Piše: akademik Esad Duraković (BiH) Prilozi za orijentalnu filologiju vol. 32 (2023)
Mahmud Derviš, SABRANA DJELA, POEZIJA, I-IV, prijevod s arapskog: Džemo Redžematović, Horizonti – centar za međukulturno razumijevanje, Podgorica 2022, 510+478+400+278 str.
Godine 2008, na 47. Sarajevskim danima poezije imao sam čast da budem jedan od domaćina (i pozivar) Mahmudu Dervišu u Sarajevu. Tom prilikom Derviš je dobio specijalno priznanje “Bosanski stećak” i na sve-čanom uručenju priznanja čitao sam svoj promotivni tekst pod naslovom “Pjesnik i metafora”. Danas, nakon niza godina, preda mnom su četiri obimna toma sabranih pjesničkih djela Mahmuda Derviša. U vrijeme kada je Derviš boravio u Sarajevu, postojala je na našem jeziku samo jedna knjiga njegovih pjesama (Otpori, Bagdala, Kruševac, 1984, izbor i prijevod: Esad Duraković). Kasnije je Mirza Sarajkić objavio knjigu Derviševih pjesama (Beskraj od trnja, Zalihica, Sarajevo, 2008), ali je uradio i izvrsnu doktorsku diserta-ciju koja je objavljena pod naslovom Poetika otpora u djelu Mahmuda Derviša (Univerzitet u Sarajevu – Orijentalni institut, Sarajevo, 2019).Dakle, recepcija djela M. Derviša u nas nije do sada bila prebogata, ali jest bila, srećom, u fokusu kompetentnog Mirze Sarajkića. Sada se odjednom pojavljuju čak četiri obimna toma Derviševe poezije, u prijevodu Džema Redžematovića za čiju prevodilačku produktivnost – moram priznati – nisam znao do ovoga naročitog poduhvata. Prevodilac Derviševih pjesama s arapskog jezika je svršenik Al-Azhara (time želim ukazati na njegove kompetencije u domenu poznavanja izvornikova jezika). Predgovor u prvoj knjizi je iz pera Mirze Sarajkića (str. 5-8). Ova obimna knjiga (na 510 str.) prinosi Derviševu poeziju u deset zbirki, nastalih u periodu 1964–1983. godine. Druga knjiga (na 478 str.) nudi nam sedam Derviševih zbirki pjesama nastalih 1984–1999. godine. Treća knjiga (na 400 str.) donosi pet zbirki pjesama nastalih 2000–2009. godine. Najzad, četvrta knjiga (278 str.) obuhvaća Dervišev (poetski) Dnevnik i Neobjavljene pjesme.Ovoj deskripciji projekta valja dodati da je prevodilac u prvoj knjizi dao sumarnu biografiju Mahmuda Derviša, pod naslovom Bilješke o životu Mahmuda Derviša (str. 493-500), te popis nagrada i počasti koje je pjesnik dobio (str. 501-502).Valja napomenuti da u ovome obuhvatnom korpusu nedostaju dvije zbirke pjesama: Ptice bez krila (1960) i Dnevnik palestinske rane (1969), te da se zbog toga problematizira zajednički naslov Sabrana djela, pri čemu se misli na sabrana poetska djela, jer je Derviš pisao i neke druge književne žanrove. Naslov Sabrana djela upućuje na cjelokupan Dervišev opus, bez obzira na to što u podnaslovu svakog sveska stoji: Poezija, jer čitalac očekuje da naiđe i na svezak s nekim Derviševim romanom/romanima i dr. Na to obavezuje zajednički naslov Sabrana djela. Osim toga, izostanak makar jedne pjesničke zbirke ne dopušta naslov Sabrana djela.
Bez obzira na navedeni propust, neotklonjiv dojam pri susretu s ovim izdanjem velikog dijela Derviševa opusa jest impresivnost, začudnost u punom pozitivitetu te riječi. Taj dojam ne napušta recipijenta ni kasnije, posebno recipijenta koji ima dovoljno znanja o modernoj i savremenoj arapskoj književnosti, te o izuzetnom značaju Derviševa opusa u njoj. Riječ je o jedinstvenom poetičkom fenomenu poezije otpora u arapskom svijetu, možda i u svijetu uopće, premda se cjelokupna poezija Derviša ne svodi na poeziju otpora. Naime, minula su vremena kada se poezija u svijetu recitirala na velikim mitinzima, u Latinskoj Americi čak na stadionima. To divno doba nemjerljive ljepote i snage, poetizacije svijeta, uveliko je iza našeg kulturalnog i civilizacijskog horizonta, a potom dolazi poezija otpora koju najuvjerljivije predstavlja upravo rani opus Mahmuda Derviša. To je ono herojsko doba u kojem su porobljeni i obespravljeni, stalnom nasilju izloženi Palestinci na okupiranim teritorijama ohrabrivali se međusobno pisanjem i recitiranjem poezije u dubokoj ilegali: ona bijaše eliksir, sredstvo otpora bespomoćnog naroda protiv nezamisliva nasilja okupatora. Ma koliko zvučalo nadrealno, istinito je da su cionističke okupacijske vlasti progonile pjesnike i zabranjivale poetske recitale na kojima je Derviševa poezija predstavljala posebno osviješten, artikuliran glas. Takvo stanje u Palestini u 20. vijeku ne samo da liči nego ono zaista jest mitsko: kasidom, ili estetskom argumentacijom protiv zlikovaca i usavršenog terora. Nije mi poznato da je taj fenomen još uvijek dovoljno istražen, da je istraživački zasićen. I to je jedan od razloga koji Dervišev opus čine apsolutno posebnim. U tome vremenu i kontekstu, u tome pulsu, kao da je vaskrsla antička kasida koja bijaše najveća plemenska vrijednost: estetska, emocionalna, društvena, čak i kognitivna.
Dakle, Derviševa poezija je zbog mnogo razloga jedinstvena umjetnička i kulturalna pojava u modernom arapskom svijetu, u njegovoj savremenoj književnosti, i zbog toga je uvođenje Derviševa bezmalo cjelokupnog pjesničkog opusa u našu književnost i kulturu prvorazredan događaj. Nužno je kulturnu javnost na našem “jezičkom prostoru” višekratno upozoravati na ovaj događaj, jer nakon njega ništa više nije isto u odnosima dviju književnosti. Uprkos tome što relativno dugo stižu k nama prijevodi arapske književnosti, najšira javnost na našem “jezičkom prostoru” prikraćena je u poznavanju onoga univerzuma koji nazivamo arapskom književnošću. Sretna je okolnost, evo, da je upoznajemo preko njenih najboljih predstavnika, jer u međukulturalnim kontaktima nije važan samo kvalitet prijevoda nego – čak i prije toga – kompetentnost izbora. To su dva ključna aspekta istog vrijednosnog sistema. Prevodilac Redžematović je zadovoljio oba aspekta ili kriterija: njegovo opredjeljenje za poeziju Mahmuda Derviša je izvrsno, a njegovi prijevodi Derviševih pjesama su vrlo čitljivi. Ovo izdanje ima izvjestan broj tehničkih propusta, od čijeg daljeg navođenja sam odustao jer sam ponesen općim značajem projekta. Propusti tehničke naravi bit će ispravljeni – nadati se – u novom izdanju. Najzad, uvjeren sam da oni “idu na dušu” redaktora (kojih ima čak šest) i urednika, više nego autora.