Piše: akademik Esad Duraković
U vrijeme kada ispisujem ovaj tekst, Palestina doživljava svoju drugu Nakbu, užasniju od prve. Izrael upravo vrši genocid nad Palestincima, uz bezrezervnu podršku najmoćnijih zemalja Zapada (Velika Britanija, SAD, EU i dr.). Ta užasavajuća činjenica, taj slom međunarodnog prava, humanosti i civiliziranosti, snažno utječe na strukturu i tonus ovoga mog zapisa. Da nije aktualne palestinske kataklizme, ni ovaj tekst ne bi bio ovakav kakvog upućujem čitaocima.
Pošto je upravo u toku izraelski genocid nad Palestincima, a budući da je Mahmud Derviš najveći pjesnik palestinske poezije otpora, aktualna tragična zbivanja zahtijevaju širu kontekstualizaciju nego što bi bila u drukčijim prilikama. Naime, Derviševi intervjui i govori nisu umjetnička transpozicija kao poezija već predstavljaju „ekspresiju u doslovnosti“, a to znači da su nužno korespondentni s palestinskom tragedijom na nivou grube palestinske stvarnosti, posebno politike i ideologije. Stoga očekujem da čitalac ima razumijevanja za šire ideološko-političko kontekstualiziranje ove vrste Derviševe aktivnosti, njegova angažmana kao izuzetnog palestinskog intelektualca.
Govoriti ili pisati danas – isto tako: govoriti i pisati – o Palestini u bilo kojem njenom aspektu moguće je samo u kategorijama totaliteta.
Voljom Usuda, dopalo mi je da pišem o riječi, o djelu najvećeg pjesnika Palestine kojeg je ona ikada imala, i to da pišem u vrijeme neizrecivog stradanja njegove zemlje Palestine o čijoj patnji, nadmetanju Erosa i Tanatosa, pisao je Mahmud Derviš cijeloga života, nastojeći pjesničkom riječju artikulirati tu svekoliku patnju, stradanje nalik onome u antičkim tragedijama, te strastvenu ljubav prema humanosti kakvu mogu imati i artikulirati samo narodi i umovi čije stradanje ima odlike mita i epa. Sve to tako je veliko i toliko je snažno da ostaje gotovo neizrecivo bilo kojem magu riječi, umjetničkoj pa i filozofskoj ekspresiji.
Čudesno je kako Palestinci – dakle ljudi koji 75 godina žive neviđeni teror i genocid koji vrši jedna od najmoćnijih država svijeta (Izrael) – imaju vedrinu, osmijeh pri susretima s drugim ljudima a što djeluje nestvarno s obzirom na to da su kolektivno i generacijama već izloženi neopisivom teroru moćnog državnog sistema, upinjanju toga sistema da čitave generacije kolektivno kažnjava i ponižava.
Sjećam se te vedrine, autentična i neusiljena osmijeha Mahmuda Derviša, onoga sjaja, čak svjetlosti u njegovim očima što čovjeka svakoj ljudskoj tmini otima. Doživljaj sjaja ili svjetlosti u očima toga korifeja napaćenog naroda, kome udruženo ljudsko zlo svaku perspektivu oduzima, nikada se ne zaboravlja. Bijaše to u vrijeme Derviševe posjete Sarajevu na Sarajevskim danima poezije (2008), a godinama prije toga uzalud sam pokušavao preko njegove adrese u Švicarskoj da ga „domamim“ u Sarajevo. Najzad smo se družili u Sarajevu – gradu palestinskom pobratimu po stradanju od agresivnih susjeda i uz ravnodušnost svjetskih moćnika. Da, Sarajevo i Palestina bijahu na poetskim recitalima, predani onoj vrsti svjetlosti poetizirane humanosti koja u našem Svijetu upravo trne, tragično iščezava, sa ozbiljnim izgledima da bi naš svijet zaista mogao u dehumanizaciji skončati.
No, da se vratim maločas spomenutim kategorijama totaliteta za koje rekoh da se odnose na sve aspekte, na sve segmente palestinskog bića i identiteta. Ovo smatram važnom „spisateljskom strategijom“ za vrijednosno situiranje ukupnog Derviševa opusa, pa i ovih tekstova u izboru kompetentnog entuzijaste Džema Redžematovića.
1. Danas, dok pišem ovaj tekst (početak decembra 2023.), drugi je mjesec u kome su Palestinci kolektivno izloženi danonoćnom bombardiranju od strane jedne od najmoćnijih armija modernoga svijeta – izraelske armije. Slika te destrukcije i moći potpuno je nesrazmjerna malobrojnosti i bespomoćnosti palestinskog naroda. Njegova patnja, izloženost bespoštednoj i najsurovijoj sili, zaista je neizreciva; ona se zapravo ispoljava u totalitetu po intenzitetu i općenitosti stradanja jer cionistička država najviše ubija djecu u mefistofelskoj „argumentaciji“ da su palestinska djeca budući neprijatelji Izraelaca cionista.
2. Poput zbivanja u epovima – kojima je totalitet glavna odlika – dok Izrael vrši taj genocid, najmoćnije zemlje Zapada podržavaju cionističko-fašistički Izrael logistikom i politički, udruženim snagama u tome pogromu kakav svijet ne pamti, a palestinska „braća“, tzv. muslimani, kukavno i podanički šute nad tim nasiljem i nepravdom od kojih se Planeta potresa. Dakle, na jednoj strani je ogromna, gotovo globalna moć Zla, a na drugoj strani žrtva je bespomoćan i nenaoružan narod prepušten svojoj sudbini. Ni Homer ni Firdusi ne bi se mogli takvoj epskoj tragičnosti načuditi.
3. Država-zlikovac i njena žrtva Palestina pripadaju, u osnovi, istome narodu – Semitima; jezici su im u istoj, u semitskoj familiji. Utoliko je ovo stradanje tragičnije, „epski uvjerljivo“, izvan svake ljudske normalnosti i protiv svake humanosti. Nije ovdje riječ o epskoj umjetničkoj transpoziciji već o stvarnosti koja čak nadilazi granice, ili „okvire totaliteta“ svakoga epa.
4. Epski karakter ovome pogromu što se zbiva na malome prostoru, ali koji bolno odjekuje cijelim svijetom, daje njegova religijska narav – kao najsnažnija moguća ideologija koja presudno doprinosi epskom totalitetu, nasrtaju agresora te bespomoćnosti i istovremenoj pravičnosti žrtve. Izvršilac genocida i njegovi zločinački osviješteni saveznici dehumaniziraju žrtvu upravo sa stanovišta agresorove religije – ne samo zato da bi se to nasilje opravdalo nego da bi se čak prikazalo nužnim „zahvaljujući“, navodno, čistim i čestitim religijskim motivima agresora, a zapravo je riječ o memljivim mitovima i krivotvorenim povijesnim i „religijskim argumentima“. Činjenica o agresorovom imenovanju (i opravdavanju) pogroma kao vjerskog rata daje toj pomami krunsku uvjerljivost o epskom karakteru sveopćeg pohoda, na jednoj strani, a na drugoj strani totalitet i neizrecivost žrtvine patnje i stradanja.
Karakteriziranjem rata kao vjerskog ističe se totalna izopačenost napadača, ali se tako – upravo u optimalno naglašenom etičkom kontrastu – na najuvjerljiviji način ističe i nedužnost žrtve. Najmoćnije zemlje svijeta u pohodu su na šačicu Palestinaca koji su nenaoružani, kojima nisu dopustili čak ni državu osnovati, ali su Palestinci čvrsto vezani za svoj zavičaj, za svoje svete maslinjake i bunare. Vjerski rat je totalni rat više od bilo kojeg drugog jer je fanatičan više od svakog drugog i vodi protagoniste do samoga kraja, čak do kataklizme. Cionisti su odlučni da unište Palestinu, da od nje ne ostane ni traga, jer čvrsto vjeruju da im je to uništenje najviši Božiji nalog. Ta „religijska činjenica“ daje posebnu dimenziju izraelskom pogromu nad Palestincima i čini ga jedinstvenim u modernoj povijesti, posebno u našem vremenu, jer nema samo, ili nema u prvome redu, politički cilj i karakter već se ravna prema religijskim motivima starim barem dvije hiljade godina.[1]
Paradoks je potpun: na Svetoj zemlji sada se vodi najbogohulniji rat, genocid – navodno, u ime Boga ubijaju se hiljade nedužnih civila i djece, ubija se sama ideja humanosti. Neviđenim i ničim opravdanim nasiljem, danas cionistički Izrael skrnavi Svetu zemlju.
Dakle, riječ je o totalom apsurdu i anahronosti, a da bi tragedija bila potpuna – najveće zemlje modernoga Zapada žrtvuju za to svoje civilizacijske, kulturalne i humanističke vrijednosti. Nema sumnje – na osnovu svega navedenog – da svjedočimo epskom stradanju ne samo Palestine nego i fatalnom razaranju svih dostignutih vrijednosti našega svijeta koji se sasvim iracionalno prepušta pomračenju. Dosegnut je onaj nivo totalne destrukcije kojoj još preostaje samo intervencija Boga, ili bogova – kako za koga – da bi epska tragedija bila potpuna. Jehovini cionisti vode svijet ka armagedonu, ali i u Kur'anu postoji najava o Božijoj intervenciji (sura 17, ajeti 4-8).
***
Kako u tome kontekstu posmatrati književnost, pa tako i djelo Mahmuda Derviša?! Kakvog smisla ima umjetnost ili poezija nakon izraelskog pogroma nad Palestincima uz moralno nakaznu podršku vlada zemalja Zapada, koje sebe smatraju civiliziranim i demokratskim?!
U toj sveopćoj destrukciji, nesmiljenom jurišu Tanatosa, Kreacija kao Eros pokušava se oduprijeti iako s malim izgledima, ali ne odustaje, pa se to nevjerovatno nadmetanje Tanatosa i Erosa, Destrukcije i Kreacije, Barbarstva i Humanosti, odvija na takav način kao da je iz Šeherzadina svijeta, premda je njena fascinantna imaginacija upravo tim svijetom „krstarila“, hiljadu noći je zlikovački nagon cara Šahrijara obuzdavala, te je hiljadu osvita sretno dočekala i najzad je zlikovački karakter carev savladala. Palestina i palestinska književnost stvara se, dakle, u geografiji mitova, u zavičaju religijā i civilizacijā, u prostoru gdje se gotovo svaki brijeg i svaka dolina sakralizira postankom vjera i mitova. I danas se u istome prostoru zbiva ta dramatika Erosa i Tanatosa, vjere i paganstva ogrnutog smrtonosnim mitovima, a protiv opustošene humanosti kojoj nedostaje zaštita.
Prethodna asocijacija može se učiniti neumjesnom neupućenima, ali na tome prostoru na kome je nebo bliže zemlji nego bilo gdje drugdje, ali i gdje su ponori duboki i mračni kako mogu biti samo u mitovima – tu se tokom svih ovih 75 godina od Nakbe književnost stvara na jedinstven način – tako neobično i tako volšebno da izgleda nestvarno, upravo kao u volšebnim pričama i epskim pjevanjima dostojnim Firdusija i Homera. O tome sam ponešto pisao u predgovoru zbirci pjesama Mahmuda Derviša a kojom je Derviševa poezija prvi put predstavljena jugoslovenskim čitaocima.[2] Ovom prilikom ću se pozvati na neke poente iz toga predstavljanja Derviša iako moram priznati da tada nisam ni slutio da će se cionistička destrukcija pojačati do ovih zapanjujućih razmjera, čak da će biti obilježena kao sistematsko ubijanje djece i kao zlostavljanje maloljetnih Palestinaca po cionističkim kazamtima. Ta destrukcija i nehumanost se upravo usavršava.
Decenijama već gledamo kako se Palestinci, najčešće djeca i dječaci, „odupiru“ jednoj od najmoćnijih armija svijeta praćkama i kamenicama. Praćkama i kamenicama protiv najmodernijih agresorskih ratnih oklopnih vozila: kao izvanredna savremena replika Davida i Golijata!
Znameniti profesor Edward Said, porijeklom Palestinac a profesor na američkom Columbia University, čije djelo Orientalism (1978) je epohalnog značaja, jedne godine je sa svojim sinom na onome prostoru gdje se tragično dodiruju patnja Palestine i osionost cionizma, bacao kamenčiće na izraelske pobješnjele tenkove. Bila je to impresivna simbolika palestinskog otpora. No, pošto se tamo sve snima, snimljena je i ta Saidova „akcija“ pa mu je odmah nakon toga zabranjeno učešće na jednom austrijskom naučnom simpoziju iako je bio najavljen kao učesnik simpozija.
Dakle, gušenje otpora pogromu Palestinaca obuhvaća sve sfere ljudskoga dostojanstva, svaki oblik ljudske kreacije i spasavanja humanosti. Said, jedan od najvećih naučnika 20. vijeka (1935-2003), kažnjen je uskraćivanjem gostovanja na naučnom skupu u tzv. demokratskom svijetu jer je bacao kamenčiće na agresorove ratne oklopnjake koji u neizrecivoj osionosti krstare putevima njegova zavičaja zatrpavajući bunare i rušeći svete maslinjake, jer maslina je i samome Bogu zakletva.
Šta znači biti pjesnik u takvome svijetu, odnosno – kako je moguće pisati poeziju u svijetu u kome jedna nasilno instalirana država, potpomognuta najvećim silama modernoga svijeta, nastoji da upravo na tome prostoru dovede svijet do kataklizme, do armagedona? U stvari, još se nije dogodila fizička kataklizma, ali upravo se zbiva na tome prostoru moralna i civilizacijska kataklizma zapadnoga svijeta.
Palestinci su u takvim uslovima, u tome prostoru optimalne represije i zločina, razvili hibridni poetski žanr koji naziva poezijom otpora (ši ̒r al-muqāwama). U univerzumu arapske književnosti (danas arapskim jezikom govori oko 450 miliona ljudi), to je jedinstvena književna pojava. Jedinstvena je u poetičkom i „praktičkom“ smislu – kao pjesničko stvaralaštvo što se nadahnjuje surovom realnošću koju palestinski narod godinama proživljava, ali je jedinstvena i po načinu svoga ospoljavanja, objavljivanja i komuniciranja s auditorijem. Razumije se, i naziv poezija otpora upućuje na to da je ona na poseban način angažirana. Arapi su inače veoma skloni poetskoj riječi koja ih ushićuje i uznosi. Čak i prozu kada pišu, pa i tekstove koji bi trebali biti umjetnički neutralni, oni kite, obogaćuju leksičkim obiljem neuobičajenim u drugim kulturama. Stoga se, povijesno, nisu izrazili tako uspješno ni u jednoj umjetnosti kao u poeziji. Međutim, u Palestini za koju rekoh da je veoma dugo i sveobuhvatno izložena cionističkoj agresiji i dehumanizaciji, nasušna potreba za poezijom nije se mogla ispoljavati na način kako se to čini u tzv. normalnim zemljama. Ne postoje mogućnosti, kao drugdje, za njeno štampanje niti za distribuiranje. Zato se poetska riječ tu mukotrpno probija, ali je utoliko toplije prihvaćena – kao neka vrsta emocionalnog utočišta i osnaženja. Naravno, pjesničke zbirke palestinskih pjesnika pronađu put do nekih štamparija i izdavača, ali uglavnom izvan same Palestine u kojoj cionizam svaku vrstu humanosti i kreacije osujećuje, ili onemogućava, pošto je njegov temeljni i permanentan cilj dehumanizacija cijeloga toga naroda.
Istražujući fenomen poezije otpora prije nekih četrdesetak godina, kada sam pripremao spmenutu zbirku pjesama Mahmuda Derviša, otkrivao sam kako se poezija u Palestini stvara u ilegali. Naime, cionističke vlasti – posvećene dehumanizaciji Palestinaca – ne samo što osujećuju tu produkciju nego progone njenu „konzumaciju“, recitiranje, recepciju. Na drugoj strani, Palestinci osjećaju snažnu potrebu za poetskom riječju. Stoga pribjegavaju tajnim, ilegalnim recitalima, ili književnim večerima. U tako oneobičenoj situaciji, poezija ima poseban značaj kao inspirativno i podsticajno emocionalno vrelo, više nego što bi to bilo u normalnim prilikama. Ona biva izuzetno motivirajuća – kao „faktor osvještenja“, patriotskog i općenito humanističkog uzbuđenja a ne samo estetske recepcije. Stoga, u takvim okolnostima, cionizam vodi rat protiv poezije u doslovnom smislu, kao što je doslovna i svaka druga njegova surovost. Recitale zabranjuju, pjesnike progone i hapse; barbarstvo usavršavaju do neviđenih razmjera. Cionizam je doslovno u ratu i s pjesnicima.
Na drugoj strani, u svekolikoj bespomoćnosti, Palestinci pridaju još veći značaj poeziji koja se, naravno, poetički konstituira u skladu s datim okolnostima: oštrim mjerama cionističke represije i snažnom potrebom Palestinaca za slobodom koju im uskraćuju čak i zabranom poezije. U tim sučeljenim tenzijama nastaje, dakle, poezija otpora koja – kao takva – izražava poseban način i intenzitet angažiranosti.[3]
Recitali se organiziraju u ilegali, s velikim sigurnosnim rizicima, ali ti recitali ne uključuju samo estetsku i estetičku recepciju nego su istovremeno svojevrsna škola patriotizma i žarište humanizma. Situacija je skoro nadrealna.
U stvari, ovo je jedan od ključnih faktora koji doprinosi epskom karakteru palestinske stvarnosti, uz one faktore o kojima sam naprijed govorio. Pored „otpora“ djece, dječaka koji praćkama bacaju kamenice na ratna oklopna vozila, pojavljuju se, dakle, i pjesnici koji na zabranjenim poetskim recitalima kultiviraju humanizam, svijest o vlastitom identitetu i patriotizam. Drugim riječima, u „sukobu“ su poezija, pjesma sa izvanredno organiziranom državom Izrael koja upravo takvu organiziranost, uz neograničenu podršku najmoćnijih država svijeta, koristi za neograničen državni teror, ne polažući računa baš nikakvim međunarodnim organizacijama.
Iznenađujuće je u svemu tome da poezija otpora nije angažirana na način neprimjeren umjetnosti, da nije opterećena frazama i parolama već ima izuzetno visok nivo umjetničke vrijednosti. Štaviše, njena poetika je takva – među ostalim odlikama i konstituentima – da na izvanredno uspješan način izražava suštu palestinsku stvarnost, da individualnim/subjektivnim izražava opće/intersubjektivno. Istovremeno, i zahvaljujući upravo tome, palestinska poezija otpora poetički i književnohistorijski predstavlja „otpor“ esteticizmu i tradicionalizmu, posebno tradicionalizmu koji predugo – književnohistorijskom i poetičkom inercijom – preovladava nepreglednim obiljem arapske poetske tradicije. Dakle, palestinska književnost općenito, a poezija otpora posebno, jest poetički veoma vitalna, dinamična.
Doajen i korifej ove književnosti je Mahmud Derviš (1941-2008) koji je svekoliku tragediju palestinskog naroda ponio na svojim plećima i koju je nosio u tanahnoj pjesničkoj duši od vremena (prve) Nakbe – godine 1948., kada je morao napustiti svoje rodno mjesto al-Birwu da bi ostao u egzodusu. Njegova sudbina bijaše poput sudbine najčudesnijih antičkih junaka.
Na Sarajevskim danima poezije (2008) imao sam izuzetnu čast da pred Dervišev nastup govorim o njegovoj poeziji otpora, pri čemu me zamolio da ne svodim cjelokupno njegov stvaralaštvo na poeziju otpora, u šta sam, naravno, i sam bio dovoljno upućen, ali sam kazao da ta poezija jest poenta njegova stvaralaštva. Na završnoj svečanosti u Skenderiji, kada je Dervišu svečano uručivan Bosanski stećak, ponovio sam tu poentu koju je nagradio osmijehom, i blistavim, svjetlosnim pogledom Palestinca, i to nosim i pamćenju do današnjeg dana.
Iako je preminuo, Mahmud Derviš živi u svojim pjesmama. Danas je s nama, prisutniji nego ikada – u mefistofelskom dobu u kome Palestina upravo doživljava svoju drugu Nakbu.
Budući da je Dervišev opus od izuzetnog značaja za Palestinu i arapsku književnost, ali i od velikog značaja općenito za naš svijet čija savjest i svijest, čija humanost i civiliziranost upravo u sudbini Palestine se prelama, naročito je zanimljivo čak i znalcima, posvećenima, vidjeti kakva je usmena riječ Derviševa, kako se sa surovim svijetom nosila usmena riječ toga poetskog gorostasa. U kakvom odnosu je njegova poezija prema intervjuima i govorima? Da li se ta dva, zapravo tri „medija“ dopunjavaju; da li su u kongruentnim poetikama u najširem značenju toga pojma?
Pošto Mahmud Derviš pripada izuzetnom vremenu i prostoru, u zavičaju kultura i civilizacija, gdje se kondenzirano i dramatično upravo prelamaju iskustva i interesi i Istoka i Zapada, veoma je važna ova zbirka govora i intervjua Mahmuda Derviša, utoliko više što upravo spomenutu izuzetnost vremena i prostora obilježava izuzetnost poetskoga dara i humanosti Mahmuda Derviša. Zasluga za to pripada entuzijazmu i kompetencijama priređivača i prevodioca Džeme Redžematovića koji je valjano procijenio značaj i ove dimenzije Derviševa intelektualnog pregnuća, angažmana na putu ka univerzalnim vrijednostima.
Vjerujem da bi moje tumačenje, ili interpretacija Derviševih intervjua i govora, moglo biti pretenciozna i neprilična, vjerovatno i nametljiva drugim čitaocima te da bih im mogao osujetiti radosti vlastitoga čitanja. Stoga ću ih sa zadovoljstvom pustiti da se otkrivalački sami kreću jedinstvenim Derviševim svjetovima.
S obzirom na izuzetnost ovoga pjesnika u izuzetnom prostoru i vremenu, korisno je imati na umu antičku grčku pareziju – kada su umni i humani ljudi imali tako snažan poriv da javno govore istinu da su zbog toga i vlastite živote rizikovali.
I imajte u vidu, molim, da upravo oni u svijetu koji su zaduženi da govore istinu – mediji – vjerolomno prikrivaju istinu, zatrpavaju je lažima i obmanama. Naročito zbog toga je dragocjena ova Derviševa parezija – u našem svijetu u kome se, globalno, kalja i u kome bezdano tone Istina. Sarajevo, 12. 12. 2023.
[1] Ima mnoštvo dokaza o tome da je je izraelski pogrom nad Palestincima vjerskog karaktera. Premijer Natanjahu je rekao više puta da vodi vjerski rat. Predsjedavajući Zastupničkog doma američkog Kongresa, Mike Johnson, javno je rekao (30. oktobra 2023.): „Ova posebna veza koju Izrael i SAD imaju, naravno, nadilazi diplomatiju i politiku (…) Kao kršćanin, znam i vjerujem da Biblija vrlo jasno uči da trebamo stati uz Izrael, da će Bog blagosloviti naciju koja stane uz Izrael.“ Pri posjeti Izraelu 12. oktobra 2023., u jeku bombardiranja Gaze, državni sekretar SAD, Blinken, rekao je: „Ja dolazim pred vas ne samo kao državni sekretar Sjedinjenih Država veći kao Jevrej“. Ima još mnogo ekspliciranih izjava o vjerskom karakteru napada na Palestince.
[2] Mahmut Derviš, Otpori, izbor i prijevod: E. D., Bagdala, Kruševac, 1984. [Greškom izdavača, ime je napisano Mahmut umjesto Mahmud.]
Derviševa poezija je djelomično predstavljena prije toga u: Savremena poezija Palestine. Priredili i stihove preveli Rade Božović i Esad Duraković, Bagdala, Kruševac, 1979.
[3] Preporučujem o tome studiju Mirze Sarajkića Poetika otpora u djelu Mahmuda Derviša, Orijentalni institut, Posebna izdanja, Sarajevo 2019.
Ovaj tekst je napisan kao Uvod za prevod Derviševih Govora i intervjua koji je danas izišao iz štampe u prevodu Džema Redžematovića.