(اخر كلمات سبارتاكوس)
Prvi čin
Slava Sotoni, božanstvu vjetrova
Koji u lice reče „Ne” onima koji rekoše „Da”,
Koji nauči čovjeka da pocijepa ništavilo
Koji reče „Ne”, pa ne umrije
I koji posta duša vječno bolna.
Drugi čin
Visim s jutarnjih vješala!
Čelo mi je smrću spušteno
Jer živ, nisam ga htio spuštati!
… …
O, braćo moja, koja pognutih glava prolazite Trgom
Spuštajući se na kraju večeri
Prema ulici Aleksandra Velikog:
Ne stidite se… Podignite pogled prema meni
Jer visite pored mene
Na vješalima Cezara.
Dignite pogled prema meni
Možda… ako bi se vaše oči u mojim očima susrele sa smrću
Praznina bi se u meni nasmiješila… jer samo jednom,
Podigoste glavu.
Sizif više nema kamen na ramenima,
Nose ga oni koji se rađaju u odajama robova.
More, poput pustinje, ne gasi žeđ,
Jer onaj ko kaže „Ne”, napaja se jedino suzama
Zato usmjerite pogled prema obješenom revolucionaru.
Sutra ćete završiti poput njega.
Izljubite svoje žene ovdje,
Nasred puta,
Jer sutra ćete završiti upravo ovdje.
Kako je gorko poklanjati se!
Pauk iznad ljudskih vratova plete mrežu smrti
Poljubite svoje žene onda… Ostavio sam ženu bez pozdrava…
Ako budete vidjeli moje dijete, koje sam ostavio na rukama supruge
Bez ruke,
Naučite ga naklonu!
Naučite ga naklonu!
Bog nije oprostio Sotonin prestup
Kada je rekao „Ne”!
Krotki i dobrodušni,
Naslijedit će zemlju
Kada bude sve rečeno i učinjeno.
Oni će naslijediti zemlju,
Jer oni se ne vješaju!
Zato naučite ga naklonu,
Jer nema više nazad.
Ne sanjajte o srećnom svijetu,
Jer iza svakog Cezara koji umire
Postoji novi
A iza svakog umirućeg revolucionara
Uzaludne su tuge
I uzaludna je suza!
Treći čin
Veliki Cezare, doista sam pogriješio!
Priznajem,
Ovdje na mojim vješalima. Dopusti da ti cjelivam ruku.
Ljubim ovo uže
Koje se oko mog vrata obmotava
Jer to je tvoja ruka i tvoja slava
Šta nas tjera da te štujemo.
Daj da se pokajem za svoj grijeh.
Dopusti mi da ti ustupim,
Nakon moje smrti,
Moju lobanju
Koju možeš oblikovati u pehar za tvoje oporo vino.
A ako učiniš kako ja želim,
Ako te ikad upitaju
O mojoj mučeničkoj krvi
Jesi li mi to odobrio život samo zato da bi mi ga oteo?
Reci im: – Odveć je umro… nije bio ogorčen na mene,
I ovaj pehar
Napravljen od kostiju njegove lobanje
Moja je oproštajnica.
Hej, moj ubico!
Pomilovao sam te
U trenutku kada si odahnuo od mene
I meni je laknulo od tebe!
Ipak, ako želiš objesiti sve
Poslušaj moj savjet:
Smiluj se barem drveću!
Ne sjeci njihova debla
Da bi ih podigao kao vješala.
Ne sjeci njihova debla!
Možda proljeće može doći
A godina bude „gladna godina”,
Pa nećeš osjetiti miris voća
Na granama.
Možda žestoko ljeto
Protutnji kroz našu zemlju…
Preći ćeš pustinju
U potrazi za hladovinom…
Vidjet ćeš samo vrelu popodnevnu žegu i pijesak
I vatrenu žeđ među tvojim rebrima
O, gospodaru, bijelih nišana u ovom sumraku
O, Cezare, mraza!
Četvrti čin
Braćo moja, što pognute glave prolazite trgom,
Spuštajući se na kraju večeri,
Ne sanjajte o srećnom svijetu
Jer iza svakog Cezara koji umire
Postoji novi.
A ako usput
Vidite Hanibala,
Recite mu da sam ga čekao
Na napuštenim vratima Rima
Dok – ispod Pobjedničkog svoda
Čekali su rimski patriciji
Osvajača junaka…
A žene iz Rima
Kroz gizdave ukrase
Ostale su da čekaju dolazak
Vojnika s kovrdžavim glavama atlaskim,
Ali Hanibalovi vojnici nikada nisu došli.
Recite mu onda –
Čekao sam ga …
Ali on nije došao!
Čekao sam ga
Sve dok nisam završio u omči smrti.
I u daljini
Kartagina u plamenu gori…
Kartagina je bila sunčeva savjest.
Naučila je šta znači kleknuti.
Pauk je iznad ljudskih vratova,
A riječi se guše…
Moja braćo, nedužna Kartagina je u plamenu,
Poljubite onda svoje žene…
Ostavio sam ženu bez pozdrava
A ako vidite moje dijete koje sam ostavio na njenim rukama… bez ruke
Naučite ga naklonu!
Naučite ga naklonu!
Naučite ga naklonu!
autor, Amal Donqul