U ovom članku kojeg, zbog obimnosti objavljujemo iz dva dijela, autor govori o percepciji i učenju o duši koje se preferira na Istoku.
Ovaj naučni rad gospodina prof. dr Muhameda Šestanovića će biti objavljen integralno u časopisu Almanah.
Učenja o duši dominiraju u okvirima filozofije i teologije na Istoku, a u okvirima moderne pozitivne nauke na Zapadu. Škole i univerziteti na kojima se izučava priroda duše, njena funkcija, karakteristike i njeni dometi s jednostrano se posmatraju i tumače kako na Zapadu tako i na Istoku naše Planete. Na Zapadu dominira moderna naučna (pozitivistička) saznanja o duši, a na Istoku se takve spoznaje crpe iz filozofakskih, a posebno teoloških izvora. Takvi putevi spoznaje duše, bilo da su istočni ili zapadni, sami po sebi su jednostrani, necjeloviti i samim time nemogu dati cjelovitu spoznaju o njenoj prirodi, njenom dometu i njenom ishodu. Na Zapadu se sve više uočava ta jednostranost pa, u posljednje vrijeme, historija moderne nauke o duši bilježi sve češće, kraće ili duže, studiske posjete zapadnih učenjaka učenjecima na Istoku. Želio bih da školske vlasti i vjerske zajednice, svaka na svoj način, omoguće da odgajatelji duše, bar oni koji se profesionalno bave ili se pripremaju da se bave tim poslom, na ozbiljniji, što znači komparativnijim pristupom, tj. metodološki cjelovitijom spoznajom izučavaju prirodu duše, njene domete i njene ishode kako bi se bolje osposobili za „odgoj“ duše (kako kažu na Zapadu), odnosno za „čišćenje“ duše, (kako kažu na Istoku).
Ovaj tekst nije namijenjen samo odgataljima duše nego svim istinskim vjernicima koji svoju dušu žele da integriraju u Bogu kako bi Mu se što više približili, ali većina takvih iskrenih vjernika nemaju dovoljnog znanja o prirodi duše, njenoj funkciji, egzistenciji, njenoj postojanosti itd, itd. Tu prazninu donekle bi trebao da popuni ovaj tekst.
PREDGOVOR
Spoznaja supstance duše, tj. njenog postojanja, njenog trajanja, odnosno njenog odgajanja ili čišćenja, je jedno od područja čovjekovog intersovanja koje je bogato brojnim filozofskim, teološkim, naučnim pa i mističnim raspravama, knjigama, esejima, člancima, književnim, likovnim i internetskim izvorima.
Filozafska i teološka učenja o duši uglavnom tvrde da je duša čovjekova supstanca koja egzistira u neograničenom vremenu, čemu se suprostavlja naučna psihologija, koja tvrdi da je duša proizvod funkcioniranja tijela i da je tijelom ograničen njen prostor i vrijeme trajanja. To je osnovna tačka sporenja između islamske teologije i filozofije, s jedne strane, i zapadne savremene naučne psihologije. Učenje da duša nastavlja postojati i nakon što tijelo u kojem ona bivstvuje prestane da funkcionira jedan je od kamena temeljaca filozofije i teologije, počev od vremana Babilonije do danas. Ipak, u Novoj katoličkoj enciklopediji piše da se u Bibliji ne može primijetiti da duša nadživljava smrt tijela. Svi oni kojima je Kur’an Sveta Knjiga su jednodušni u vjerovanju da je duša besmrtna i vjeruju u budući svijet i život poslije smrti. Značajan dio Časnog Kur'ana obrađuje pitanja o životu posle smrti, Božiju nagradu i kaznu, vječni život, uticaj čovjekovih dobrih djela na Ovom svijetu na kvalitet života na Drugom svijetu.
Nisu samo po tom pitanju prisutni intelektualni sporovi između filozofije, religije i teozofije, s jedne strane, i naučne psihologije, s druge strane, mada je to, kako sam istakao, najvažnija tačka gdje se oni razilaze. Postoje i druga područja neslaganja. Ipak, ima nešto u čemu su ta dva pogleda na ljudsku dušu, u principu istočni i zapadni, međusobno potpuno ili djelimično suglasni? O tome je, bar u osnovnim obrisima, posvećen ovaj tekst.
U usporedbi sa filozofijom, religijom, astronomijom, medicinom, fizikom itd, nauka o duši zaista ima kratku historiju, ali je interesovanje za ljudsku dušu starije i od Biblije i Kur’ana. Čovjek je uvijek tragao za odgovorima na vječna pitanja: Da li je supstancija duše materijalna ili nematerijalna – da li je besmrtna ili smrtna? Ko sam Ja u samom sebi i odakle dolazim, kuda idem i koji je smisao mog boravka na Zemlji? U čemu je sadržana moja istinska sreća? Kako spoznati sebe i svijet koji me okružuje? Kako otkriti smisao nečega, pa i smisao samog života? Šta je i gdje je istina i kako do nje doći? Šta je čistota duše i kako je postići? Šta je ljubav i kako je zadobiti ? Kako se približiti Bogu? Kako pronaći duševni mir? Kako izgraditi dobrog čovjeka i bolje društvo? Kako postići bolje životne i poslovne (radne) rezultate? Kako život živjeti zdravije i srećnije? Itd. Zaokupljenost bovaljenjem tim pitanjima ne počinje sa savremenom naukom o duši za koju kažu da njena historija počinje uvođenjem ekspermenta kao naučnog metoda u istraživanje odgovora na vječna pitanja, nego čitav niz godina prije toga.
Razna tumačenja duševnog života čovjeka mogu se naći u najranijoj pisanoj i usmenoj zaostavštini ljudi, sve dokle doseže historijsko pamćenje. To se vidi u najstarijim predanjima, religijama, filozofijama, u magji, u umjetničkim tvorevinama itd. U svim tim izvorima mogu se naći pogledi o čovjekovoj duši kao njegovom entitetu kao dijelu kosmosa.
Tokom dugog niza godina historije čovječanstva, svaku epohu i svaki prostor obilježili su mudraci i učenjaci koji su razmišljali o tome kako odgovoriti na gore navedena, kako ih zovu, „vječana pitanja“ koja zaokupljaju čovjeka i na Istoku i na Zapadu. Odgovore na ova pitanja samostalno nisu u stanju da daju učenjaci ni sa Istoka ni sa Zapada, jer se oni bitno razlikuju u metodu (načinu) dolaska do istine. Da li približavanje učenjaka sa Istoka i sa Zapada koji istražuju dušu da bi došli do odgovora na navedena „vječna pitanja“ je moguć? Na to pitanje pokušat ću odgovoriti ovim tekstom. Velika je greška i šteta što još i danas u nastavnim planovima i programima škola i fakulteta i na Istoku i na Zapadu na kojima se izučava ova problematika postoji separacija – na Zapšadu (uključujući i republike bivše Jugoslavije) od istočnog načina pristupa istini, posebno islamske provenijencije, a na Istoku od zapadnog načina spoznaje Istine. Bez te integrativnosti ljudi koji se pripremaju da budu nosioci nauke o duši ili oni koji se bave ili se pripremaju da se profesionalno bave njenim odgojem, odnosno njenim čišćenjem, (pa i čitava ulema) nikada je neće spoznati u cjelini, nikada neće dokučiti njenu moć, nikada neće shvatiti njene domete i sl. Bez poznavanja raznolikosti u pristupima istraživanju i tumačenju duševnog života, njegovog nastajanja i funkcioniranja nije moguće cjelovito razumijevanje o onome šta je rekla filozofija, šta teologija, a šta pozitivistička nauka o duši. Zanemariti neke od pristupa ili nekritički preferireti jedan od njih ne bi trebao da bude akademski interes. Samo tako će se dometi duše moći spoznati i razumjeti. Kroz ovaj tekst moći će se vidjeti, ili bar naslutiti, važnost integrativnog (zapadnog i istočnog) učenja o duši. Dugogodišnja namjera ovog autora, kao univerzitetskog nastavnika i istraživača iz oblasti pedagoških, socioloških i psiholoških naučnih diciplina je da komparativnim pristupom (istočnim i zapadnim pristupom) učenje o duši o njenoj spoznaji stekne holističku (cjelovitiju) spoznaju o putevima odgoja, tj. čišćenja duše, kao što to čine članovi Teozofiskog društva.
DIO PRVI
UČENJA O DUŠI NA ISTOKU
Pokušaji da se uobliči sistematsko razumijevanje čovjekove duše i njegovog ponašanja nisu se izvorno javili u naučnoj psihologiji na Zapadu. Pravci ili škole o učenjima o duši koji su nastali na Zapadu, pa čak i oni koji su se pojavili u zadnja dva stoljeća i kojima su dali karakter naučnosti, samo su drugačija verzija poduhvata koji je vjerovatno star koliko i čovjekova historija. Savremene ili naučne teorije o ljudskoj duši nastajale su na verzijama mnogih ranijih razmišljanja o čovjeku i njegovoj prirodi. Dok su učenja o duši koja su izvirala iz nekih kultura i epoha u najboljem slučaju bila neodređeni skupovi narodne mudrosti kombinovane sa maštovitim mitovima. Narodi su razvijali teorije koje su poput današnjih teorija bile dobro razrađene i zasnovane na empirijskim posmatranjima.
Jedan od najbogatijih izvora takvih dobro uobličenih učenja o duši jesu istočne religije i filozofije. Sasvim nezavisno od kosmologije i dogmih vjerovanja, većina glavnih ili tzv. velikih religija kao srž učenja o duši, malo poznatu masama vjernika, ali dobro poznatu odgovarajućim »profesionalcima«, bilo da je riječ o jogijima, učiteljima meditacije, šejhovima, dervišima, kaluđerima ili sveštenicima. To je praktična psihologija koju najnapredaniji primjenjuju na Istoku da bi odgajali čovjekovu dušu. Dok na Zapadu postoje brojne naučne teorije ličnosti, na Istoku postoje psihologije oslonjene na religije. Među istočnim pravcima učenja o duši postoje neke međusobne razlike. Neke od istočnih učenja usredsređuju se na tehnike meditacije koje omogućuju čovjeku da jednostavno posmatra tok svoje svjesnosti, dajući joj, na takav način, jedan nepristrasan pogled na tok doživljaja. Istočna učenja ističu jedan idealan modus bivstvovanja duše kojeg može postići svako ko se trudi. Put ka tom preobražaju uvijek vodi preko dalekosežnih promjena duše, koja moraju dobiti idealna svojstva i postati njne trajne crte. Konačno, skoro sva istočna učenja o duši se slažu da je meditacija put preobražaja samstva (svoga Ja, tj. Sebe).
Među većim istočnjačkim učenjima o duši, koje imaju dugu historiju a snažno su povezane sa određenim teologijama, su: Abhidhamma u budizmu, Kabala u jevrejskom judizmui Sufizam u islamu.
ABHIDHAMMA – BUDISTIČKO UČENJE O DUŠI
Budistička načela o duši postavio je osnivač budizma Gautama Buda ( 536 – 438. god. p. n.e.). Tokom više od 2,5 miljenijuma, od vremena nastanka budizma pa sve do danas, Budini osnovni uvidi o duši i danas se primjenjuju u različitim ograncima budizma. Između dvanaestak ogranaka (sekti), koliko ih danas postoji u budističkom učenju, najuticajniji su: Theravada koja je najviše praktikovana u zemljama jugoistočne Azije, Čan u Kini, Zen u Koreji i Japanu i na Tibetu. U Indiji dva najistaknutija kodifikatora pravaca učenja o duši su razvijana u hinduističkim školama joge. To su Patanjđali i Šankara.
Učenje o duši koje je nastalo na temelju budističkog učenja nazvano je abhidhamma (ili abhidharmma na sanskrtu), što znači »najviše učenje“. Abhidhamma je budutsička teorija čovjekove duše. Pošto potiče iz osnovnih Budinih učenja, nalazi se u jezgru svih različitih ogranaka budizma. Od svog najpunijeg razvitka tokom prvog miljenijuma posle Budine smrti, ona je najvećim dijelom sačuvana nepromijenjena kao kanoni budista. Osnovni tekstovi iz Budine abhidhamme se i danas koriste u Kini i na Tibetu.
Mnoga načela abhidhamme nisu samo vezana uz budizam nego predstavljaju učenja o duši koja su, manje ili više, zajednička svim istočnim religijama. Kao prototip istočnog razmišljanja o duši abhidhamma nas suočava sa nizom pojmova u razumijevanju duševnih aktivnosti koji se značajno razlikuju od učenja nastalih u savremenoj naučnoj psihologiji na Zapadu. Budina učenja su se razvila i evoluirala u različite pravce, učenja i škole budizma procesom sličnim, npr., onom kojim se Frojdova misao razgranala u različite škole psihoanalize. Poput drugih istočnih učenja o duši, abhidhamma sadrži predstavu o idealnom tipu usavršene ličnosti oko koje je izgrađena analiza funkcionisanja duše. U Govindinoj knjizi “Psihološki stav rane budističke filozofije”, između ostalog, piše: »U budističkom učenju duša je prolazna, središnja i, u oslobođenom i pročišćenom duhu kulminirajuća tačka«. To je odličan opis abhidhamminog ućenja o duši. Navešću jednu priču koja karakteriše abhidhammin izrazito analitički stav prema ličnosti kao psihološkom pojmu. „Lijepa mlada žena se zavadila sa mužem i krenula je prema svojoj porodici. Prošla je pored kaluđera koji je u to vrijeme bio misaono zaokupiran na prirodu ljudskog kostura. Ugledao ju je i zapazio bjelinu njenih zuba. Malo kasnije naišao je njen muž i u žurbi upitao ga: Poštovani gospodine, da li ste možda vidjeli jednu ženu? Kaluđer je odgovorio. Bješe li to muškarac il’ žena što prođe, nisam primijetio. Primijetio sam samo da je to bila vreća kostiju”. Pošto je stari kaluđer meditirao nad kosturom njemu je lijepa žena po tome ostala u utisku. Izoštrenim osmatranjem u meditaciji kaluđer je bio u stanju da se toliko u svijesti odvoji od svega ostalog da nijedan opažaj nije za njega imao nikakvu vrijednost osim onog na kojeg je bio transcedetiran, a to je bio čovjekov kostur. Takve pojave stanja svijesti proučava cjelokupna istočna psihologija, počevši od abhidamme.
Učenjaci koji su tumačili principe abhidhamme smatraju da je u duši jedina trajna nit kontinuitet svijesti u vremenu. To znači da svaki naredni trenutak naše svjesnosti je oblikovan prethodnim trenutkom i sa svoje strane određuje trenutak koji slijedi. Svi predhodni trenuci svjesti se povezuju sa onima koji iza njih slijede. Ljudska ličnost, prema učenju abhidhamme, je poput rijeke koja ima svoj oblik, svoj identitet, iako nijedna „kap“ vode (čitaj svjesnosti) koja njome protiče nije ista kakva je bila prije nje. Sa tog stanovišta, Buda kaže: »Nema činioca izvan čina, nema onog koji opaža izvan opažanja, nema svjesnog subjekta izvan svijesti«[1]
Dakle svijest (duša) je naša glavna supstanca koja se stalno mijenja. Učestalost promjene mjeri se djelićima sekunde. Osnovni metod koji abhidhamma nudi za ispitivanje brojnih promjena duše, jeste introspekcija (samoposmatranje ili neposredno i sistematsko posmatranje sopstvenog doživljaja. Introspekcija je kao naučna metoda spoznavanja sebe prihvaćena i od strane savremene naučne psihologije koja dominira na Zapadu. Bez ovakve pažljive introspekcije čovjek je sklon da misli, npr., da želja ili potreba može dugo potrajati bez prekida. Pristalice abhidhamme kažu da stvari ne stoje tako. Na primjer, čak i kad je neko u naponu strasnog ljubavnog odnosa, gdje žudnja izgleda preovlađujuća, učitelji abhidhamme ukazuju na to da ako bi brižljivo osmatrao svako naredno duševno stanje, primijetio bi da je ta ljubavna žudnja zapravo ispresijecana bezbrojnim drugim osjećanjima koja dolaze i odlaze. Ne samo da se čovjekova osjećanja mijenjaju od časa do časa, nego i čulni objekti. Čovjek bi mogao pomisliti da je voljena osoba jedina predmet pažnje u ljubavnom odnosu, dok bi neposredno posmatranje njegovog toka svijesti otkrilo da pored toga i drugi brojni objekti okupiraju njegovu dušu i čula. To mogu biti različiti prijatni osjećaji, različiti bliski i daleki zvuci, kao i različiti mirisi, ukusi, prizori itd. Sve se to prepliće u čovjekovoj svijeti. Pored organskih ili tjelesnih pet čula (oko, uho, nos, jezik i koža), koje su razradile i neka kasnija filozfska i religiska učenja o duši, a njihove funkcije naučno dokazala savremena naučna psihologija na Zapadu, psiholozi abhidhmme dodaju i šesto čulo koje nije tjelesno, odnosno nije organske ili materijalne priorode, nego nematerijalne, odnosno neorganske, a to je duša. To je čulo koje misli. Kao što je misao duševno stanje tako isto i svaki osjet koji se prima preko organskih čula, kao što je zvuk, bol, miris itd. je duševnog stanja. Na primjer, trenutno mi je u mislima sledeći sadržaj. Treba danas da idem na posao. Ta misoa može , u određenom trenutku biti objekt duševnog stanja koji odgovara osjećanju neke vrste averzije (odbojnosti) prema objektu mišljenja (odlasku na posao). U tom trenutku mi je takvo duševno stanje prema objektu (poslu na kojem traba danas da odem). Ali to trenutačno duševno stanje se brzo mijenja (poput „kapi vode koja protiče rijekom“), jer svako duševno stanje je sastavljeno od sklopa svojstava koja se nazivaju duševnim faktorima i svojom kombinacijom određuju dato stanje. Prema učenju abhidhamme postoje 53 kategorije takvih duševnih stanja, a neki navode čak 175. Jedinstven kvalitet svakog duševnog stanja određen je time koji su faktori kombinovani. Averzivnost prema odlasku na posao mogla bi, na primjer, biti složenija kombinacija nego što je averzivnost prema nekom drugom objektu, kao što je, na primjer, predstava o tome šta me sve čeka kada dođem na posao. Duševna stanja dolaze i odlaze na pravilan i zakonit način. Učenjaci abhidhamme vjeruju da je svako duševno stanje dijelom pod uticajem bioloških i situacionih faktora, pored toga što predstavlja i nastavak prethodnog duševnih stanja, ili stanja svijesti. To isto smatraju psiholozi savremene naučne psihologije na Zapadu. Svako duševno stanje sa svoje strane određuje posebnu kombinaciju faktora u narednom duševnom stanju.
Duševni faktori su ključ za ono što se u abdhidhammi naziva „Karmom“. Karma je naziv za načelo po kome je svaki čin pokrenut nekim duševnim stanjem koje leži u njegovoj osnovi.
Prema učenjima abdhidhamme, slično kao i u drugim istočnim učenjima o duši, dato ponašanje je u suštini etički neutralno. Čovjekova etička priroda se ne može odrediti ako se ne uzmu u obzir njegovi motivi. Djelanje nekoga ko ima, na primjer, nečistu dušu kao, na primjer, postupanja koja su motivisana nanošenjem nekome zlobe (ponašanja iz zlobe ili sebičnosti) ne mora nužno izgledati da je takvo ponašanje ni dobro ni loše. Zlo je čin koji posmatraču ne mora izgledati ni dobar ni rđav. Navest ćemo jedan stav koji se pripisuje Budi, a počinje isticanjem učenja o Karmi: “Sve što jesmo rezultat je onog što mislilimo: što je zasnovano na našim mislima i sačinjeno je od naših misli. Ako čovjek govori ili djela sa rđavim mislima, bol ga prati kao što točak prati nogu govečeta koje vuče kola… Ako čovjek govori ili djela sa čistim mislima, sreća ga prati poput sjenke koja ga nikad ne ostavlja”.
Učitelji abhidhamme povlače razliku između duševnih činilaca koji su zdravi (u duši čisti) i onih koji su nezdravi (u duši nečisti). Većina opažajnih, saznajnih i afektivnih duševnih činilaca uklapa se u jednu ili drugu od ovih grupa. Do saznanja o „zdravoj“ i »nezdravoj“, ili „moralnoj“ i „nemoralnoj“, ili „čistotoj“ i „nečistotoj“ duši dolazi se iskustveno (empiriskim putem). Kriterijumi abhidhamme da li je za nekoga nešto moralno ili nemoralno jeste njegova sposbnost da smiri svoj duh i onda da odredi je li nešto moralno ili ne. To čovjek može učiniti samo u stanju meditacije. Oni činioci koji su ometali meditaciju označavaju se kao nezdravi ili nemoralni, a oni koji su pomagali meditaciju smatraju se zdravim ili moralnim činiocima.
Pored ovih zdravih i nezdravih duševnih činilaca postoji još sedam neutralnih. Apercepcija je obična svijest o objektu. Opažanje je njeno vezivanje uz neko od čula. Htjenje je uslovna reakcija koja prati prvo opažanje nekog objekta. Osjećanje je senzacija koju izaziva objekat. Usredsređenost je usredsređivanje pažnje. Spontana pažnja je nevoljno upravljanje pažnje privučene objektom. Duševna energija je činilac koji daje snagu i objedinjuje druge činioce. Navedeni činioci obezbjeđuju osnovni okvir svijesti u koji se oni utiskuju. Određena kombinacija činilaca, koji se utiskuju u čovjekovu svijest, mijenja se od momenta do momenta.
Sada ću dati pregled činilaca (faktora) koji, prema učiteljima abhidahmme, daju nezdravu ili nemoralnu ličnost, rukovođeno prema društvenim ili kulturološkim kriterijima socijalne sredine gdje se abhidahmma prakticira.
Prvi središnji nezdravi činilac je zabluda koja zamračuje dušu zbog pogrešnog opažanja svijeta oko nas. Zabluda se u abhidhammi smatra osnovnim vidom neznanja, primarnim korjenom ljudske patnje. Greške u opažanju istinske prirode stvari, nesposobnost da se vidi jasno, bez jednostranosti ili predrasude bilo koje vrste je srž svih nezdravih duševnih stanja. Zabluda, na primjer, vodi pogrešnom opažanju. Pogrešno opažanje dovodi svijest do pogrešne predstave. Buda je govorio da dok je čovjekova duša pod uticajem zablude (pogrešnog opažanja svijeta oko sebe) ma šta on činio ili ma čemu težio samo će ga ona voditi nepoželjnim, neprijatnim i neprihvatljivim stanjima, jadu i patnji. Među pogubnim pogrešnim gledištima koje je Buda izričito kritikovao jeste jedna od raširenih pretpostavki da postoji fiksirani Self, Samstvo ili Ja (termini koji su u širokoj primjeni u savremanoj naučnoj psihologiji koja se izučava na Zapadu). [2] Učitelji abhidhamme smatraju da nepostoji Self ili Samstvo nego „samoodržavajući proces fizičkih i duševnih fenomena koji stalno nastaju i odmah zatim nestaju“.
Drugi nepovoljni činioci koji mogu izavati nepoželjna ponašanja su bestidnost i bezobzirnost. Kad ovi činioci prevladaju, osoba posmatra svoje i tuđe zle postupke bez griže savjesti (što bi naučni psiholozi na Zapadu nazvali „odsutvom super ega“) i otuda je ličnost sklona da se loše ponaša. Zapravo, ovi činioci su pretpostavke duševnih stanja koja leže u osnovi bilo kojeg zlovoljnog postupka.
Treći nepovoljni činilac koji može izazvati hrđavo ponašanje je sebičnost. Sebični interes nagoni osobu da sagledava objekte isključivo kroz ispunjenje sopstvenih želja ili potreba. Savremeni naučni psiholozi sa Zapada to nazivaju „nesposbnošću empatisanja).
Ove tri grupe činilaca duše su spoznajni činisoici, koje se u savremenoj naučnoj psihologiji nazivaju kognitivnim činiocima.
Dok navedene tri grupe nepovoljnih činilaca koje stvaraju lošu ličnost spadaju u spoznajne, dotle naredna tri činioca koji proizvode negativnu ličnost spadaju u emocionalne procese.
U prvu grupu emocionalnih procesa koji proizvode nezdravu dušu spadaju uznemirenost i briga (osjećanja koja prema klasifikaciji psihičkih stanja koju zastupa savremena naučna psihologija sa Zapada spadaju u grupu anksioznih stanja. Oni proizvode stanja rastresenosti i skrušenosti. To su glavni uzroci većine duševnih poremećaja.
Drugu grupa emocionalnih činilaca koja stvaraju nezdravu dušu čine pohlepa, škrtost i zavist. Takvi činioci duše označavaju različite vrste duševnog vezanja uz objekt, dok je odbojnost negativna strana duševne vezanosti za objekt. Pohlepa i odbojnost su prisutne u svim negativnim duševnim stanjima i uvijek se povezuju sa zabludom.
Treću grupu emocionalnih činilaca koji proizvode lošu dušu su lijenost ili tromost duše. Ovi činioci proizvode rigidnost (krutost) duše.
Kada obe grupe navedenih činilaca (spoznajni i emocionalni) preovladaju u čovjekovoj dušu takve ličnosti su sklone duševnim poremećajima, koje savremena psihologija na Zapadu imenuje psihopatološkim pojavama.
Gore navedenih šest činilaca (tri iz spoznajne i tri iz emocionalne grupe) su staze kojim se ulazi u dušu i koji je kontaminiraju nezdravim (zlim i li lošim) osobinama.
UČENJE O DUŠI U JUDIZMU
Učenje o duši koje dolazi iz judizma nazivaju Kabalom. Kabala je mudrost, neki smatraju da je nauka, koja otkriva skrivene sile koje utiču na osjećanja i ponašanja. To možemo postići samo novim čulom. Kabala nam pomaže da razvijamo to novo čulo koje jedino može da čovjeka dovede do otkrovenja Gospodara Svjetova, sveobuhvatnog zakona prirode u ovom svijetu.
Kabala izvire iz judizma, koja kod svojih pristalica razvija potrebu za postizanjem viših razina postojanja, potrebu za ispunjenjem sebe. Ta potreba je u početku mala, kao tačka u srcu ili kao neka genetička informacija koja čovjeku pomaže da se razvija proučavanjem viših informacija. Ona se razvija i uvećava kroz četiri razvojne faze. Svaka nova faza donosi novu nagradu (novo znanje) onome koji uči. Novi svijet nastaje stalnim realiziranjem želja i potreba da se ovlada višim informacijama (znanjima).
Kabalisti se bave odgovorom na životno pitanje: zašto nam je baš sada, u ovom vremenu, potrebna filozofija i psihologija Kabale? Zato, kažu kabalisti, što su se u 20. stoljeću umnožili ljudski problemi i još se više umnožavaju u 21. stoljeću. Ćovjek se sve više zapitkuje u čemu je smisao njegovog života u svijetu prepunom životnih teškoća. Na kraju 20. stoljeća čovjek se intezivnije počinje intersovati za smisao svog života. Šta je smisao života? Danas se javljaju mnoga ovozemaljska zla (ratovi, zločini, droge, samoubistva, ekonomske i druge globalne krize, korozije društvenih zajednica itd). Svi ti događaji dovode čovjeka do temeljnog pitanja: postoji li i ako postoji koji je smisao čovjekovog života sa tolikim životnim problemima? Odgovor se, tvrde kabalisti, ne može naći u savremenoj nauci, koja je u dobroj mjeri i tvorac ovozemaljskih čovjekovih životnih problema, nego odgovor na smisao ovakvog života čovjek može pronaći u filozofiji i psihologiji Kabale.
Mnoge poruke kabalista nalazimo i kod šejha u sufizmu – islamskoj filozofiji i psihologiji o kojoj ću govoriti nešto kasnije.
Smisao življenja ljudi mogu naći samo u svojoj duhovnosti. Oni koji ne vjeruju u moć svoje duhovnosti neće ni pronaći put svog ispunjenja, neće ni pronaći smisao života. Kabalu odabiru oni ljudi, kako tvrde kabalisti, koji inzistiraju na traženju istinskog odgovora na smisao života u ovom i ovakvom vremenu življenja. Kabala je najbolji put, kako smatraju kabalisti, do istine i ozdravljenja.
Potrebno je čovjeka osposbiti da sam pronađe smisao života u besmislenosti današnjeg svijeta. Do sticanja duhovnosti čovjek prolazi, tvrde tako kabalisti, kroz pet faza. Do zdrave duše čovjek stiže u petoj fazi razvoja svojuh duševnih sposbnosti.
- U prvoj fazi javljaju se želje za opstankom. Neophodne želje za opstankom se realiziraju ipunjenjem potreba za hranom, da se ima obitelj, potrebom da se posjeduje zdravlje i moć za zadovoljenje seksualne potrebe.
- U drugoj fazi javlja se potreba za bogatstvom.
- U trećoj fazi se javlja potreba za časti i moći.
- Četvrtu fazu karakteriše potreba za sticajem znanja (učenjem).
- U petoj fazi, kao posljednjoj fazi razvoja ljudske duhovnosti, dolazi se do onog što kabalisti imenuju duhovnom sposobnošću.
Mada nigdje nije rečeno ali osobno smatram da je na osnivača humanističke psihologije u Americi, Abrahama Maslowa (Abraham Maslov), živio od 1908. do 1970. godine, za kojeg se zna da je jedno vrijeme boravi u studiskoj posjeti na Istoku izučavajući tamošnju psihologiju, uticala kabalistička psihologija u stvaranju njegove široko poznate teorije ljudskih potreba. Maslov govori o razinama pet ljudskih potreba koje se mogu ispunjavati samo u hijerarhiskom slijedu, isto kao kabalinih pet faza kroz koje duša prolazi radi svog ispunjenja (kako Maslov kaže „ipunjnja sopstvenih potencijala“).
Prva potreba, prema teoriji potreba koju je razvio Maslov, je potreba za zadovoljenje fizioloških potreba (za hranom, vodom, vazduhom itd). To odgovara, prema kabalističkom učenju, prvoj fazi razvoja duševnih sposbnosti – želji za opstankom.
Druga razina potreba, prema Maslovljevoj teoriji, je potreba za sigurnošću. To odgovara, prema kabalističkoj psihologiji, potrebi za bogastvom.
Treća razina potreba je potreba za pripadanjem i ljubavlju, što odgovara trećoj razvojnoj fazi čovjekove duhovnosti – sticanju časti.
Četvrta razina potreba, prema savremenoj humanističkoj psihologiji koju je osmislio Maslov-psiholog sa Zapada, jeste potreba za poštovanjem i samopoštovanjem, što odgovara želji za sticanjem znanja.
Peta razina potreba, koja se ne može zadovoljiti ako predhodne četiri nisu ispunjene, je potreba za samostvarenjem (samoaktualizacijom), što bi za kabaliste značilo da se u petoj razvojnoj fazi razvijaju čovjekove duhovne sposbnosti.
UČENJE O DUŠI U ISLAMU
U okviru islamske filozofije, religije i psihologije učenja o duši postoji veoma uticajno učenje koji nosi nekoliko naziva, a najčešće se koriste dva: SUFIZAM i TESAVVUF.
Prvo ću istaći najjednostavnije određenje pojma „sufizam“. Sufizam je islamsko učenje o duši (po nekim naučna teorija koja se bavi odgojem, tj. putevima čišćenja duše). Martin Longs u knjizi „Sufiski evlija dvadesetog stoljaća“ kaže: „Sufizam je islamski način transcendiranja vlastite duše, odnosno dopuštenje da se Duh izdigne iznad sebe, tamo gdje Sebstvo završava počinju Nebeske tajne“. [3] Ibn Haldun, arapski historičar 14. stoljeća, definirao je sufizma kao: “… potpunu posvećenost Bogu, obožavanje Njega, nerafineranje i neukrašavenje svijeta, apstinenciju od ovoživotnih zadovoljstava, bogatstava, prestiža…“ [4]
Na samom početku, u uvodnom dijelu svoje knjige „Temeljni tokovi sufizma“, složeniju definiciju sufizma dao je bosanskohercegovački akademik prof. dr. Rešid Hafizović. Profesor ovako definira sufizam: „Sufizam nije tek jedan u mnoštvu obzira univerzalne religijske zbilje islama, sa svojom osebujnom ili, manje-više, pravovjernom metafizičkom, ontološkom, antrapološkom, etičkom ili eshatološkom teorijom, nego je to unutarnja, skrivena forma, posvemašnja ezoterijska zbilja islama kao cjelovitog sustava življenja i njegova višestruko razuđenog metakozmičkog bitka unutar obzorja onog Kozmičkog, počevši od svijeta teokozmosa do svijeta mikrokozmičkog u kome se božanski Kozmos sukusira u svakoj svojoj egzistencijalnoj nijansi. Sufizam kao islamska ezoterijska, mistična tradicija predstavlja osebujnu religiju, religiju u religiji, sapijencijalno i egzistencijalno pounutrenje primordijalne i univerzalne, nebeske tradicije islamskog monoteizma, pounutrenje unutar kojega se ozbiljuje posvemašnje duhovno ozbiljenje božanske Biti i božanskog Bitka pod krunskim znakom božanskog Mikrokozmosa (al-Insan al-IJahi). Sufizam je /živo Srce islama / po čijem ritmu se odvija egzistencijalna igra na svakoj egzistencijalno-sapijencijalnoj razini: metapovijesnoj i metakozmičkoj, svetopovijesnoj, i svetokozmičkoj, metajezičkoj i svetojezičkoj, metageografskoj i svetogeografskoj, te kozmopovijesnoj i eshatološkoj, i to pod ugovornim Znakom (al-Mitaq) Gospodara i Vazala čiji simbolizam ječi kroz hijeropovijesno rodoslovlje (silsila nabawiya),inicijacijsko rodoslovlje (silsila waliya ili imamiya) i teozofsko rodoslovlje (silsila ‘irfaniya). Sufizam jest religija samim tim što su njegova sadržinska raskošnost i cjelodnevno sufijsko iskustvo bitno usredotočeni na samo Svjedočanstvo islamskoga vjerovanja (Kalima aš-Šahada), na svemetafizičke i sveeshatološke istine tog Svjedočanstva, to jest na sami zaglavni i zasvodni kamen onoga što se zove islamskom Religio perennis, u njenom metapovijesnom i hijeropovijesnom obziru i punini.
Sufizam jest religija kao takva, to jest sama unutarnja zbilja islamskog vjerovanja (al- Haqiqa al-batiniya), jer se njegova temeljna zadaća sastoji baš u tome da sve pozitivne činjenice legalitarne religije i sve događaje i činjenice egzoterijske svete povijesti islama vrati na njihove primordijalne, duhovne paslike, čineći da nevidljivi događaji i događanje Nevidljivog poluče svoja pozitivna iskustva i puninu svog duhovnog ozbiljenja usred predanog srca (Qalb muslim)… Sufizam jest osebujna duhovna religija, ne samo zato što svojim unutarnjim, ezoterijskim sadržajem sapijencijalno i egzistencijalno posve se podudara sa duhom i slovom, formom i suštinom pozitivnog islamskog Vjerozakona (aš-Šari'a) kao cjelovitog i cjelodnevnog sustava življenja pojedinačne i komunitarne muslimanske duše, muslimanskog srca i muslimanskog lica i svakidašnje muslimanske osobnosti, već je potpuna duhovna religija, unutarnja fizionomija nebeskog monoteizma kao takvog i stoga što u njegovu teorijskom i praktičnom iskustvu miruje potpuna metafizička istina kao savršeno praktična dobrota.
Načelno gledajući, sufizam izražava globalnu duhovnu tradiciju muslimanskoga društva, čiji primarni zadatak je u tome da čuva trajnu duhovnu baštinu muslimanskoga
Creda od svake vrste jednokratne upotrebe u kontekstu muslimanskog društvenog svakodnevlja“. [5]
Riječ „sufizam“ koristi se u više značenja: „suf“ što znači vuna; „ljudi sofe“ (to su ljudi koji su se okupljali u džamiji Muhammeda, a.s.); „safaun“ (znači čistota duše ili čestitost). Najbliže značenje riječi „sufizam“ je u pojmu „gnosticizam“ (Gnoza = duhovna samospoznaja). Sufizam je gnosticizam, islamski misticizam, duhovni put islama do istine. To je riječ koja se odnosi na onoga koji zna. Sufista je pripadnik sufizma (onaj koji prakticizira sufizam) ili učitelj (Šejh) sufizma koji zna i to znanje prenosi na druge kako će spoznati sebe i duhovno se približiti Gospodaru Svjetova i tako spoznati istinu (steći istinsko znanje).
Prevoditi riječ sufi kao „mistik“, piše Martin Lings u gore već citiranoj knjizi, adekvatno je samo ako se koristi u svom izvornom značenju da bi označilo onog ko ima pritstup, ili traga za pristupom, kako kaže, „Tajnama Nebeskog Kraljevstva“.
Supstanca sufizma je spoznaja istine, nesebičan doživljaj istine. Praksa sufizma je namjera da idemo prema istini, putem ljubavi i odanosti. Učitelji sufizma taj put nazivaju tarigat- duhovni put koji vodi prema Bogu. Sufi je onaj ko je ljubitelj istine, koji putem ljubavi i odanosti kreće prema istini, prema savršenstvu kojeg svi istinski traže.
Kur’an spominje dvije vrste istine: ona do koje dođemo vansjkim okom i ona do koje dođemo unutarnjim okom. Vanjsko ili osjetilno oko je zraka unutrašnjeg ili duševnog. Derviš ne bi trebao otvarati vanjsko oko, tumačenje je šejha Ahmada al Alawija, sve dok istinu ne dobije preko unutarnjeg oka. Poslanik Muhammed a.s. dok je boravio u pećini svojim unutarnjim okom bio potpuno u onom svijetu, što znači da je njegovo vanjsko oko bilo savršeno koordinirano sa unutarnjim.[6]
Sufizam je škola božanske etike. Odnosi se na etiku koja nadilaze puke društvene konvencije. Sufizam je put ljubavi, znanja i predanosti Gospodaru Svjetova i istovremeno put spoznaje suštine vlastitog bića. Mudrost sufizma može se pronaći u poeziji, pričama, kaligrafiji, filozofiji, geometriji, duhovnim vježbama, muzici, plesu, likovnoj umjetnosti, zikrovima, duhovnim vježbama, ibadetima itd.
Neki kažu da je sufizam skrivena bit islama i vežu njegovu pojavu sa pojavom islama, mada, po mišljenju mnogih sufija, suštinska istina sufizma živi u svim religijama, koje su nastale prije islama. U svom univerzalnom obliku, sufizam je postojao i prije lslama, prije vremena nastanka Kur’ana.
Sufizam je most između egzoterizma i ezoterizma, vanjskog i unutrašnjeg, poznatog i nepoznatog, realnog i irealnog, izvora i odredišta, čovjeka i Boga, Tariqata i Shari’ata.
Suifizam je islamski misticizam koji se razlikuje od misticizama koji potiču iz drugih religija po simbolici.[7] U islamu su tačno određeni simboli u ritualima namaza, derviškim plesovima, u riječi, broju itd.[8]
U knjizi „Muhamed – čovjek Božiji“, štampana 2007. u izdanju Naučnoistraživačkog intstituta „Ibn Sina“ u Sarajevu čiji je prevoditelj sa engleskog jezika prof. dr. Rešid Hafizović, između ostalog, piše: „Ne može se odbacivati egzoterizam u ime ezoterizma kojeg se ne posjeduje. Stablo se cijeni po svojim plodovima, a nije potreban nikakav bolji dokaz za ispraznost takvoga stava negoli je kiseli plod kojeg je spomenuto drvo dalo.
Islam se preko Sufizma širio u mnoge dijelove svijeta. Unekim dijelovima Indije, Jugoistočne Azije i u većemdijelu Afrike, islam su najprije širili osobnim primjeromsufijski učitelji i uspostavom sufijskih redova. Tekkasnije se proširio Shari’at i islam je postao naširokoprihvaćen. Da je sufizam bio strani uljez u islamu, kakobi nam to mnogi orijentalisti željeli reći, kako je bilomoguće da posluži kao prethodnica širenju Shari’ata?On je unutarnja spona između Zakona i Puta koja jeomogućila širenje islama u mnogim podnebljima preko sufijskih učitelja i prijatelja Božijih koji su priskrbiliživi primjer islamske duhovnosti.Ulogu Sufizma kao unutarnje dimenzije Shari’ata posvjedočili su neki autoriteti i utemeljitelji pravnihškola koje su naglašavale njegovu važnost u pročišćujućoj muslimanskoj etici. Zabilježeno je, naprimjer, daje i Imam Malik kazao: „Onaj koji uči pravo i poričesufizam, taj je za osudu; onaj ko uči sufizam i poričepravo, taj je otpadnik od vjere; a onaj ko kombinirajedno s drugim, taj doseže duhovno ozbiljenje Istine.”
Sufizam kao i svaka druga teorija ima pristalica i protivnika. Najradikalniji protivnici učenja sufizma kažu da ako se to učenje oslanja na islam onda nam ne treba jer imamo Časni Kur’an, a ako se oslanja na nešto drugo onda nam opet ne treba jer se ne oslanja na Časni Kur’an. Neki kritičari sufizma iz neznanja a neki zbog pristajanje uz druge sekte islama, omalovažavaju sufistička učenja i poriču da je izvorno nastao u islamu. Takvo mišljenje ne dijeli prof. dr. Rešid Hafizović, koji vrelo sufizma upravo vidi u Kur'anu i Hadisu. U naprijed citiranoj knjizi ovog bosanskohercegovačkog autora „Temeljni tokovi sufizma“ prof. dr. Rešid Hafizović je napisao: „Želimo li ustanoviti stvarne izvore teorijskog i praktičnog sufizma, tad nema druge već da odmah našu pažnju usmjerimo na dva primarna vrela islamskoga vjerovanja: Kur'an i Hadis“. Citirajući jednog velikog tabaristanskog sufiju Bistamija, profesor Hafizović naglašava izvornost sufizma, pa kaže: „Sufija ne stvara, već izvire poput vrela koja šikljaju iz sinajske stijene pod udarima Musaova štapa, to jest ističe iz nerazaznatljivih dubina svetoga teksta, kao što živa vjera Poslanika islama i njegovih hijeropovijesnih predčasnika istječe iz dubine kraljevstva samog Duha Božijeg“. Postoje brojni Kur´anski ajeti na koje se oslanjaju učitelji sufizma.
Muhammed a.s. je izuzetno cijenio Uvejs el-Karanija za kojeg neki tvrde da je djelovao kao sufista u Jemenu, kojem je Muhammed, a.s. na isteku svog života darovao svoj ogrtač u znak poštovanja onome čime se Karani bavio, iako se nikada nisu sreli i vidjeli. Sufizmom se smatraju i neke poruke Muhameda, a.s. Jedna od tih je: „Nijedan čovjek nije stvarni vjernik ako ne želi svom bratu ono što i samom sebi želi. Bog neće podariti Svoju ljubav onom čovjeku koji neće biti odan Njegovim stvorenjima. Bogu je miliji onaj čovjek koji čini dobra Njegovim stvorenjima.“ Ova poruka u suštini govori kakav čovjek treba da bude da bi imao čistu dušu. To je dio njegove definicije pojma „čiste duše“. U savremenoj naučnoj psihologiji koja se izučava na Zapadu, na koju se oslanja i bosanskohercegovačka, citirana Muhammedova a.s. poruka se naziva altruizam (prosocijalnost) koja se odnosi na onoga koji pomaže onima kojima je pomoć potrebna. Altruistička ili prosocijalna ličnost je ličnost čiste duše.
Ima učenjaka sufizma koji tvrde da korjen sufizma nije u „Kur’anu i Hidisima nego da on „seže preko praga islama do Muhammedove predislamske prakse duhovnog povlačenja, što je bila praksa pustinjaka raštrkanih po Arabiji, poznatih kao Hunafâ, i zbog čega je već bio, prije svoje poslaničke misije, predstvanik svega onoga što je ostalo od misticizma njegovih predaka Abrahama (Ibrahima) i Ismaila. [9] Prvu objavu Muhammed a.s. je primio kada je imao četirdeset godina.
Sufisti propagiraju čistotu duše, dušu koja nije kontaminirana sebičnošću, mržnjom, zavišću, strahovima, koja nije licemjerna i sl. Jedna od poznatijih Sufija (pripadnika sufizmu), koja je živila u 8. stoljeću, Rabie al – Adawiyye (Rabija al Adavije), čija ličnost nije bila kontaminirana lažnim strahovima i licemjernošću, obraćajući se Bogu kaže: „O Bože, ako te se bojim i obožavam iz straha od džehennema tada daj neka u džehennemu izgorim. Ako te se bojim i obožavam radi nade da ćeš mi podariti džennet, onda mi ga ne daj. No, ako te se bojim i obožavam zarad Tebe samog, ne ustegni od mene svoju vječnu krasotu!“ [10] Od 8. pa sve do 20. ajeta II sure Kur/ana govori se o licemjerima, koji su javno ispovijedali islam a u svojoj duši mu bili najljući protivnici. Ima ljudi koji govore:„Vjerujmo u Allaha i u onaj svijet, ali oni nisu vjernici. Oni nastoje da prevare Allaha i one koji vjeruju, a i ne znajuju da sami sebe varaju. Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava. One koji nisu svoju dušu očistili od licemjerstva i laži čeka ih bolna patnja.“
U djelu „Medžme‘u-l-bejan“ autora Seida ibn Ebi Hilala se pominje da je Muhammed, posljednji Allahov Poslanik, a.s., govorio: „Uspjeće samo onaj koji je očistio svoju dušu. Bože moj, daj duši mojoj svijest o Bogu, Ti Si njezin Zaštitnik i njezin Gospodar, i očisti je, Ti Si najbolji koji je očisititi može!’”[11]
Po učenjima mnogih sufija, postoji sedam nivoa duše..[12] To su u isto vrijeme i sedam nivoa duhovnog preobražaja (odgoja) čovjekove duše, počev od stanja potpune samoopsjednutosti i egoizma do potpunog pročišćenog duhovnog nivoa. Na prvom nivou duša je u stanju samo da zapovijeda (Zapovijedna duša). U Časnom Kur’anu pominjana kao „Nefsi ammara“.[13]
Na drugom nivou njnog puta ka preobražaju duša je postala sposobna da se pokaje (Duša koja se kaje). U Kur’anu se pominje rječju „Nefsi levvama“.
Na trećem nivou stigla je do mogućnosti svog nadahnuća (Nadahnuta duša). U Časnom Kur‘anu se imenuje rječju „Nefsi mulhima“.
Na četvrtom nivou duša stiže do smirenosti (Smirena duša). U Časnom Kur‘anu nazvana“Nefsi mutmeina“.
Na petom nivou svog puta preobražaja duša postaje zadovoljna (Zadovoljna duša). U Časnom Kur‘anuimenovana „Radija“.
Na šestom nivou svog putu preobražaja kada je ušla u stanje s kojim je dragi Allah postao njome zadovoljan. U Časnom Kur‘anu nazvana „Merdija“.
Na sedmom, posljednjem i najuzvišenijem, nivou duša je došla do svog punog pročišćenja (Pročišćena duša). U Časnom Kur‘anu se ne pominje posebnim nazivom, ali je brojne sufije nazivaju „Sofija“.
Cilj cjelokupnog duhovnog puta, duševnog puta preobraženja (odgoja), je spoznaja istine. Do cilja se dolazi odgojem nefsa (duše). Nefs (duša) na svom najnižem nivou robuje nagonima i egoizmu. Potpuno je opsjednuta požudom, pohlepom. Ovo, najniže stanje duše, živi u svakom čovjeku i vodi ga stranputici. Nefs na najvišem nivou stiže do potpune pročišćenosti. Na tom nivou prestaje svaka podvojenost između čovjeka i Gospodara Svjetova.
Nefs se stalno ispaljava u tokovima našeg života, on ne egzistira u nama kao statična tvorevina. On nije stvar. Kada se duh utjelotvori nefs izgubi svoju istinsku prirodu i postaje dio materijalnog svijeta. Najniže stanje duše je Id Id-a kojeg je imenovao i opisao Sigmund Frojd. Id je naše niže biće. Sačinjeno je od impulsa i nagona za zadovoljenjem želja. Ovi nagoni dominiraju našim razumom i prosuđivanjem. To su sile u čovjekovoj prirodi koje se moraju obuzdati.
Nefs proizvodi snagu usmjerenu ka sebi ili Jastvu, Sebstvu. Nefs se mora umiriti da bi nastavio put svog preobražaja sve do sedmog stanja nefsa kojeg su sufisti nazvali „Pročišćena duša“. To je ideal svakog sufije, i ne samo njega. Sufije žele preabražaj stanja duše iz njenog prvog do sedmog stanja. To je i ideal svakog šejha. To je odgojni proces.
Nefs je na prvom nivou poput divljeg konja, veoma je snažan i gotovo ga je nemaguće kontrolisati. No, nakon što se odgoji i preobrazi on se obuzda i postaje sposoban da služi drugima. Jedan od šejha o ovome je rekao sljedeće: “Nefs nije, sam po sebi, loš, i stoga, nemojte ga kriviti“. Na najnižem stepenu nefs je potpuno zarobljen svojim željama i prohtjevima. Na sljedećim nivoima preobraženja (odgajanja) nefsa odvija se žestoka borba sa tim strastvenim prvostepenim nefsom. On mora prihvatiti više duhovne težnje i ciljeve. Na višem nivou svoje preobrazbe duša priznaje svoje pogreške i kaje se zbog njih. Na sedmom, najvišem nivou svog preobražaja, nefs dostiže stanje potpunog zadovoljstva sa svime što mu Uzvišeni Allah pošalje,bilo to ugodno ili neugodno.
Sufizam odgovora na vječito pitanje kako doći do istine o prirodi, društvu i o samom čovjeku, isto kao što to želi savremena naučna psihologija sa Zapada, ali su im izvori znanja i putevi do istine različiti. Put naučne psihologije do istine je u istraživanju djelovanja objektivne stvarnosti na tjelesna čula koja primaju informaciju pa je prosleđuju preko perifernog nervnog sistema do čovjekovog mozga. Prema sufizmu put do istine je drugačiji nego kako to smatraju naučni psiholozi. Izvor svakolikog znanja, prema sufističkom učenju, nije u objektivnoj stvarnosti, pa prema tome do istine se ne može doći promatranjem i doživljavanjem objektivne stvaranosti. Izvor istine je, kako tvrde sufisti, u Bogu. Bog je nosilac apsolutnog znanja. Do tog znanja se može doći, ne na način kako tvrde savremeni psiholozi promatranjem i doživljavanjem objektivne stvarnosti, nego duhovnim približavanjem izvoru znanja, a to je Bogu. Put do Boga je put dolaska do istinskog znanja, kojeg jedino Bog ima. Put do Boga, to znači do znanja i istine, počinje od spoznaje sebe samog. Samo takvo (sa)znanje, po sufističkom učenju, je istinito. Do istinskog znanja (Hakikata), tvrde sufisti, ne dolazi se, kako to smatraju naučni psiholozi, preko tjelesnih čula (oči, uši, nos, jezik i koža) nego duhovnim približavanjem izvoru apsolutnog znanja, a to je Bogu. Naučna psihologija pliva po površini znanja umjesto da zaroni u njegovu dubinu, u izvor znanja. Znanje do kojeg se dolazi metodama koje sufizam postavlja omogućuje da odgoji dobrog čovjeka i dobro društvo. Ćovječanstvu ne trebaju samo ona znanja koja se mogu dobiti smo vanjskočulnim percipiranjem, kako je naučni psiholozi zovu, objektivne stvarnosti, nego mu trebaju dobar čovjek i dobro društvo. Savremena naučna psihologija ne vodi nas do pravog izvora znanja, jer ona nudi samo informacije bez postvaljanja pitanja gdje su one začete. Nju zanima samo informacija kao takva, kao sušta pojavnost a ne i njen krajnji izvor. Naša tjelesna čula (oči, uši, nos, jezik i koža) ne mogu otkriti istinu jer su promjenjljiva, labilna, nestalna i evoluciski još ne dovršena. Pogotovo naša tjelesna čula nisu sposobna da percepiraju apstraktne pojmove.
Koliko je spoznavanje istine bez Božijeg darivanja svoje moći teško ili skoro nemoguće piše islamski filozof Mulla Sadre: “Zaista je percipiranje apstraktnih pojmova najsloženije i najteže pitanje filozofije i hikmeta. Niko do danas nije ovo pitanje predstavio potpuno tačno, tj. na način da u tome nije bilo grešaka. Pošto sam analizirao ovu temu i potpuno se posvetio rješavanju pitanja: Da li je znanje s jedne strane supstanca, a s druge akcident? – kao i činjenicu da u knjigama filozofa, a posebno njihovog predvodnika Ibn Sine, nisam našao ništa što bi utolilo i zadovoljilo znatiželju, ni u jednoj od njegovih knjiga: Šifâ’, Išârât i ‘Ujûnu-l-hikme, usredotočenom i obuhvatnom analizom sam došao do zaključka da ni osobe poput Ibn Sine ni njegovi sljedbenici poput Bahmanjara, Šejh Šehabuddina Išraqa, a posebno Nasîruddîna Tûsija nisu imale rješenje na koje bi se moglo osloniti. Nakon što sam našao da je stanje takvo te da ni velikani filozofije nemaju rješenja, shvatio sam da ni drugi nemaju ponuditi ništa, osim svojih imaginarija. Kada sam izgubio nadu u sve drugo, a pitanje i dalje ostalo neriješeno, okrenuo sam se Uzroku svih uzroka i potražio pomoć od Njega. Cijelim svojim bićem sam se skrušeno i ponizno okrenuo ka Njemu, ne bi li mi On otvorio kapije Svoje milosti, jer je veliko iskustvo u pogledu Njegove plemenitosti i darežljivosti, posebno kada je riječ o darivanju znanja. Otvorile su mi se kapije milosti i Uzvišeni je napojio Svoga roba sa izvora. Da, On je Onaj koji je darovao iz Svojih riznica znanje, podučio roba znanjem od Sebe i otvorio kapije Svoje milosti srcima. Da, ovo je Božija milost i On je posjednik velike milosti. On daruje kome On hoće od Svojih robova. Niko nema snage niti moći da Ga u tome spriječi.”[14]
Nakon ovih riječi Mulla Sadre o tome kako velikane filozofije smatra nemoćnim za rješavanje ovog pitanja, kao što i sam nakon vlastitog uloženog truda pomoć traži od Uzvišenog Boga – jasno je koliko je razumijevanje ovog pitanja složeno. U tome i leži odgovor zašto je egzatna nauka toliko uznapredovala i zašto je zloupotrijebljena da je postala odgovorna da je čovječanstvo ušlo u fazu mogućeg samouništenja. Čovječanstvo posjeduje zastrašujuća egzatna znanja, ali ne posjeduje čistu dušu, zbog čega i postoji stalna opasnost njegovog samouništenja. Zlouptreba agzaktne nauke je dosegla kritičnu tačku.
Učitelji sufizma nas poučavaju da čovjek nikada nemože do kraja spoznati stvarnost nastalu „Početnim stvaranjem“ (misli se na Božije stvaranje nastalo, kako moderni fizičari i astronomi svoju teoriju postanka svemira nazivaju „Velikim praskom“, kao što ni umjetnik nikada nemože slikom dočarati onu ljepotu pejsaža stvorenu „Početnim stvaranjem“. Našim tjelesnim čulima i naučnim metodama koje koristimo radi otkrivanja objektivnog svijeta nemožemo otkriti pravu istinu o svijetu u kojem živimo. Do stvarne istine čovjek dolazi, smatraju pristalice sufizma, ako uspije cjelinom svoje duše prodrijeti do izvora istinksog znanja a to je do Boga, ako uspije da transcedetira pojavno (svijet koji nas okružuje) u stvarni svijet kojeg poznaje samo Bog.
Kako to učiniti? Kako čuti Boga? Kako doći do Boga a time i do istine koju želimo? To je moguće samo ako predhodno našu dušu ipunimo istinskom ljubavlju prema jedinom Gospodaru Svjetova. Naučna psihologija, koja je oficijelna na univerzitetima u zapadnim zemljema pa i na našim školama i univerzitetima na kojima se ona izučava, nam ne daje odgovore na ta pitanja. Istočne filozofije imaju odgovore na ta pitanja. To su ezotorične metode meditacije (način približavanja Bogu). Najpoznatiji i najrašireniji načini meditiranja u budizmu su joge a u sufizmu derviški rituali itd.
Svjedoci smo da se u zadnje vrijeme na zapadnom tržištu sve češće pojavljuju komparativne studije na relaciji religioznost i nauka. U tim studijama prednjače religije sa Istoka, pri čemu je komparacija islamskog i naučnog učenja o duši zapostavljena. Iako je sufizam, kojeg neki smatraju islamskom naukom, star koliko i sam islam njegovo izučavanje u svijetu, ali i u Bosni i Hercegovini, je zapostavljeno, tvrdi amarička profesorica psihologije sa Kaliforniskog univreziteta Lyna Wilcox (Lina Vilkos) čija je knjiga SUFIZAM I PSIHOLOGIJA prevedena i objavljena na bosanskom jeziku.[15]
Mada Ibn Sina (980. – 1037.), jedan od najistaknutijih istočnjaka koji su se posvetili proučavanju čovjekove duše, nije pripadao ni jednom sufiskom redu, (ako se misli na onog koji hoće svoju vlastitu dušu da transecedira do Izvora Svega Postojećag i da svoj duh izdigne iznad sebe), niti je bio sufijaski šejh, ali njegov filozofski i naučni doprinos učenju o duši obavezuje me da, bar ukratko, predstavim njegovo učenje koje je imalo uticaja na islamsko učenje o duši a time i na islamsku psihologiju. On je slično kao Eš’arijski teolozi, premda formalno nisu pripadali ni jednoj školi sufizma, su cjelokupnim svojim učenjima bili usredotočeni na pročišćenje duša. Jedan od eš‘ arijskih teologa Fakhruddin al- Razija, koji nije, kao ni Ibn Sina, formalno pripadao ni jednoj školi sufizma, takvu vrstu učenjaka o duši smatrao istinskim sljedbenicima sufizma.
Na Zapadu se dugo vremena osjeća uticaj Ibn Sinine filozofije oslonjene na Aristotelova učenja. Naučni i filozofski pogledi Ibn Sine počinju da vrše uticaj na evropske naučne centre od dvanaestog stoljeća. Još i danas se i na Istoku i na Zapadu vodi rasprava koja je u vezi Ibn Sininog gnostičkog učenja o putovanju duše na drugi svijet. U 12. stoljeću počeli su na Zapadu prevoditi neka Ibn Sinina djela na latinski jezik.. Kada je u dvadestom stoljeću došlo do pojačanog interesovanja zapadnih psihologa za istočnu psihologiju neki univerziteti počinju se zanimati i za psihologiju Ibn Sine kojeg na Zapadu znaju pod imenom Avicena. Šta je to što je Ibn Sinino (Avicenino) učenje o duši privuklo interes zapadnih filozofa, teologa i psihologa?
Ibn Sina za razliku od drugih učenjaka o duši nikada nije poricao objektivnu stvarnost (realnost koja bivstvuje izvan čovjekove duše), već je smatra realno postojećom i uvijek govori o objektivnim realitetima (realitetima u vanjskom svijetu) nasuprot subjektivnim (unutarumskim realitetima). Percepcija je djelo duše, tj. osjećanje osjetilnoga i primanje utjecaja od njega (trpljenje u odnosu na njega). Nekad se, naime, desi da osjetilo poprimi utjecaj od osjetilnoga, ali bez usredsrijeđenosti duše, te onda ono osjetilno nije zbilja osjetilno niti percepirano. Duša percepira pomoću osjetila. Čovjek ostvaruje spoznaju vansjog svijeta preko osjetila. Osjetila su putevi kojima čovjek dokučuje vanski svijet (spoznaje stvari). Sadržaji spoznati preko čovjekove osjetilnosti čine njegov umski bitak. Pitanje umskog bitka je u kasnijim razdobljima bilo predmetom čestih rasprava, dok ga je Ibn Sina smatrao sasma izvjesnim, pa čak i samoočiglednim. Još niko nije dovodio u vezu Ibn Sinino učenje o percepciji sa učenjima savremenih naučnih psihologa sa Zapada, ali očigledno Ibn Sinini naučni stavovi o spoznajama preko osjetilnosti „vanjskoh ili tjelesnih čula“ je blisko onome što su naučni psiholozi sa Zapada dobili objektivnim metodama istraživanja.
Kako mi uopće primjećujemo vanjske predmete? Savremeni naučni psiholozi sa Zapada, slično kako je to tvrdio i Ibn Sina, smatraju da čovjek vanjske predmete primjećuje uz pomoć »vanjskih« osjetila, odnosno zahvaljujući njihovim funkcijama (slušanjem, gledanjem, mirisom, ukusom, dodirom), ali Ibn Sinino učenje o percepciji ne završava tu. Za percepiranje ili doživljavanje samog sebe potrebno je šesto čulo kojeg Ibn Sina imenuje dušom (sepstvo, svijest). Duša je zaslužna za koordiniranje funkcioniranja vanjskih osjetila, a smještena je u istom dijelu mozga kao i mišljenje, čiji organ je razastrt po osnovicama živca osjeta, osobito u prednjem dijelu mozga. Ibn Sina ne zaboravlja čak ni »moć pamćenja« i sve »moći razumne duše«: »praktični um« (moć upravljanja tijelom), »motriteljski um« (koji otkriva pretpostavke, prva načela, općeraširene ideje, plodove iskustva itd.); zatim »tvarni um«, »posjedovani um«, »sveti um«, i „umski bitak“ kao realno postojeći bitak. Prvi kršćanski filozof sa Zapada koji je bio pod uticajem Ibn Sine je Gundisalivus. On je napisao knjigu „Duša“. Gundisalivus je usvojio i Ibn Sinine stavove o postojanju duše i njene besmrtnosti. On je također od Ibn Sine prihvatio i njegov termin ‘lebdeći čovjek‘ čiji um je biće koje misli, dakle postoji, što se pretpostavlja da ga je prihvatila srednjovjekovna renesansa 17. stoljeća u Dekartovoj formuli „Cognito, ergo sum“(Mislim, dakle postojim).
Ono što je čovjekova esencija, što čini njegovu bitnost je njegova duša. Duša kao takva, u svojoj suštini, nije esencialno zavisna od materijalnosti odnosno od tjelesnosti. Funakcija duše ne zavisi od vanjskih osjetila, nego samo od »unutrašnjeg osjetila«; zapravo ona jest to »unutrašnje osjetilo« s kojim potvrđujemo našu egzistenciju. Duša je »netjelesna sila«, nosilac naše (samo)svjesti. Ona je, zapravo, Ja. U tome Ibn Sina predhodi Dekartevoj filozofiji. Razlika između njih dvojce je u tome da kod Ibn Sine duši trebaju vanjski osjetilni organi, duši treba tijelo, dok Dekart radikalno odvaja dušu i tjelo na dva potpuno nezavisna entiteta.
Osim uloge unutrašnjeg osjetila, duša ima još jednu vrlo važnu funkciju -funkciju koja dušu čini dušom, a to je entelehiya. Ovaj termin „entelehiya“ Ibn Sina preuzima od Aristotela i pod njim podrazumijeva „životnu moć“, „životnu silu“ koju pripisuje duši. Čovjekova najviša instanca je um, zato je njegova svrha umski život, koji će ga od spoznaje pa do pravilnog postupanja dovest do stanja sreće.
Kad je riječ o najvažnijem pitanju bitka – pitanju (be)smrtnosti duše Ibn Sina govori da, pored Prvog Bića koji je i Prvi Izvor znanja, postoje tri vrste čovjekovih bića u kreaciji: duša, um i tijelo.
- Duša (nefs) je nematerijalno biće i posredni je nastavak ispoljavanja milosti, od uma ka svemu drugom.
- Um je, kao i duša, nematerijalno biće, što ne znači da u svom djelovanju nema potrebe za materijalnim sredstvima.
- Tijelo je najniži oblik bića i ono je matarijalno.
Ibn Sina smatra da duša i um nisu samo nematerijalna bića nego da su u vremenu pravječna, što znači da su besmrtna, dok je tijelo materijalno biće i nije vječno, što znači da je konačno (smrtno).
Mada Ibn Sina, kako sam već istakao, nije pripadao ni jednoj školi sufizma, a pogotovu nije bio sufija niti šejh, izuzev što je kao i svi ostali sufisti bio iskreni zaljubljenik u Boga, ali su njegova učenja o duši, a posebno o ulozi duše u spoznavanju sebe i Boga koji je jedina riznica istinitog znanja od ključne važnosti za razumijevanje sufizma i za djelovanje sufija.
Spoznaja duše (Sebstva, Ja) je ključ spoznaje Gospodara Svjetova. Ćišćenje duše polazi od spoznaje sebe (Sebstva, svoga Ja) a završava spoznajom Gospodara Svjetova. Upravo zbog svojstva duše da s jedne strane posjeduje mnoštvo u svom jedinstvu, a s druge da objedinjuje i obuhvata sve svoje moći i radnje, i treće, da je sama njena bit razum, spoznaja sebe predstavlja ključ spoznaje Gospodara Sjetova. Ko spozna svoju dušu otvoren mu je put do spoznaje Gospodara Svjetova.
Temeljna tačka Ibn Sininig učenja o duši leži u sledećoj činjenici: “Za sve što ja opišem ili kažem da sam ga percipirao, uvjet je da percipiram svoju bit prije toga.” Prema tome, polazna tačka svih spoznaja čovjeka je spoznaja sopstvene duše, odnosno samoga sebe, bez čega se ne mogu spoznati druge pojave. U vezi sa Ibn Sininom shvatanju tzv. početne spoznaje, spoznaje koja se odnosi na spoznaju samog sebe, Akbar Eydija u knjizi UČENJE O DUŠI IBN SINE, citira Allame Tabatabai koji iznosi veoma suptilnu kritiku Ibn Sininog principa „početne spoznaje“ i kaže: “Ako je početna spoznaja čovjeka spoznaja sopstvene duše (Sebe), onda nije u suglasju sa pravilom odnosa uzroka i posljedice, i postavlja pitanje: Da li se može tvrditi, kao što to čini Ibn Sina, da je prva ili početna spoznaja spoznaja duše? Ako ispravno shvatimo zakon kauzaliteta, odnosno vezu između uzroka i posljedice, tada će prva spoznaja biti spoznaja Uzvišenog Boga, a ne spoznaja duše, jer je ona u položaju posljedice. Duša je samo jedno od ispoljavanja razina svoga uzroka i nema sumnje da posljedica po položaju dolazi nakon uzroka. Prema tome, spoznaja Uzvišenog Boga je početna spoznaja“.
Suprotno Allame-ovoj krtici Ibn Sininig učenja kako samospoznaja predhodi spoznavanju Boga Avali-l-leali navodi jedan razgovor poslanika Muhameda a.s. sa jednim čovjekom po imenu Mudžaši, koji je Poslanika a.s. upitao: „O Allahov Poslaniče, koji je put spoznaje istine?“ Poslanik je odgovorio: „Spoznaja duše.“[16] Spoznavanjem sebe čovjek uči prepoznati stvari i ograditi se od onih koje vidi kao smetnju na svome putu. Taj se put sastoji od upoznavanja mogućnosti tijela, srca, duše i duha. Svakim novim povratkom sebi čovjek sve više osjeća Božju prisutnost. U svakom čovjeku postoji božanski element koji je skriven i koji je dio njegovog bića. Postajući svjestan svoje dubine, čovjek otkriva dio sebe koji ne potječe od njega. Otkrivanjem u sebi elemente koji nisu njegovi vanjski svijet za njega postaje nebitan. To je znak da se potpuno približio Bogu i tek tada je moguće da razumije vanjski svijet kojeg može ili da prihvata ili neprihvata.
http://www. forum.krstarica.com/
[2] Samstvo ili sebstvo čini ukupan zbir misli, osjećanja, želja… To je neponovljiva osobina ličnosti, karakteristika ličnosti koju samo Ja imam, jer je Ja različito od Tebe. To je moja osobnost i osobenost, što znači različitost moga Ja od tvoga Ja, što znači individualnost, što znači posebnost u organizaciji crta ili osobina moje ličnosti, što znači moj identitet. Savremena naučna psihologija stoji na stanovištu tzv. apsolutne individualnosti, što znači da sam Ja „zbir tijela, misli, osjećanja, želja..“ To znači da su svi ljudi koji žive na zemlji međusobno, manje ili više, različiti. Koliko stanovnika broji ova Planeta toliko je međusobno različitih duša.
[3] Martin Lings, Sufiski evlija dvadesetog stoljeća,, Cennectum, Sarajevo, 2015., str. 13.
[4] www.masud.co.uk 1995
[5] Prof. dr. Rešid Hafizović, Temeljni tokovi sufizma, „Bemusa“, Sarajevo, 1999.
[6] Martin Lings, isto, str. 175.
[7] Misticizam je ezotorična forma duševnog života.
[8] Sufizam, naprimjer, veliki značaj pridaje, pored ostalog, simbolici brojeva. Brojevi predstavljaju sklad u mikrokozmosu i makrokozmosu, harmoniju u muzici i simetriju u arhitekturi i kaligrafiji. Brojevi su važan element duhovnih stanja, tj. cjelokupnog duhovnog puta hodočasnika i oni mu služe kao duhovni most ka uzvišenom cilju. Islam ali i sve druge monističke religije baziran je na jednosti, a broj jedan je prvi, jedinstven, savršen, apsolutan i nedjeljiv, upravo kao što je sam Bog. Bog simbolizira jednog i jedinstvenog Stvoritelja svih svjetova i njemu pripada prvo mjesto u srcima njegovih robova.
[9] Martin Lings, isto, str. 35.
[10] Annemarie Schimmel Gärten der Erkenntnis, Das Buch der vierzig Sufi-Meister, Düsseldorf und Köln, 1982., str. 21. (U:WIKIPEDJA, Rabia el-Adevijja)
[11] http://www.bastinaobjave.com/muhammed/mudrosti-vjerovjesnika/covjekova-dusa#sthash.Uou0qKQd.dpuf
[12] Kako je pisao sufiski učitelj Šejh Al‘Arabî, „Duša je neizmjerna stvar; to je cijeli kozmos, budući je njegova kapija. Sve što jest u kozmosu, naći ćete i u duši; jednako sve što je u duši i u kozmosu je; onaj ko dušom svojom ovlada zasigurno vlada i kozmosom, baš kao što je onaj kojim vlada duša zacijelo je potčinjen cijelom kozmosu.“ U knizi: Seyyed Hossein Nasr, Živi sufizam, Naučnoistraživački institut „Ibn Sina, Sarajevo, 2004., str. 36
[13] Nefs je arapska riječ koja se, pored riječju „duša“ prevodi još kao disanje, suština, ličnost, čovjekova priroda.
[14]. Akbar Eydi, Učenje o duši u djelu Ibn Sine, http://www. bastinaobjave.com/filozofija/ucenje-o-dusi-u-djelu-ibn-sin.
[15] Lynn Wilcox, Sufizam i psihologija, Medžlis Islamske zajednice u Tuzli, Tuzla, 2006. U predgovoru ove knjige amarička psihologinja autorica Lynn Wilcox preperučuje Bošnjacima, kao žrtvama genocida, koji su propatili i traumatizirali život, da pokušaju putevima koje preporučuju učitelji sufizma da ozdrave svoju dušu. „Mi koji smo u Americi“, piše autorice navedene knjige, „ ne možemo upotpunosti razumjeti traumu i tragediju koju je pretrpjelo stanovništvo Bosne i Hercegovine, jer to nismo iskusili. Međutim, više od 1400 godina, kroz historiju sufizma, prenosile su se poznate priče o progonstvu i mučenjima, kao i brojnim historijskim zbivanjima koja su bila visoko traumatizirajuća poput onih koje ste i vi pretrpjeli. Kroz sva ova stoljeća, sufijska učenja i tehnike sufizma donosili su ljubav, sreću, radost i mir uprkos velikoj patnji. Istinsko i trajno iscjeljenje ovako dubokih rana zahtijeva kretanje iznad površnog nivoa ljudskog bića u carstvo duše. Stara izreka kaže: /Ijekar liječi, a Bog zdravlje daje/. U ovom slučaju, potrebno je ozdravljenje duše, a sufizam je nauka o duši. Stoljećima se sufizam nazivao Put ljubavi, a Božija ljubav je vrhunski iscjeljitelj. Postoji veće carstvo od ovog materijalnog svijeta, a sufizam nas uči kako da transcendiramo životne patnje,i da ponovno dobijemo pristup u to carstvo i nađemo utjehu u Voljenom Bogu“.
[16] http://www. bastinaobjave.com/muhammed/mudrosti-vjerovjesnika/covjekova-dusa#sthash.Uou0qKQd.dpuf
autor, akademik Muhamed Šestanović