“Priča o ‘Almanahu’ je istovremeno priča o Crnoj Gori i Bošnjacima u njoj. U prvih pet godina, sve do odvajanja vlasti iz Podgorice od politike Beograda, iako registrovani, djelovali smo praktično u poluilegali, bez mogućnosti pristupa državnim medijima i fondovima. Možda tadašnje stanje ponajbolje oslikava javno otkazivanje članstva Huseina Bašića u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti“, kaže Atvija Kerović povodom 30. godišnjice rada Udruženja Almanah. Razgovarao: SANADIN VOLODER
STAV: Ove godine navršava se 30 godina od osnivanja „Almanaha“. Možete li s distance ocijeniti vizionarstvo Huseina Bašića upravo kroz osnivanje „Almanaha“?
KEROVIĆ: Podsjetimo se kakvo je to vrijeme bilo, vrijeme devedesetih. To je bilo doba kada je svaki pripadnik manjinske nacionalne zajednice u Crnoj Gori bio makar sumnjivo, ako ne i neprijateljsko lice, zbog svakodnevnog kontaminiranja javnosti velikosrpskom kleronacionalističkom ideologijom. A naročito su bili sumnjivi najistaknutiji bošnjački intelektualci koji su se „drznuli“ da zajedno s nezavisnim crnogorskim intelektualcima rade projekte i grade institucije koje su predstavljale nukleus iz kojeg će eksplodirati ideja o nezavisnoj Crnoj Gori. U to vrijeme zla, u Plavsko-gusinjskoj kotlini, u Bihoru, u rožajskom kraju i u selima pljevaljske Bukovice ništa nije zasađivano, i još čitavu deceniju neće. E, u takvim uslovima Husein Bašić se usudio da posadi ideju „Almanaha“, „prvog organizovanog pamćenja Bošnjaka“, kako je to jezgrovito definisao Esad Kočan, glavni urednik nezavisnog nedjeljnika Monitor i član redakcije našeg časopisa. Tako je započeo projekt iza kojeg danas stoji nekoliko stotina autora, saradnika i prijatelja Almanaha, ne samo iz Crne Gore i s prostora bivše Jugoslavije već i Evrope i SAD.
Zlatan Čolaković, dugogodišnji saradnik čuvenog homerologa s Harvarda Alberta Lorda, lucidno je zapisao u In memoriamu Huseinu Bašiću (1938–2007), između ostalog, i ovo: „Kao utemeljitelj i predsjednik ‘Almanaha’, udruženja za proučavanje, prezentaciju i zaštitu kulturno-historijske baštine Bošnjaka u Crnoj Gori, osnovao je danas najznačajniju kulturnu instituciju Bošnjaka. U sveopćem rasulu i u doba vitalne ugroženosti Bošnjaka, Bašić i istaknuti saradnici ‘Almanaha’ objavili su mnoge važne knjige, organizirali odvažne skupove i simpozije, te izdali preko trideset brojeva časopisa, kojima su dali dosad najveći doprinos svojoj kulturi i kulturi Crne Gore. Nadam se, i usuđujem se predskazati, da će se ovaj Bašićev poduhvat u budućnosti pokazati i kao njegovo najveće dostignuće. Vjerujem da bi to bila Bašićeva želja i njegov amanet onima koji ostaju“ (objavljeno u „Almanahu“, br. 39-40, 2009, str. 194).
STAV: Kako su na rad, djelovanje i projekte „Almanaha“ utjecale dinamične političke promjene u Crnoj Gori?
KEROVIĆ: Priča o „Almanahu“ istovremeno je priča o Crnoj Gori i Bošnjacima u njoj. U prvih pet godina, sve do odvajanja vlasti iz Podgorice od politike Beograda, iako registrovani, djelovali smo praktično u poluilegali, bez mogućnosti pristupa državnim medijima i fondovima. Možda tadašnje stanje ponajbolje oslikava javno otkazivanje članstva Huseina Bašića u Odboru za književnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti s obrazloženjem: „Od formiranja Akademije do sada, ni u jednom tijelu, ni marginalno nije tretirano ni jedno pitanje iz života, kulture i uopšte duhovnosti Muslimana iz Crne Gore, iako isti čine 15% cjelokupnog življa ove Republike, brojčano su drugi narod u njoj. U programima te Akademije, kao predavači na uglednim skupovima, pozivaju se i učestvuju neki neposredni kreatori izvršenog genocida nad Muslimanskim narodom u Bosni i Hercegovini.“ (Monitor, 1. X 1993. god.)
Sredstva za početno finansiranje aktivnosti dobijena su od Fondacije SOROS YU iz Beograda. Tako je sredinom 1994. godine objavljen prvi dvobroj časopisa Almanah (redakcija: Husein Bašić, glavni urednik: Milika Pavlović i Zuvdija Hodžić). Iste je godine organizovana izložba slika u Podgorici u saradnji s Likovnim klubom „Kula“ iz Rožaja, čiji je predsjednik akademski slikar Aldemar Ibrahimović bio komesar izložbe. U izdanju „Almanaha“ objavljena je i knjiga antiratne poezije Huseina Bašića Kad su gorjele Božije kuće, s motivima osude vandalskog uništavanja kulturne i graditeljske baštine Bošnjaka, kao i opšte osude rata, nasilja i genocida. Nažalost, nakon klevetničkog pisma iz Podgorice, s optužbom da Husein Bašić sprovodi velikobošnjački nacionalni program, prekinuta je dalja novčana potpora. Kao dokaz je poslužio njegov uvodni tekst Riječ na početku u časopisu, u kojem je upotrijebio termin Bošnjak i sintagmu intelektualci muslimansko-bošnjačke provenijencije.
U periodu od 1995. do 1997. godine objavili smo četiri publikacije. Ovdje ističem dvije knjige poezije Selmana Ljačevića Zemlja dobre nade i Dova za Bosnu. Vanredno, dobro je mentorski posao uradio Zuvdija Hodžić rigorozno vršeći odabir i sistematizaciju iz obimne pjesnikove građe, te organizaciju veoma uspješnih promocija. Konačno, 1998. godine objavljen je drugi dvobroj Almanaha”, koji je uredio Zuvdija Hodžić. Redakciji su priključeni novi članovi: Šerbo Rastoder i Atvija Kerović. Tada je Husein Bašić, procijenivši da je došlo vrijeme da se može dobro sarađivati s državnim kulturnim i prosvjetnim institucijama, predložio da izaberemo Šerba Rastodera za glavnog urednika, što je jednoglasno prihvaćeno. Tako smo novu političku realnost spremno dočekali i od tada traje naša misija kulturološkog opremanja crnogorskog društva da u svoje okrilje prihvati sve svoje različitosti. Na brojnim promocijama časopisa Almanah i zasebnih publikacija, okruglim stolovima, tribinama i simpozijumima sistematski smo isticali da se zalažemo za Crnu Goru kao multikulturnu, multinacionalnu i multikonfesionalnu zajednicu u kojoj se ne samo poštuju njene različitosti već se prihvataju kao svoje bogatstvo. Danas o tome postoji konsenzus, makar u domenu verbalnog.
STAV: Koja su najvažnija izdanja „Almanaha“, pored časopisa, a koja su imala najviše uticaja na Bošnjake?
KEROVIĆ: Nezahvalan je posao izdvojiti bilo koje od naših izdanja. Svako ima svoje mjesto i vrijednost u našoj riznici. Ipak, evo moje subjektivne selekcije. Dva izdanja Almanaha su nagrađena najvišim državnim priznanjem Crne Gore – Trinaestojulskom nagradom: knjiga priča Zuvdije Hodžića Neko zove i historiografska studija Šerba Rastodera Bošnjaci/Muslimani Crne Gore između prošlosti i budućnosti. Objavili smo publikacije koje se tiču tamne strane naše historije: Šerbo Rastoder, Vakat zuluma: Šahovići 1924; Rifat Rastoder, Usud imena: Štrpci; Jakub Durgut, Bukovica 1992-1995, Živko Andrijašević, Zoran Stanojević, Pokrštavanje muslimana 1913; Fehim Džogović i Šerbo Rastoder, Bijela knjiga žrtava Sandžaka I-IV. Posebno smo ponosni na publikacije koje smo objavili u saradnji s čuvenim američkim univerzitetom Harvard: Zlatan Čolaković i Marina Rojc Čolaković, Epika Murata Kurtagića; Zlatan Čolaković, Epika Avda Međedovića 1-2., Husein Bašić, Komplet romana Zamjene 1-5 (Tuđe gnijezdo, Kapija bez ključa, Kosti i vrane, Pusto tursko, Bijeli Azijati), Husein Bašić, Antologija usmene književnosti Bošnjaka iz Crne Gore i Srbije (IV knjige: Lirika, Epika, Usmena proza, Hrestomatija).
STAV: Koliko je djelovanje „Almanaha“ utjecalo na nacionalno sazrijevanje Bošnjaka u Crnoj Gori, odnosno Sandžaku?
KEROVIĆ: Već od same registracije Almanaha i prvih naših projekata bilo je jasno da u Crnoj Gori (i Srbiji) ne postoji klima za prihvatanje narodnog imena Bošnjak u javnom diskursu. Vlast je koristila sve poluge moći, od državnih medija pa do bezbjedonosnih struktura, šireći famu o opasnoj prirodi samog termina, kako kod naših sunarodnika, tako i kod prosječnog građanina većinske populacije. Zato smo koristili naše učešće na raznim skupovima, svaku našu promociju časopisa ili zasebne publikacije, postupno i dozirano uvodeći jezičke kovanice Musliman-Bošnjak, muslimansko-bošnjački, Bošnjak-Musliman, bošnjačko-muslimanski… Najvažnije je bilo da kod naših ljudi razbijemo strah, a kod drugih predrasude. Tako smo u Podgorici 23/24. juna 2000. godine organizovali okrugli sto s imenom: Muslimani-Bošnjaci, kako ih drugi vide, a kako oni sebe i druge? Na njemu su učestvovali kulturni i javni poslenici iz svih nacionalnih zajednica u Crnoj Gori. Konačno, uoči samog popisa organizovali smo 22. 3. 2003. godine u Podgorici, zajedno s Forumom Muslimana/Bošnjaka, skup s nazivom: Muslimani-Bošnjaci: Kako vam je ime?. Na njemu je 176 učesnika usvojilo i potpisalo Deklaraciju o vraćanju tradicionalnog narodnog imena – Bošnjak. Rezultati popisa su pokazali da smo uspješno vodili čitav proces. Manji dio naših sunarodnika su se izjasnili kao Muslimani: po inerciji, iz straha, neznanja ili…
Od naučnih skupova čiji smo bili organizatori ili suorganizatori spomenut ću tri: prvi Epika Bošnjaka: Međunarodni naučni skup Avdo Međedović – Murataga Kurtagić (6-9. juli 2005, Rožaje – Bijelo Polje); drugi Sto godina od odlaska Osmanlija sa Balkana – Okupacija ili civilizacija? Što su nam ostavili? (Podgorica, 12-15. oktobar 2012); i treći, Vakat zuluma: Plav-Gusinje 1912/13 (9. 3. 2013. Plav – Gusinje). Svaki je, vjerujem, uticao da se na popisu poveća procenat naših sunarodnika koji su se izjasnili kao Bošnjaci.
STAV: Nakon disolucije Jugoslavije i svih društveno-političkih procesa, da li su Bošnjaci u Crnoj Gori nacionalno i politički sazreo i stasao narod?
KEROVIĆ: Slovenački filozof Slavoj Žižek je nedavno, na otvaranju sajma knjiga u Frankfurtu, izjavio da „samo čitajući knjige možemo biti svjesni situacije, a literatura je privilegiran medij koji nam čini opipljivima duboke dvosmislenosti i kompleksnosti našeg problema“. Mislim da se na ovim prostorima malo čita, a Bošnjaci to čine najmanje. Ovo pogotovo važi za našu političku elitu. Za primjer će mi poslužiti katastrofalno nesnalaženje poslanika Bošnjačke stranke i ostalih suverenističkih stranaka u pređašnjem sazivu Crnogorskog parlamenta. Krajem jula 2022. godine Crnogorski parlament usvojio je Rezoluciju o genocidu u Pivi i Velici. U obrazloženju rezolucije se navodi da je, „prema nepobitnim dokazima, u Pivi u junu 1943. godine ubijeno 1.290 civila, među kojima 550 djece, a u Velici godinu kasnije, 550 civila, uključujući djecu i stara lica“. Prema navodima pojedinih poslanika, zločine nad pravoslavnim stanovnicima Pive i Velike počinili su pripadnici folksdojčerske jedinice „Princ Eugen“ i divizija „Handžar“ i „Skenderbeg“, čiji su članovi bili domaći kolaboracionisti s područja BiH, Hrvatske i Albanije, Kosova i Crne Gore. Propuštena je šansa da se, u istom kontekstu, tom rezolucijom obuhvate zločini četnika pod komandom Pavla Đurišića nad bošnjačkim stanovništvom početkom 1943. godine, kada je, prema njegovom izvještaju upućenom Draži Mihajloviću, ubijeno 1.200 naoružanih muškaraca i oko 8.000 žena i djece. Kako je djelimična pravda gotova nepravda, Rezolucijom o genocidu u Pivi i Velici ozvaničeno je da su pravoslavne žrtve mnogo vrednije od muslimanskih. Ubrzo poslije izglasavanja Rezolucije, velikodostojnici SPC su organizovali parastos spomenutim četničkim komandantima na sjeveru Crne Gore.
STAV: Kakva je percepcija „Almanaha“ među Crnogorcima, odnosno onima koji su za građansku Crnu Goru?
KEROVIĆ: Književnici Husein Bašić i Zuvdija Hodžić su još 1990. godine, zajedno s crnogorskim intelektualcima koji se nisu mirili s tzv. „antibirokratskom revolucijom“, pristupili Crnogorskom P.E.N. centru i Crnogorskom društvu nezavisnih književnika i dali bitan doprinos u njihovom radu. Prisjetimo se angažovanja Esada Kočana i njegovih nenadmašnih antiratnih tekstova u Monitoru, koji su mnogima bili svakodnevna psihoterapija i nada da postoji izlaz iz kleronacionalističkog mraka. Prisjetimo se ogromnog doprinosa Šerba Rastodera, koji je 1997. godine objavio četverotomno djelo Skrivana strana istorije. Možemo slobodno reći da je ova historiografska studija izazvala tektonski poremećaj u crnogorskoj historiografiji. Sve je ovo bio naš zavidan kapital koji je doveo do intenzivne saradnje Almanaha s istaknutim crnogorskim intelektualcima. Teško mi je da sjetim nekoga od njih a da nije objavio makar jedan prilog u Almanahu ili pisao o našim aktivnostima.