Akademik Rešid Hafizović –
Tamo gdje vlada ‘kultura mrtvoga boga’ i politički, religijski i kulturni rasistički diskurs, ondje ne postoje crvene linije koje se ne mogu i ne smiju preći. To posvjedočuje i činjenica zapadno-europskog slojevanog rasizma čiji korijeni sežu duboko u rano zapadno-europsko srednjevjekovlje.
U vremenskom rasponu između 500. i 1500. godine zapadno-europske povijesti događali su se ciklični progoni, pogromi i istrebljenja europskih Jevreja i muslimana, a naročito od razdoblja Reconquiste, pa sve do vremena Holokausta u Hitlerovoj njemačkoj i Genocida u Bosni i Hercegovini.
Rasistička pošast Europe, posebno vidljiva u političkom, religijskom i kulturnom rasizmu Europe, započela je tako što su Jevreje i muslimane, Maranose i Moriscose najprije počeli obilježavali posebnim bedževima, žutim trakama i posebno prepoznatljivom odjećom koju su morali odjenuti. Potom su ih počeli smještati u geta nalik današnjim konclogorima, zatim inkriminizirati za sve i svašta, tretirati ih kao neljudska bića i, na kraju, ubijati ih ili, u boljem slučaju, protjerivati sa europskog kontinenta. O tome na vrlo instruktivan način i do posljednjeg detalja raspravlja knjiga autorice Geraldine Heng The Invention of Race in the European Ages (2019).
Duhovni kvasac političkom i kulturnom rasizmu u Europi i na Zapadu bio je crkveni/religijski rasizam kakav je inače kontinuirano očitovan prema Jevrejima i muslimanima u Europi i na Zapadu. Naime godine 1215 Četvrti crkveni koncil u Lateranu je u kanonu broj 68 definirao i izglasao rasistički zakon koji nalaže Jevrejima i muslimanima da se odijevaju u posebnu odjeću i da se razdvoje od kršćanske populacije. Engleska je prva preuzela ovu koncilsku odluku i pretočila je u svojevrsni ‘biljeg srama’. Potom se ova neugodna pošast brzo proširila cijelom Europom. O kakvim rasističkim koncilskim odlukama je riječ detaljno se čitatelj može obavijestiti u ediciji Normana P. Tannera, Decrees of the Ecumenical Councils, I, 265-267, (1990).
Međutim, koliko god su se Crkva i Država u Europi i na Zapadu u svom nesvladivom rasizmu neljudski odnosile prema Jevrejima, njihov odnos prema muslimanima bio je mnogo gori, o čemu sustavno raspravlja knjiga Johna V. Tolana, Saracens: Islam in the European Medieval Imagination (2002). Njih je Crkva i Država u Europi spustila na razinu neljudskih bića koja nisu kadra ni misliti niti se predstaviti u vlastitom identitetu, o čemu posebno raspravlja knjiga Can non-Europeans Think? autora Hamida Dabashija (2015).
U tome ih je naročito u europskom srednjevjekovlju inspirirao teolog Bernard od Clairvauxa, koautor Kodeksa o redu viteza Templara (The Rule of the order of Knights of Templars). Ovaj kršćanski ‘svetac’ je ondje izričito tražio da se ubijanje Saracena, kako su tada svi u Europi zvali muslimane, nikako ne smatra homicidom, već malicidom ili istrebljenjem utjelovljenog zla, jer su muslimani za ovog crkvenog ‘sveca’ bili upravo to – povijesno utjelovljenje zla. Mnogo dodatnih detalja koji se tiču religijskog rasizma i rasističkog odnosa Europe i Zapada prema Saracenima može se pročitati u izvrsnoj knjizi Tomaža Mastnaka Križarski mir (2005).
Koliko su riječi teologa Bernarda od Claivauxa još uvijek žive u rasističkom diskursu današnje islamofobne Europe i Zapada dostatno je provjeriti kroz zastrašujuću statistiku ubijanja cijelog grada muslimanske djece u Iraku prilikom američke ničim izazvane invazije na tu zemlju (2003), i sada, evo, u Gazi gdje je broj ubijene djece pred očima svjetske javnosti presegnuo cifru od četiri hiljade.
Najzad, svrstavanje političkih režima Europe i Amerike na stranu cionističkog režima u Izraelu, koji upravo vrši zločin genocida nad Palestincima, samo je, između ostalog, potvrda da se u njihovom rasističkom diskursu prema muslimanima nije ništa ni danas promijenilo. Osim jedne stvari. Cionistički režim u Izraelu je sada usvojio zapadno-europski rasistički diskurs prema Palestincima, nazivajući njih i njihovu djecu životinjama, dakle bićima nehumanih gena, a sve to uz prešutno odobravanje i snažnu vojnu pomoć islamofobne političke Europe i Amerike. Rasistički diskurs negdašnjih progonitelja i ubojica zapadno-europskih Jevreja, gle paradoksa, sada je postao rasističkim diskursom cionističkog režima u Izraelu u njegovu odnosu prema Palestincima i prema Arapima općenito.
Prema tome, posve je bjelodano da se današnja politička Europa i Amerika u pogledu rasističkog diskursa prema muslimanima nije ni jedan milimetar odmaknula od svog srednjovjekovlja, poglavito ne od mentalnog sklopa kršćanskog teologa i ‘sveca’ Bernarda od Clairvauxa iz dvanaestog stoljeća. U njihovoj antimuslimanskoj histeriji promijenilo se jedino to što je na njihovim rukama, prekrivenim slojevanim naslagama krvi nevino ubijanih kroz stoljeća, sada nanesen i sloj krvi hiljada ubijene palestinske djece, koje ubija cionistički režim u Izraelu oružjem koje mu nesebično poklanjaju islamofobna Amerika i politički režimi Europe.
Ovdje smo našem cijenjenom čitateljstvu podastrli samo nekoliko egzaktnih činjenica o zapadno-europskom rasizmu iz znanstvenih izvora u kojima ih je navedeno mnogo, mnogo više.
Tim činjenicama je sustavno protkana zapadno-europska politička i kulturno-civilizacijska povijest, srednjevjekovna, moderna i suvremena. One su jasno odražene u kulturno-civilizacijskom i općenito duhovnom ogledalu Europe i Zapada, ogledalu koje ne laže niti je krivo što su činjenice te povijesti baš takve.
Još su manje krivi autori i istraživači koji na te činjenice samo ukazuju kako bi se zaustavila danas veoma uvriježena navika zamjene teza, koja vrlo često dolazi iz zapadno-europskih centara moći: nije kriv zločinac koji čini zlo, nego je kriv onaj ko upire prstom u zločinca ili u neugodnu činjenicu. A u zločinca koliko i u pošast rasizma upravo treba upirati prstom, kako se takve stvari više ne bi nigdje na planeti ponavljal
preuzeto sa: www.ins.ba