poziva na “hljeb moje majke, kahvu i dodir” jer Arapi imaju posebne načine u pravljenju hljeba i kahve. Oni se nigdje drugo na isti način ne mogu spremiti i poslužiti kao što nemaju isti ukus. On primjećuje da su načini i stilovi života na okupiranoj zemlji promijenjeni. Ipak, osjeća da će originalni pečat palestinske zemlje, koji simbolizuje „dodirom moje majke“, ostati urezan u njegovoj svijesti.
U nekoliko redova u kompoziciji pjesme, njegova imperativna upotreba izražava spremnost da se žrtvuje za svoju zemlju:
Uzmi me, ako se jednog dana vratim,
Kao zasjen na tvojim trepavicama,
Pokrij mi kosti travom.
Slika „uzmi me kao zasjen na tvojim trepavicama“ prikaz je iz arapske, muslimanske kulture u kojoj žene pokrivaju svoja lica kao obavezu. Upotreba vela, s jedne strane, izaziva osjećaj Derviševe bliskosti domovini i spremnosti da zaštiti svoju zemlju. S druge strane, izaziva pažnju skrivenih osjećaja koje Palestinci gaje prema svojoj domovini. Zatim se okreće prirodi i traži haljinu napravljenu od trave koja će mu prekriti kosti. Ove dvije slike spajaju ljudske i prirodne aspekte i otkrivaju jasnu sliku međusobno povezanog otpora.
Stavi me, ako se vratim,
Kao ogrijev da se tvoje ognjište ne ugasi,
I kao konopac za veš na krovu tvoje kuće.
Slike ovdje pokazuju jednostavnost palestinskog načina života jer još uvijek koriste drvo za paljenje vatre i konop za rublje na krovovima kuća. Nasuprot tome, ove slike dočaravaju pjesnikovu spremnost da se žrtvuje zarad nezavisnosti svoje domovine.
U pjesmi “Moj otac” Derviš opisuje još jednu sliku međusobno povezanog otpora kada kaže:
Spustio je pogled sa mjeseca
Sagnuo se da zagrli zemlju
I pomolio se…
Derviš opisuje emocionalno stanje svog oca prije i poslije okupacije. Prije nego što je napusio svoju zemlju, njegov otac je mirno gledao u mjesec i uživao u svom životu na svojoj rdonoj grudi. Onda kada je njegova zemlja zauzeta, vedrina njegova tada blijedi. Slika saginjanja i uzimanja šake zemlje i molitve izaziva osjećaj ugnjetavanja koji lebdi nad njegovim postojanjem. To je osjećaj prisile da napusti svoju zemlju. Slika takođe otkriva dubinu njegove privrženosti prema zemlji.
Slično ovome, Dervišev osjećaj međusobne povezanosti ide korak dalje u pjesmi “Ljubavnik iz Palestine”, u kojoj je međupovezanost Palestinaca i prirode dominantan element. Naslov sugeriše ljubavnika koji voli svoju voljenu „Palestinu“ koju su izraelske snage okupirale 1948. godine. Ova ljubav ukazuje da su pjesnik i njegova domovina, koju simbolično oslovljava kao voljenu, nerazdvojni. Ona predstavlja primjer otpora fokusirajući se na aspekte prirode i ljudskih organa koji koegzistiraju i međusobno su zavisni:
Tvoje oči trn u srcu
Nanosi mi bol, ali ga obožavam
I štitim od vjetra.
Skrivam ga zbog noći i bola,
Tvoje riječi bile su pjesme
Jučer sam te vidio u luci,
Ti si glas na mojim usnama;
Ti si voda; ti si vatra!
Video sam tvoje lice u zidovima.
Palestinac u životu i Palestinac u smrti
U redovima iznad, Derviš transformiše okupiranu zemlju Palestinu u voljenu osobu čije slike čine pjesnikov osjećaj privrženosti. Različite prirodne karakteristike Palestine – njeno cvijeće, ptice, životinje, voda, vjetrovi, oluje i drveće među mnogim drugim – usko su povezane s ljudskim organima kako bi dočarali tu međuzavisnost. Na ovim slikama, prikazanim iz palestinskog okruženja, priroda je povezana s čovjekom u njegovom otporu. Shodno tome, pjesnik se direktno obraća zamjenicama „ti“ i „tvoj“. On povezuje palestinske gradove i sela koja simbolizuju “tvoje oči” sa pjesnikovim srcem. Ta organska veza između njegovog srca i očiju njegove domovine dočarava dubinu pjesnikove asocijacije na zemlju koja ga čini bolnim zbog njenog razaranja i okupacije od strane izraelskih snaga. Ovu neprekidnu agoniju otkriva slika “trna u mom srcu”. Štaviše, to je povezano sa njegovim jezikom, očima i usnama. Nadalje, slike Palestine kao „vatre i vode“, „Palestinca u životu i Palestinca u smrti“ izazivaju osjećaj međusobnog otpora kada svoj aktivizam prikazuje kao izvor ljubavi, topline i života i izvor tuge i žalosti, ali i smrti istovremeno. Neosporno je da ove slike i simboli izvučeni iz pjesnikovog okruženja pokazuju tjeskobu arapskog naroda protiv kolonizacije njihove domovine. Slika „ti si vatra i voda“ ukazuje na centralizam pjesnikove prirode, da ona nije samo centar lijepih prizora već i centar otpora izraelskim snagama.
Zdrav razum Derviševe međusobne zavisnosti identiteta i zemlje dalje je prikazan u Derviševoj pjesmi “Ljubavnik iz Palestine”, što se može pratiti u sljedećim redovima:
Zakloni me toplinom svoga pogleda.
Odvedi me, gdje god da si,
Uzmi me, kako god da si.
Vrati mi boju lica i toplinu tijela,
Svjetlost srca i oka,
So hljeba i ritam,
Ukus zemlje i domovine!
Ovi redovi izričito služe osjećaju povezanosti u posljednjim trenucima procvata kada govornik osjeća da je u stvarnoj potrebi da ga zemlja zagrli pod bilo kojim uslovima. On tvrdi da je gubitak zemlje doveo do gubitka vitalnosti njegovih čula i njegovog vida. Gubitak njegovih čula otkriva se u sekvencama slika koje izazivaju čulo vida i dodira, sluha i ukusa. Ono što je važno, čini se da Derviš ima šesto čulo koje se naziva „ukus zemlje i domovine“ koje razotkriva pjesnikovu međusobnu povezanost sa njegovom domovinom. Dakle, pjesma ponovo raspoređuje osjećaj međuzavisnosti na mnogo zanimljivih načina i formi.
4.2 Oblici prirode
Kao što je ranije spomenuto, koncept “Oblici prirode” prilagođen je u ovoj studiji kako bi pokazao kako Derviš koristi različite oblike prirode i koristi ih da uspostavi otvorenu čovjekovu vezu sa svojom domovinom. Tvrdimo da Derviš koristi prirodu u smislu četiri područja koja se kreću od čiste prirode do prirode koju su ljudi kultivisali kako bi razotkrili povezanost Palestinaca sa njihovom izgubljenom zemljom.
4.2.1. Oblici čiste prirode
Veza između Palestinaca i njihove zemlje može se pratiti u Derviševoj pjesmi “Veza” u kojoj on kaže:
Nećemo se razdvajati,
Pred nama su mora i šume
iza nas, kako da se razdvojimo?
U gornjim redovima pjesnik daje neobrađene oblike prirode, odnosno mora, pustinje i šume i koristi ih da na najsnažniji način prenese vezu između palestinskog identiteta i zemlje. Derviš koristi metaforu “mora” da otkrije ogromnu povezanost Palestinaca s svojom zemljom. U slici “mora” i “pustinja”, i “šuma”, možemo vidjeti transcendenciju mora, pustinje i šume u veličanstvenu, svetu snagu otpora. Ti oblici prirode nisu nekretnitna kojom upravljaju ljudi radi eksploatacije, provođenja slobodnog vremena ili putovanja, već su to izvori moći koji pokazuju našu slabost koja može biti izvor obnove palestinskog jedinstva zemlje i identiteta. Ove slike otkrivaju da Derviš vjeruje da su ovi oblici neobrađene prirode hranitelji i obnovitelji, sile čije bi obnavljajuća energija mogla podržati njihov otpor i pružiti utočište i sklonište Palestincima.
4.2.2 Scenski oblici prirode
U pjesmi “Ljubavnik iz Palestine” procvat Dervišovog osjećaja povezanosti sa svojom domovinom dolazi do izražaja kroz brojne slike i simbole prirode koji potpadaju pod scenske oblike prirode koji su korišteni kao oblik otpora. Ova vrsta veze implicitno je izazvana iz otpora prema kolonizatorima, što se može vidjeti u sljedećim redovima:
Ti si kao palma u mislima:
Ni oluja ni drvosječa ne mogu je oboriti,
Niti su njene pletenice otkinule
Zvijeri pustinje i džungle
Ove slike ukazuju na otpor prema kolonizatorima u smislu da se okupirani ne obaziru na udarce oluja i drvosječa. Drvosječa i zvijeri iz džungle sa svojim “kandžama i očnjacima” simbolizuju prijetnju koju je pjesnik prikazao u obliku faune: “Kao vrabac koji je nakon tebe napustio našu kapiju”
Taj “vrabac” koji napušta svoje mjesto na neko vrijeme i vraća se, simbolizuje s jedne strane otpor prognanih Palestinaca koji su prisiljeni da napuste svoju domovinu, ali koji će se na kraju vratiti, kao i sam vrabac, svojoj domovini. S druge strane, to je simbol povezanosti čovjeka sa zemljom.
Slično tome, Derviš koristi sliku vrapca kao oblik otpora i istovremeno simbol povezanosti Palestinaca sa zemljom, što se može pratiti u pjesmi “Pasoš” kada kaže:
Svi vrapci koji su slijedili moj dlan
Na kapiji udaljene zračne luke
Kolektivna slika vrapca koja se vidi u ove dvije pjesme naglašava činjenicu da sićušnost ne mora značiti nedostatak snage. U spretnosti vrapca je da leti i ide naprijed-nazad, Derviš, takođe, daje upozorenje okupatorima da će se palestinski narod vratiti i da će vratiti natrag svoju oduzetu zemlju.
Veza kroz otpor poprima još jedan scenski oblik palestinske prirode kada Derviš koristi floru kao oblik otpora, što se može vidjeti u sljedećem retku pjesme “Ljubavnik iz Palestine” kada kaže:
Ti si kao palma:
Ni oluja ni drvosječa
ne mogu je oboriti
U ovom retku, slika nepokolebljive “palme” simbolizuje snagu otpora prema kolonizatoru kojeg oslikava “oluja”. “Drvo palme” se takođe koristi da dočara povezanost čovjeka i zemlje u smislu da je palma u arapskoj kulturi vrlo bliska ljudima jer im pruža hlad i hurme koje su neodvojivi dio arapskog identiteta.
Slično, u sljedećim stihovima iste pjesme, Derviš izjavljuje:
Vidio sam te
Na tezgama,
Na ulicama
Griješ se pored ognjišta
U krvi koja curi sa sunca
U soli mora i pijeska
Ti si vatra i voda
Ove slike upućuju na osjećaje koji Palestince vezuju za njihovu zemlju koja otkriva pjesnikovu uskraćenost zbog neplodnosti zemlje i destruktivnih i opresivnih kolonizatora. Ova vrsta veze se izvodi kroz „krv koja kaplje sa sunca” kroz „so mora i peska” i „vatru”.
Još jedna slika koja pokazuje da se scenski oblici prirode koriste kao oblik otpora može se vidjeti u sljedećim redovima:
Ti si moj djevičanski vrt
Odana kao pšenica
Slike “djevičanskog vrta” i “odana kao pšenica” prenose vjernost palestinske prirode u ostanku djevičanskog vrta u smislu da ne prihvata prisustvo kolonizatora na njemu jer je usko povezan sa svojim narodom. Priroda čak podržava neprekidni palestinski otpor tako što ljudima daje hranu da pružaju otpor.
4.2.3 Oblici „domaće, slikovite i seoske“ prirode
Među oblicima prirode koje Derviš koristi kao vitalne načine otpora koji izazivaju osjećaj povezanosti između identiteta i zemlje je otpor kroz oblik seoske prirode. To je zato što je Derviš bio dijete sa sela koje je rođeno u palestinskom selu Al-Birwa. Seoska priroda njegovog zavičaja u kojem je odrastao ogleda se u njegovim pjesmama kroz koje prenosi svoj osjećaj ukorijenjenosti, a što se jasno vidi u sljedećim stihovima pjesme “Ljubavnik iz Palestine”:
U trnovitim gorama vidio sam te,
Kao pastiricu bez stada,
Progonjenu, i u ruševinama.
Ti si bila moj vrt, a ja tuđinac,
Kucam na vrata, o srce moje,
Na srcu mome…
Stoje čvrsto vrata i prozori, cement i kamenje.
Slike koje je pjesnik prikazao u ovim stihovima kao što su „trnovita gora“, „pastirica bez stada“, „ruševine“, naglašavaju neplodnost zemlje koja je ranije bila „zeleni voćnjak“. Ta erozija zemljišta je posljedica uticaja kolonizatora na njegovu domovinu. Međutim, „kucanje na vrata, prozori, cement i kamenje” predstavljaju osjećaj otpora. Ovdje “kucanje” označava osjećaj otpora koji u pjesniku izaziva njegova okolina, a koji nagovještava i podržava oružanu borbu. Prikazani „objekti“ pokazuju da priroda nagovještava otpor koji će potresti arapski svijet kada se ugnjetavani ljudi dignu na bunu, ujedinjeni u svom bijesu protiv kolonizatora. Slično ovom, on se okreće korišćenju slike “kamena“ da izrazi očevu povezanost s prirodom kada u pjesmi „Moj otac“ primjećuje:
Munja je zapalila doline
U njima bijaše moj otac
Gajio je kamenje
Odavno… i stvarao drveće
Koža mu rasipa rosu
Ruka mu olista drvo
Horizont zaplaka pjesmom.
Ovi stihovi predstavljaju niz slika koje je Derviš koristio da izazove snažan osjećaj povezanosti kroz oblike prirode. “Kamenje” simbolizuje palestinske dječake, među kojima spada i Derviš, dok njegov otac predstavlja sve palestinske očeve, a drveće koje posade postaju učinskovito sredstvo kojim se Palestinci odupiru kolonizatorima. Slika „kamenja iz lišća“ implicitno poručuje da će palestinski otpor koji simbolizuje kamenje dovesti do slobode i nezavisnosti okupirane zemlje Palestine.
Sva žitna polja
Svi zatvori,
Svi bijeli nišani
Sve bodljikave granice
Sve mahrame koje su vijorile,
Sve oči
Sa mnom su bile, ali su ih oni
Izbrisali iz pasoša!
Korištenje ovih aspekata palestinske prirode otkriva da su pjesnikova zemlja i identitet stabilni i međusobno povezani te da će svi napori kolonizatora da ih razdvoje biti uzaludni. On se implicitno opire izraelskom pasošu koji je dat Palestincima tvrdeći da mu mogu odbiti izdavaje palestinskog pasoša i zamijeniti ga njihovim, ali sigurno ne mogu oduzeti njegov palestinski identitet i zemlju koja je integralni dio njega.
Kao pravi glas palestinskog otpora kroz oblike prirode, Derviš uspijeva upotrijebiti različite oblike prirode da prenese svoj otpor, što se može dokazati u sljedećim redovima kada izjavljuje:
Ne pitajte drveće za imena
Ne pitajte doline ko im je majka
Sa mog čela mač svjetlosti izbija
I iz moje ruke voda rijeke izvire
Sva ljudska srca identitet su moj
Zato oduzmite mi pasoš!
U ovim redovima Derviš jasno daje do znanja da drveće, doline, svjetlost i riječna voda znaju svoje porijeklo, kao što je i sam govornik čvrst u svom identitetu i pripadnosti okupiranj zemlji. U skladu s tim, kolonizatori moraju napustiti Palestinu. Izraz „oduzmite mi pasoš“ implicitno znači da kolonizatori treba da uzmu pasoš koji je dat pjesniku u njegovoj domovini i da odu.
U pjesmi “Pasoš” pjesnik eksplicitno povezuje oblike palestinske prirode sa svojim identitetom. Zadovoljan je time što opisuje njihovo prepoznavanje identiteta koji ima, kada kaže:
Ah… ne ostavljaj
Moj dlan bez sunca,
Jer me drveće
Poznaje…
Poznaju me sve pjesme kiše
Ne ostavljaj me blijeda poput mjeseca!
Čak i kada mora napustiti svoju zemlju, ona će ga uvijek pamtiti kao sina zemlje. Činjenica da drveće i kiša priznaju njegovo postojanje daleko je značajnija od komada birokratskog papira koji je napravio neki čovjek i koji mu je uručen pod prisilom. Drveće i kišu ne treba prisiljavati da znaju da je govornik jedan od njih i da je blisko poistovjećen sa zemljom svog rođenja.
4.3 Unutrašnji otpor i spoljašnji otpor
Početni redovi pjesme “O postojanosti” razotkrivaju jasan prikaz Derviševog osjećaja vanjskog otpora kroz formu palestinske prirode koja otkriva njegovu povezanost s domovinom kada izjavljuje:
Kad bi se maslina sjetila
onoga ko ju je zasadio
Ulje bi suza postalo!
Pjesnik koristi “maslinu” da simbolizuje palestinski otpor koji evocira vezu između palestinskog identiteta i zemlje jer je maslina poznato palestinsko drvo i poznato je po tome što je vrlo izdržljivo i otporno na žegu. Njegovo korijenje je vrlo robusno i sposobno da regeneriše drvo kada je nadzemna struktura poremećena ili uništena. Što je još važnije, dobro je poznata u arapskom svijetu jer se u Kur’anu spominje sedam puta. To je drvo koje je Bog izabrao da daje svoje vrijednosti ljudskom zdravlju.
U pjesmi “Lična karta” vanjski aspekt palestinske prirode neodvojiv je od Derviša, a on je smatra nepresušnim izvorom palestinskog jedinstva sa zemljom i izvorem oružja otpora potvrđujući svoju pripadnost njoj kada kaže:
Moj otac je… iz familije pluga
Ne od povlaštene gospode
Nakon što je potvrdio svoju intimnost s tim, on opisuje grubost svog otpora predstavljenog njegovim rukama koje su očvrsnule kontinuiranom vezanošću za palestinske stijene:
Dlan mi je hrapav kao stijena…
Ogrebe onog ko ga dodirne
U sljedećim redovima on otkriva kako je povezanost ljudi sa zemljom u njegovom okupiranom selu jako intenzivna, iako su ga izraelske okupacione snage uništile:
Ja sam iz golorukog sela…
Zaboravljenog
Čije su ulice bezimene
I svi njegovi ljudi su…
Na polju i u kamenolomu
Redovi iznad otkrivaju spoljašnju vrstu otpora kakvu su svi ljudi vidjeli u poljima i kamenolomima. Međutim, on iskače it vizuelnog oblika otpora na nevidljivi otpor unutar sebe kada izjavljuje:
Zabilježi… na početku prve stranice:
Ja ne mrzim ljude
I ne nasrćem ni na koga
Ali… kad ogladnim
Jedem meso onoga ko mi otima
Čuvajte se… čuvajte… moje gladi
I moga bijesa!
Ovi redovi tako izražavaju Dervišev unutrašnji i spoljašnji otpor. Oblik krila koji sugeriše pjesma simbolizuje eventualni let slobode. On simbolično otkriva ta dva oblika svog otpora istovremeno izrazom: “moja glad i bijes”. Odnosno, “glad” simbolizuje Dervišev vanjski otpor zbog uništenja zemlje koja je izvor hrane Palestincima. Slično, “bijes” simbolizuje njegov unutrašnji otpor izazvan dok svjedoči o patnjama Palestinaca uzrokovanim okupacijom. On je umjetnički mogao oblikovati sliku ekorezistencije iznutra i izvana, preusmjeravajući svoju pažnju na vanjski otpor kada tvrdi: “Jedem meso onog ko mi otima”, upozoravajući okupatora njegove domovine da će njegov skriveni otpor jednog dana izbiti i okončaće prisustvo okupatora na njihovoj zemlji.
Derviš je u pjesmi “Pasoš” sklon da prikaže realističnu sliku savremenog palestinskog života, u kojem dominira posjedovanje pasoša u domovini, sa svjesnom svrhom izazivanja otpora iznutra i izvana. U kontekstu unutrašnjeg otpora, on koristi slike palestinskih nemira i patnje unutar njegove zemlje kada kaže:
Nisu me prepoznali u sjeni što
Upija moju boju u pasošu
Moja rana bila je kod njih eksponat
Za turistu koji voli skupljati razglednice
Nisu me prepoznali
Pjesnik evocira neku vrstu patnje jer ga maltretiraju samim tim što ga ne prepoznaju, iako su ga prepoznali oblici njegove zemlje kao što su drveće, kiša, sunce i mjesec. On zagovara tu vrstu ugnjetavanja pod okupacijom kada plače:
Lišen imena, lišen pripadnosti?
Na tlu koje sam vlastitim rukama gajio?
Teško je prihvatljivo da on ostane nepoznat u zemlji koju je svojim rukama obrađivao, pa stoga unutrašnji otpor pronalazi put do izražaja, kada kaže:
Danas je Ejjub[1] do neba zavapio:
Ne činite me po drugi put poukom za druge!
Ovdje Derviš simbolično otkriva palestinsku borbu koja dovodi do izljeva otpora koristeći simbolički izraz “Danas je Ejjub do neba zavapio”. Pjesma se završava njegovim sublimiranim krikom ljudskog otpora:
“Pa, oduzmite mi pasoš”
“Oduzmite mi pasoš!”
To otkriva snažan osjećaj otpora kada se obraća okupatorima njegove domovine u pogledu načina na koji se odnose prema Palestincima u njihovoj vlastitoj domovini. U kontekstu vanjskog otpora, oblici prirode prisutni su u pjesnikovoj viziji i služe kao najbolji prikaz duha povezanosti Palestinaca sa svojom zemljom. Njegove slike su preuzete iz poznatih područja zajedničkog palestinskog iskustva, na primjer “drveće me prepoznaje”, “pjesme kiše me prepoznaju”, ne ostavljaj me kao mjesec”. Svojim intenzivnim slikama nastavlja zagovarati stav prirode u palestinskoj patnji kao i otpor. Nadalje, oblici palestinske prirode pretpostavljaju da ga prate na najbolji način kao što su “svi vrapci koji su pratili moj dlan na vratima dalekog aerodroma”, “sva žitna polja”, “i sve granice”, “svi bijeli nišani”. Ove slike otkrivaju stalno jedinstvo Palestinaca i njihove zemlje da se oslobode neljudskih uslova i ograničenja, te izraelske okupacije.
Među znacima Derviševog osjećaja povezanosti Palestinaca sa zemljom koja se otkriva kroz ekootpor u njenim unutrašnjim i vanjskim oblicima nalazi se i onaj prikazan u pjesmi koju simbolizuje “majka” kada se obraća svojoj majci:
Ako se vratim stavi me
Kao ogrijev u tvojoj peći.
Ova slika u velikoj mjeri otkriva pjesnikov odnos prema okupaciji njegove domovine za koju je usko vezan i koja se pretvorila u peć zbog neprekidnih borbi i beskrajne paljbe kolonizatora na Palestince na njihovoj grudi. Štaviše, Derviševa vezanost za njegovu domovinu podstakla je duh otpora u njemu do stepena da može poslužiti kao gorivo palestinskog otpora. Riječ “ogrijev”, s jedne strane, simbolično izaziva unutrašnji otpor u smislu da je simbol Derviševe poezije otpora koja pojačava žar Palestinaca i hrani ih emocionalnom snagom da se i dalje odupiru. S druge strane, to otkriva njegov vanjski otpor u smislu da je njegova zemlja uništena samo oružjem. U skladu s tim, Derviš intenzivno živi, intenzivno osjeća, intenzivno vidi, intenzivno se opire i intenzivno povezuje Palestince sa svojom domovinom.
5. Zaključak
U ovom radu pokušali smo pristupiti identitetu i zemlji u poeziji Mahmuda Derviša iz ekopostkolonijalne perspektive analizirajući neke odabrane pjesme koje su se fokusirale na potragu za identitetom i gubitak zemlje u okupiranoj Palestini i kako su one usko povezane u Derviševim pjesmama otpora. Otkrili smo da je palestinski identitet usko povezan sa okupiranom zemljom koja je centralna u polju postkolonijalne ekokritike koju smo prilagodili kao novi analitički način čitanja Derviševe poezije otpora. Kao što je postalo jasno, odabrane Derviševe pjesme pune su kontinuirane i jedinstvene izjave o bratimljenju gubitka identiteta i zemlje u okupiranoj Palestini i njihovom istovremenom povezivanju u Derviševim pjesmama. Osim toga, Derviš definitivno doprinosi izgradnji palestinskog identiteta i izaziva osjećaj unutrašnjeg otpora i vanjskog otpora prema kolonizatoru njegove zemlje. Implikacija ovog rada je da se predloženi ekopostkolonijalni pristup može koristiti kao analitička alatka za čitanje poezije Mahmuda Derviša. Nadalje, njegove pjesme mogu se dalje koristiti kao poetska disciplina kroz koju možemo usaditi novu svijest o povezanosti čovjeka sa zemljom. Neosporno je da ekopostkolonijalni objektiv koji se ovdje koristi otvara nove krajolike čitanja Mahmuda Derviša, proširujući ono što znamo o njegovoj vezi sa zemljom i identitetom koja je važna komponenta u njegovoj poeziji otpora.
Izvori:
Alshaer, A. (2011). Identity in Mahmud Derviš's Poem “Dice Player”. Middle East Journal of Culture and Communication (4), 90-110.
Antoon, S. (2008). In The Presence of Derviš. In H. K. a. N. Rahman (Ed.), Mahmud Derviš Exile's Poet Northampton Olive Branch Press.
Barry, P. (2002). Beginning Theory: An Introduction to Literary and Cultural Theory .Manchester and New York: Manchester University Press.
Celik, A. (2008). Alternative History, Expanding Identity: Myths Reconsidered in Mahmud Derviš's poetry In H. K. a. N. Rahman (Ed.), Mahmud Derviš Exile's poet Northampton Olive Branch Press.
Elmessiri, A. (1983). The Palestinian Wedding: A Bilingual Anthology of Contemporary Palestinian Resistance Journal of Palestine Studies 12(1), 77-99.
Estok, S.(2010). An Ecocritical Reading of “As for My House” and Me. Journal of Canadian Studies 44(3), 75-95.
Fromm, C. G. a. H. (Ed.). (1996). the Ecocriticism Reader: Landmarks in Literary Ecology Athens the University of Georgia Press
Hamoud, Z. M. a. R.(2012).Eco resistance in the Poetry of Mahmud Derviš. 3L: The Southeast Asian Journal of English Language Studies 18(1), 75-85.
Khalidi, R. (1997). Palestinian Identity New York: Columbia University Press.
Kalejahi, S (2012).Politics of Food, the Culinary and Ethnicity in Ruth Ozeki’ My Year of Meat : An Ecocritical Reading.International Journal of Applied Linguistics & English Literature (1) 1, 82-89.
Objavljeno u: International Journal of Applied Linguistics & English Literature ISSN 2200-3592 (Print), ISSN 2200-3452 (Online) Vol. 1 No. 6; November 2012.
Preveo i uredio, Džemo Redžematović
[1] Biblijski Jov (prim.prev.).