Proizvodnja hrane i upravljanje sigurnošću hrane u muslimanskoj civilizaciji

Autor, Marwan Haddad

Prevod, Džemo Redžematović

Ovaj članak pokušava da dodirne i analizira praksu i iskustva u proizvodnji hrane i upravljanju sigurnošću hrane tokom različitih perioda u muslimanskoj civilizaciji. Svaka islamska era u njemu se posebno analizira, usvajajući FAO četiri glavna aspekta sigurnosti hrane za procjenu sigurnosti prehrambenih proizvoda, uključujući dostupnost, pristup, upotrebu i stabilnost hrane. Islamska pozadina sigurnosti hrane apstrahirana je iz Kur'ana i učenja Poslanika Muhammeda (neka je na njega mir i spas Božji), uključujući ulogu hilafeta u postizanju sigurnosti hrane. Utvrđeno je da je (i) bilo teško primijeniti metodološki pristup zbog oskudnosti informacija, (ii) da su u muslimanskoj civilizaciji pronađeni ograničeni slučajevi kriza u proizvodnji hrane i nesigurnosti hrane. Dokumentovane krize u proizvodnji hrane i nesigurnost hrane uglavnom su uzrokovane prirodnim katastrofama poput suše ili poplave i, u manjoj mjeri, ratovima i političkom nestabilnošću, (iii) Istorijske reference pokazuju da su, gdje god su muslimani išli, širili su poljoprivredu i prenosili svoja znanja i iskustva za ljude u regionu. Dakle, kako je vrijeme prolazilo, muslimani su razvijali i unapređivali taj sektor, (iv) Nakon ukidanja hilafeta, postojala je velika potreba za integracijom i koordinacijom napora među raznim muslimanskim zemljama za povećanje proizvodnje hrane i jačanje sigurnosti hrane, što je rezultiralo razmjenom i transferom poljoprivrede i proizvodnje hrane.

1. Uvod

1.1 Proizvodnja hrane i sigurnost hrane

Proizvodnja hrane (razni usjevi, stoka i riba) neodvojiva je od sigurnosti hrane (dostupnost, pristup i upotreba hrane). Poljoprivreda osigurava većinu svjetske hrane i tkanina. Pamuk, vuna i koža svi su poljoprivredni proizvodi. Poljoprivreda, takođe pruža drvo za građevinarstvo, namještaj, energiju i proizvode od papira. Stoljećima je rast poljoprivrede obilježavao i doprinosio usponu civilizacija [1].

Poljoprivreda je igrala ključnu ulogu u razvoju ljudske civilizacije. Uvriježeno je mišljenje da je pripitomljavanje biljaka i životinja omogućilo ljudima da se nastane i odreknu svog prethodnog načina života lovaca i sakupljača tokom neolitskog razdoblja [2,3]. Ljudsko postojanje uvijek je zavisilo o hrani. Međutim, način kako dobijamo hranu i kako je proizvodimo, dramatično se tokom vremena promijenilo. Mnogo se pisalo o naučnom i tehnološkom razvoju vezanom za proizvodnju hrane, ali malo o ljudskom ponašanju i kulturi u proizvodnji hrane [4].

Izazov hranjenja 9 milijardi ljudi s kontinuiranim rastom stanovništva i potrošnje sugeriše da će se globalna potražnja za hranom povećavati još najmanje 40 godina. Rastuća konkurencija za zemlju, vodu i energiju, pored pretjeranog iskorišćavanja ribarstva, uticati će na našu sposobnost proizvodnje hrane kako bi se smanjio uticaj prehrambenog sistema na okolinu. Efekti klimatskih promjena su dodatna prijetnja. Ali svijet još uvijek može proizvesti više hrane i može osigurati da se ona koristi efikasnije i pravednije [5].

Izraz „sigurnost hrane“ uveden je prvi put tokom Svjetske konferencije o hrani 1974. godine tokom rasprava o povećanju ponude [6]. FAO i saradnici 2018. definisali su sigurnost hrane i prehrane da svi ljudi u svakom trenutku imaju ekonomski, socijalni i fizički pristup dovoljnoj, sigurnoj i hranjivoj prehrani koja udovoljava njihovim prehrambenim potrebama i prehrambenim preferencijama kako bi im omogućila aktivan i zdrav život. Četiri stuba sigurnosti hrane su (i) dostupnost, (ii) stabilnost, (iii) pristup (uključujući dostupnost) i (iv) prehrana, kvalitet i sigurnost hrane [7].

Vrijedno je napomenuti da postoje dvije dodatne klasifikacije sigurnosti hrane. (i) Apsolutna sigurnost hrane: sposobnost države da na svojoj teritoriji proizvodi hranu koja je jednaka ili veća od domaćih potreba ili unutrašnje potražnje i (ii) Relativna sigurnost hrane: sposobnost države da u potpunosti ili djelimično osigura robu, svom narodu i svojim građanima [8].

Samodostatnost hrane znači sposobnost postizanja potpunog oslanjanja na resurse i samo-mogućnosti u lokalnoj proizvodnji svih potreba zajednice za hranom [9, 10 i 11].

Na Svjetskom samitu o hrani 1996. (WFS), predstavnici 185 zemalja obavezali su se na „postizanje sigurnosti hrane za sve“ i na „trajne napore za iskorjenjivanje gladi u svim zemljama“ [12].

U svijetu se proizvodi više nego dovoljno hrane za prehranu svih, a na globalnom nivou znamo da je rast stanovništva praćen trendom opadanja gladi [13]. Međutim, apsolutni broj ljudi u svijetu pogođenih hroničnim nedostatkom hrane počeo je rasti 2014. godine – prelazeći sa 775 miliona ljudi na 777 miliona u 2015. godini – a sada se procjenjuje da će se dodatno povećati, na 815 miliona u 2016. godini [14]. Osim toga, 44 miliona ljudi živi u ekstremnom siromaštvu od 1,25 USD dnevno zbog šoka rasta cijena hrane 2010/2011 [15].

Jedan od najvećih izazova s ​​kojima se svijet suočava je kako osigurati dovoljno hrane za zadovoljavanje prehrambenih potreba sve veće svjetske populacije – za koju se očekuje da će se povećati na oko 10 milijardi do 2050. Da bi prehranilo još dvije milijarde u 2050, proizvodnja hrane mora se povećati za 50 posto globalno. Sigurnost hrane je složena situacija koja zahtijeva sveobuhvatan pristup svim oblicima pothranjenosti, upravljanja zemljom i vodom, suzbijanja štetočina, stočarstva i ribarstva, produktivnosti i prihoda malih proizvođača hrane, fleksibilnosti sistema proizvodnje hrane i održivog korišćenja biološke raznolikosti i genetičkih resursa [16].

Tokom stotina godina i do početka 20. stoljeća, značajan postotak svjetske populacije i dalje je bio izravno uključen u poljoprivredu i zemljoradnju. Tehnički i tehnološki napredak, praćen ogromnim naučnim napretkom, transformisao je poljoprivrednu proizvodnju i preradu u složenu globalnu industriju [17].

Period od 9. do 13. vijeka svjedočio je temeljnoj transformaciji u poljoprivredi koja se može okarakterisati kao islamska zelena revolucija u predmoderno doba. Ove transformacije, zajedno s povećanom mehanizacijom poljoprivrede, dovele su do velikih promjena u ekonomiji, raspodjeli stanovništva, vegetacijskom pokrivaču, poljoprivrednoj proizvodnji i prihodima, nivou stanovništva, gradskom rastu, raspodjeli radne snage, povezanim industrijama, kuhanju, prehrani i odjeći u islamskom svijetu [18 i 19].

Sljedeći aspekt brige za sigurnost hrane je uticaj pojava klimatskih promjena na proizvodnju hrane. Sugerisalo se da bi milioni ljudi u Africi i Aziji mogli gladovati do 2050. godine zbog porasta cijena osnovnih prehrambenih proizvoda više nego dvostruko od njihovih sadašnjih nivoa zbog očekivanih teških klimatskih uslova visokih temperatura, poplava i suša to će promijeniti obrazac poljoprivrede u svijetu. Observer je citirao izjave iskusnih naučnika da bi nesigurnost hrane djelove Afrike mogla pretvoriti u područja katastrofe. Povećanje temperature imat će glavni uticaj na pristup ljudi osnovnim namirnicama, sa ozbiljnim posljedicama za siromašne [20].

Studija o nesigurnosti hrane, koju je izvršio direktor Savjetodavne grupe za poljoprivredna istraživanja u SAD-u Frank Regsberman, otkrila je da proizvodnja hrane mora porasti za 60% da bi išla u korak s rastom očekivane populacije i stope potražnje u svijetu. On je dodao da će klimatske promjene eliminisati poljoprivrednu proizvodnju koju svijet očekuje, rekavši:

„Nismo toliko zabrinuti zbog ukupnih količina proizvedene hrane, koliko zbog mogućnosti da milijarda ljudi koji su već lišeni hrane i koji će biti najviše pogođeni klimatskim promjenama bude izložena gladi“ [21]. Studija Khairi Amal (2019) zaključila je da su se, uprkos naporima Organizacije za islamsku saradnju (OIC) i drugih organizacija, nesigurnost hrane i pothranjenost u tim zemljama povećale i pogoršale, što iziskuje usmjeravanje veće podrške i izgradnju međunarodnih partnerstava radi poboljšanja stanja proizvodnje hrane i sigurnosti hrane u tim zemljama [22].

1.2 Islamska civilizacija

Islam je nastao u Meki i Medini početkom 7. vijeka nove ere, otprilike 600 godina nakon osnivanja hrišćanstva, s Objavom koju je primio Poslanik Muhammed (a.s.). Poslanikove, a.s., aktivnosti uglavnom su bile ograničene na Arapsko poluostrvo i Levant [23].

Islam se brzo proširio u veliku i raznoliku civilizaciju. Nakon smrti Poslanika Muhammeda (a.s.), prva četvorica ispravno vođenih halifa osvojili su Siriju, Egipat, Irak i djelove Persije. Emevijski halife, vladajući od 661–750. n.e. u Damasku, dalje su proširili granice muslimanske vladavine na Španiju na zapadu i Indiju na istoku. Abbasije su zbacili Emevije 750. godine n.e. i vladali iz Bagdada do 13. vijeka [24, 25 i 26].

Vrijedno je spomenuti da je jedinstvena karakteristika širenja islama na tri kontinenta u 7. i 8. vijeku bila istovremena difuzija novih usjeva [27].

Fatimije su svoju dinastiju osnovali u sjevernoj Africi 909. godine, osvojivši Egipat 969. godine. 1258. Mongoli iz Srednje Azije prešli su istočno islamsko srce do Sirije, okončavajući Abbasijski hilafet u Bagdadu. Mnogi od napadača prihvatili su islam i persijski jezik. Njihovi potomci vjekovima su vladali Persijom i centralnom Azijom, razvijajući persijsku kulturu i umjetnost. Nakon mongolske invazije pojavile su se nove zemlje. Turci Osmanlije, sa sjedištem u Istanbulu (bivši Carigrad) nakon 1453. godine, uspostavili su veliko područje koje je trajalo od četrnaestog stoljeća do Prvog svjetskog rata. Safavidi su zastupali šiizam u Persiji od 1499. do 1722. godine [28].

Budući da je islam nastao i razvio se u arapskoj kulturi, druge kulture koje su usvojile islam bile su sklone uticaju arapskih običaja i društvenih navika. Stoga se transregionalna islamska kultura pomiješala sa širokim spektrom kultura i lokalnih tradicija kako bi se stvorili prepoznatljivi obrisi državne uprave, teologije, umjetnosti, arhitekture i nauke [29].

Važno je napomenuti da su uspješni povijesni zapisi o provođenju islamskih propisa tokom više od četrnaest stoljeća doveli do napretka u socijalnim i materijalnim uslovima (uključujući dostupnost hrane i sigurnost), što je na kraju rezultiralo uspostavljanjem islamske civilizacije koja je premašila sve prethodne civilizacije (uključujući rimsku) u njenoj ekspanziji, otpornosti i dostignućima [30, 31 i 32].

Zlatno doba islamske civilizacije; termin koji se koristi za opisivanje istorijske faze u kojoj je islamska civilizacija bila napredna a koja se proteže od sredine osmog vijeka do četrnaestog i petnaestog vijeka nove ere. Zlatno doba islama uključuje epohe Emevija, uključujući islamsku vladavinu u Andaluziji i Abbasije [33 i 34].

Znanstvenici koji su živjeli u Bagdadu za vrijeme abbasijskog hilafeta doprinijeli su očuvanju grčkog i drugih postojećih znanja o filozofiji, astronomiji, medicini, poljoprivredi i mnogim drugim disciplinama. Pored očuvanja informacija, ovi su učenjaci doprinijeli novim uvidima u svoja područja i na kraju svoja otkrića prenijeli budućim generacijama [35].

U svojoj najvećoj mjeri, Emevijski hilafet prostirao se na više od 5.000.000 kvadratnih milja 13.000.000 km², što ga čini jednom od najvećih zemalja koje je svijet ikad vidio, i petom najvećom susjednom zemljom ikad [36]. Velika država takve veličine, bez proglašene gladi ili pothranjenosti u bilo kojoj od svojih provincija, izuzetno je carstvo. Osiguranje hrane za sve provincije u zemlji bilo je izvanredno postignuće Emevija kako bi upotpunili i dokazali da je islamu bilo stalo da zadovolji potrebe svoga stanovništva za hranom u ogromnom carstvu.

Muslimani su proizveli sve što im je trebalo, čak je i jedan istoričar civilizacije rekao:

“Nisam čuo da su muslimani, ma gdje bili naseljeni, uvozili hranu izvan zemalja islamskog svijeta. Muslimani su takođe pisali o svojstvima tla i načinu proizvodnje komposta, uvodeći značajna poboljšanja u metode oranja, sadnje i navodnjavanja“ [37].

Postoje informacije da trenutno u muslimanskom svijetu između trideset i pedeset posto stanovništva pati od ekstremnog siromaštva, gladi i pothranjenosti te ekonomske oskudice, očajnički želeći da vidi sistem koji će se pobrinuti za njihovu bijedu [38]. U skladu s tim, proizvodnja hrane i upravljanje sigurnošću hrane od primarnog su interesa i potrebe.

Taj rad istražuje prakse proizvodnje i upravljanja sigurnošću hrane u praksi i iskustvima u muslimanskoj civilizaciji, uključujući različita razdoblja od Poslanika Muhammeda (a.s.) do danas.

2. Sigurnost hrane u islamu: teorijska osnova

U literaturi je pronađeno vrlo malo podataka o sistematskom pristupu ili teorijskom okviru islamske perspektive o sigurnosti hrane i / ili održivosti. Brojni su članci napisani o islamskoj prehrambenoj sigurnosti, ali oni ističu halal i haram hranu, islamske prehrambene navike, opis i tumačenje ajeta iz Kur'ana koji podstiču poljoprivredu, dobrotvorne svrhe i proizvodnju hrane. Malo je diskusije o naučnom mjerenju dostupnosti hrane, metodama primjene ili najboljim praksama proizvodnje i prerade hrane, održivosti hrane i kako su one strukturirane u okviru islamskih pravila i naredbi. Četiri glavne škole islamske pravne prakse govorile su o mnogim aspektima ponašanja muslimana, uključujući muslimansku čistoću, namaz, post, zekat (milostinju i poreze), hadž, zabrane i dozvole, zakletvu za dato obećanje, osim za bilo koji od prethodno spomenutih aspekata sigurnosti hrane.

Pristup islamskog menadžmenta upravljanju hranom i ka postizanju održive prehrambene sigurnosti: Prolazeći kroz i subjektivno razumijevajući ajete Časnog Kur'ana, utvrđeno je da islamski propisi imaju uravnotežen upravljački pristup nekoliko muslimanskih životnih aspekata [39, 40 i 41], uključujući upravljanje hranom i postizanje održive sigurnosti hrane [42]. Ovaj pristup uključuje mnoge socijalne, duhovne, opskrbe resursima, sigurnost i institucionalno povezane perspektive. Da se održava usklađenost između Boga i muslimanskog ponašanja, bilo unutar ili izvan islamske države, sigurnost hrane bi se već događala, uspjevala i održavala, bez obzira na vrijeme ili prostor. Predložena je institucionalna struktura koja bi održala ovu harmonizaciju u pogledu upravljanja sigurnošću hrane u islamskoj državi, uključujući tri međusobno povezana sektora odgovorna za međusobno povezanu administraciju i dužnosti: Sektor muslimanske riznice, sektor za prehrambene rezerve i sektor za socijalna pitanja. Ta tri sektora vodilo bi Muslimansko vijeće savjetnika. Predstavljena je temeljna rasprava o islamskom pogledu na sigurnost hrane i srodne implikacije na politiku vode, uključujući vodeća pravila i specifikacije, potrebne administrativne aspekte, korišćene postupke i smjernice za pravilan razvoj i planiranje [43].

Uloga muslimanskog imama/hilafeta: Obrađivanje i melioracija/razvoj zemlje jedna je od obaveza kolektiva (Fard-i kifaje) koju moraju učiniti neki muslimani. Al-Qurtubi je rekao:

„Uzgoj je jedna od kolektivnih obaveza. U skladu s tim, muslimanska zajednica/država imam/hilafet mora primorati neke ljude da obrađuju, sade i kultiviraju zemlju, dok se ne obezbijedi dovoljna količina hrane za sve u zemlji/narodu/zajednici“ [44].

Islamski pravnici jednoglasno su zauzeli stav da je kolektivna obaveza društva (Fard-i kifaje) da se brine o osnovnim potrebama, uključujući poljoprivredne, prehrambene proizvode siromašnih. [45 i 46] U skladu s tim, muslimansko društvo i nacija moraju osigurati da ljudi iz njihove zajednice budu upošljeni u poljoprivredni sektor kako bi obezbijedili dovoljnu količinu zaliha prehrambenih proizvoda za muslimansko društvo u cjelini [47].

Islamska nagrada za proizvodnju hrane (trajna sadaka):

Poslanik, (a.s.) je izjavio da je sadnja jedno od djela koja su čovjeku od koristi i nakon njegove smrti. Enes r.a., prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao: „Iako će biti u kaburu, čovjek će nakon svoje smrti imati koristi i sevapa od sljedećih sedam djela: znanja kojem je druge podučavao, rijeke kojoj je korito načinio, bunara kojeg je iskopao, palme koju je zasadio, džamije koju je napravio, mushafa kojeg je u naslijeđe ostavio, ili djeteta koje će oprosta za njega tražiti nakon njegove smrti!“ (Šu’abul-Iman, Bejheki, br. 3175). To ukazuje na to da se sva djela koja se odnose na poljoprivredu i proizvodnju hrane u islamu smatraju trajnom sadakom.

Traženje sigurnosti hrane u islamu smatra se dijelom bogosluženja: Slijede primjeri kako islam postizanje prehrambene sigurnosti smatra dijelom vjere i ibadeta:

U suri Al-Baqara, ajeti 57 i 172, Allah zapovijeda Svojim slugama da odaberu i jedu zdravu i dobru hranu: “Jedite lijepa jela kojima vas opskrbljujemo!”; “O vjernici, jedite ukusna djela koja smo vam podarili i budite Allahu zahvalni, ta vi se samo Njemu klanjate!”

Kur'an (Al-Isra’ ajet 27.) kaže da su rasipnici braća šejtana: „Jer su rasipnici braća šejtanova, a šejtan je Gospodaru svome nezahvalan.” Takođe, u (Al-Rahman ajet 8-9), službenicima je naređeno da ne remete ravnotežu ili da vrše prekomjernu moć. Shodno tome, treba izbjegavati rasipanje hrane ili pretjerano jedenje. „Da ne prelazite granice u mjerenju – i pravo mjerite i na teraziji ne zakidajte!”

Poslanik, (a.s.) je rekao: Zamolite Allaha za sigurnost (Yaqeen) i za dobrobit, jer još niko nakon dubokog ubjeđenja nije dobio bolje od dobrog zdravlja. Prenosi ga Ahmed, a ovjerava Albani u Sahih al-Jami.

Tirmizi je prenio da je Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, rekao: „Molite Allaha za ovaj i Budući svijet.“

Poslanik (a.s.) je rekao: „Nema bolje hrane od one čije su ruke zaradile. a Božji poslanik Davud se hranio od djela njegovih ruku.” Prenosi ga Buhari.

Neophodan dio dobrobiti i dobrog zdravlja je dostupnost i održivost dovoljne količine i uravnotežene raznolikosti kvalitetne hrane. Stoga je postizanje sigurnosti hrane dio muslimanske vjere i bogosluženja.

3. Metodološki pristup:

Baveći se temom proizvodnje hrane i sigurnosti hrane u islamskoj civilizaciji, prakse upravljanja i iskustva svake ere opisane su i analizirane odvojeno i pravovremeno, kako slijedi:

1. Poslanik Muhammed, a.s. (570. – 632. n.e.)

2. Četiri pravedne halife (632.–661. n.e.)

3. Iran, Persia (637. n.e. – danas)

4. Emevijski hilafet (661–750. n.e.)

5. Abbasijski hilafet (750–945 n.e.)

6. Al-Andalus, Iberija (711-1492 n.e.)

7. Abbasijski pad i mongolska invazija (945–1258 n.e.)

8. Muslimanska vladavina u Indiji i centralnoj Aziji (1001-1857. n.e.)

8.1 Indija

8.2 Malezija

8.3 Indonezija

8.4 Bangladeš

8.5 Pakistan

8.6 Kina

8,7 Rusija

9. Fatimijski hilafet (909-1171 n.e.)

10. Ejjubijski sultanat (1171-1254 n.e.)

11. Mamlučki sultanat (1250–1517. n.e.)

12. Dinastija Safavida (1501. do 1736. ne)

13. Osmanski hilafet (1517–1923 n.e.)

14. Mogulska država (1526.-1857. n.e.)

15. Nakon ukidanja Osmanskog hilafeta (od 1924. do danas).

4. Proizvodnja hrane i upravljanje sigurnošću hrane u muslimanskim civilizacijama

Sljedeći odjeljci uključuju pregled prakse proizvodnje i upravljanja sigurnošću hrane i iskustava u muslimanskoj civilizaciji, uključujući različita muslimanska civilizacijska razdoblja od Poslanika Muhammeda (a.s.) sve do danas.

4.1 Poslanik Muhammed, a.s. (570. – 632. n.e.)

Očito je da Arapi usred Arapskog poluostrva nisu mnogo marili za poljoprivredu i poljoprivredne proizvode jer one koji su im bili potrebni dobivali su trgovinom i razmjenom robe. Palma je za njih bila najvrjednija biljka jer raste u oazama raštrkanim između dina, dajući im najbolje plodove uz minimalan napor i s malo vode [48].

Povremeno se Arapsko poluostrvo, zbog svoje pustinjske, geografske prirode, suočavalo sa siromaštvom, glađu i oskudicom tokom kojih su ljudi gladovali i jeli lišće, kao i ostale životinje, uključujući pse.

Fetva je izdata dozvoljavajući muslimanima u Somaliji, Jemenu i drugim mjestima da plaćaju svoj zekat gladnom muslimanskom narodu Arapskog poluostrva [49].

Tri su važna pristupa u vezi s proizvodnjom hrane usvojena za vrijeme poslanika Muhammeda (a.s.):

Poslanik Muhammed (a.s.) započeo je specifičnu islamsku praksu za unapređenje poljoprivrede i proizvodnje hrane dodjeljujući ogromno zemljište između Crvenog mora i planinskih / stjenovitih masiva Bilal-Al-Muzni. Mnogi Poslanikovi, a.s., drugovi radili su u poljoprivredi, a Medina je bila poznata po svojim farmama i voćnjacima. Poslanik, sallallahu alejhi ve sellem, dodijelio je mnoštvo ogromnih parcela svojim ashabima za izgradnju, obrađivanje i ulaganje u njih, a među njima i: Abu Bakru al-Siddiku i Omeru bin Al-Hattabu, koji je dobio dragocjenu zemlju u Hajberu, uključujući Rabiju al-Aslami. [50].

Prvi muslimani za vrijeme Poslanika (a.s.) praktikovali su obrađivanje zemlje prema sporazumu nazvanom Muzara’ah. Na primjer, musliman obrađuje zemlju drugog muslimana pod uslovom da kultivator obezbjeđuje sjeme, navodnjavanje i brigu o zemljištu i usjevima, a na kraju sezone daje zemljoposjedniku jednu trećinu ili jednu četvrtinu žetve [51, i 52].

Osoba je nazvana po imenu ‘amil’ ala sūq ili muhatsib (poput službenika za zaštitu na radu) da reguliše tržnice (sūq) i druge komercijalne aktivnosti u Meki i Medini [53]. Prvi muhtasib u islamu bio je Sa`id ibn Sa`id ibn al-`Aas. Imenovao ga je Poslanik (s.a.v.s.) nakon osvajanja Meke. Postavljanje muhtasiba bilo je neobično, budući da nije postojao tokom džahilijjetskog (predislamskog) perioda [54]. Muhtasibove dužnosti bile su kontrola robe i tržišta te osiguravanje urednosti rada tržišta (zaštita i pravičnost potrošača te stvaranje jednakosti i kvaliteta) i dijeljenje pravde i odgovornosti prema šerijatu u slučaju bilo kakvih povreda ili neslaganja ili žalbi [55 ]. Mjesto muhatsiba postalo je toliko važno da je imenovanog birala politička moć (tj. halifa ili sultan). Službeni položaj muhtasiba za gradove trajao je sve do devetnaestog vijeka [56].

Prenosi se da je proizvodnja ječma u Medini bila dovoljna gotovo svo vrijeme [57 i 58]. Međutim, nekih godina trgovci iz Medine uvozili su pšenicu, ječam, susam i leblebiju sa Levanta u Siriji [59] a grožđice iz Taifa [60].

4.2 Četiri pravedne halife (632–661 n.e.)

Četiri pravedne halife koristili su pristupe usvojene u doba Poslanika Muhameda (a.s.): dodjeljivanje poljoprivrednog zemljišta ljudima za oživljavanje, obrađivanje i razvoj [61].

Omer Ibn al-Hattab, neka je Bog zadovoljan s njim, pokrenuo je novi pristup za unapređenje poljoprivrede i proizvodnju hrane: Proglasio je da ljudi koji obrađuju / oživljavaju mrtvu ili zapuštenu zemlju, da je mogu prisvojiti). Mrtva zemlja je zemlja koja se ranije nije koristila i koja je u vlasništvu države ili zemlja umrlih ljudi koju niko nije naslijedio ili kultivisao) [62 i 63]. U skladu s tim, mnogi ljudi su obrađivali mrtvu zemlju, a nakon njega to se radilo i u doba halifa Osmana Ibn Affana i Ali ibn Abi Taliba).

Tokom ere halife Omera Ibn al-Hataba, Bog bio zadovoljan njime; islamska država bila je izložena nevoljama, nazvanim Godina al-Remadah. U 18. hidžretskoj godini ljudi na Arapskom poluostrvu patili su od teške gladi, siromaštva i suše koji su se intenzivirali do te mjere da su ljudi klali svoje ovce da ne bi gledali njihovu patnju, a stoka je crkavala od gladi. Glad je bila povezana sa kugom. Ljudi su iz dubine pustinje jurili u grad, boravili u njemu ili u njegovoj blizini i tražili rješenje ili pomoć od halife. Prenosi se da je tokom Godine al-Remadah umrlo čak 25.000 ljudi.

Slijede pet koraka koje je Omer, r.a., slijedio u suočavanju s tom krizom [64 i 65]:

• Svojim postupkom davao je primjer drugim ljudima: Nije jeo i čekao bi dok ostali ljudi ne bi jeli;
• Osnovao je izbjegličke kampove za imigrante i pružao im usluge i podršku tokom Godine al-Remadah;
• Zatražio je pomoć od zemalja koje nisu pogođene glađu, poput Egipta;
• Tražio je pomoć od Allaha i molio se i tražio od ljudi da se mole Allahu da padne kiša i prestane glad;
• Prestao je sa provođenjem kazni nad ljudima i sa ubiranjem poreza tokom godine gladi;

Pored toga, halifa Omer ibn al-Hatab koristio je sljedeće mjere za poboljšanje poljoprivrede i posljedično tome proizvodnji hrane [66]:

• Davanje ljudima zemljišta na povrat i za razvoj [67],
• Upotreba novca od apscesa (poreza na poljoprivredu) u razvoju poljoprivrede [68],
• Korišćenje fondova zekata za razvoj poljoprivrede [69],
• Osnivanje Banke brašna (Kuće brašna) koja je imala strateško skladište i jednaku distribuciju u vrijeme krize [70],
• Tražio je pomoć država u zemlji s obilnom proizvodnjom hrane kao što su Irak i Egipat (Pisao je Abu Musi al-Ašariju u Basri i Amru Ibn al-Asu u Egiptu) [71],

Nakon savjetovanja sa siromašnima, Omer, r.a., je osnovao Bejt al-Mal, socijalnu ustanovu za muslimanske i nemuslimanske siromahe, potrebite, starije osobe, siročad, udovice i invalide [72].

Ne računajući gladnu godinu, za vrijeme vladavine halife Omera Ibn al-Hattaba siromaštvo je eliminisano, a ljudi su nakon toga živjeli bez gladi i oskudice [73].

4.3. Iran, Persija (637 n.e. – danas)

Poljoprivreda ima dugu istoriju i tradiciju u Iranu. Već 10.000 godina p.n.e., najranije poznato pripitomljavanje jarca dogodilo se na iranskoj visoravni. Već do 5000. godine p.n.e. vino se fermentiralo u Iranu, a već u 7. stoljeću n.e., prvi put u istoriji vjetrenjača je izumljena u Persiji [74 i 75].

Prosječna vrijednost za iranski indeks proizvodnje hrane od 1961. do 2016. iznosila je 57 indeksnih bodova s ​​minimalnih 14,6 indeksnih bodova 1961. godine i maksimalnih 114,6 indeksnih bodova 2007. Najnovija vrijednost iz 2016. godine iznosi 113,3 indeksnih bodova. Za usporedbu, svjetski prosjek u 2016. godini zasnovan na 190 zemalja iznosi 122,4 indeksna poena. Ovaj indeks ukazuje na zadovoljavajući nivo proizvodnje hrane u Iranu [76]. Voće poput breskve prvi put je u Evropu našlo put iz Persije, kao i tulipani, spanać i persijsko bilje. Godine 400. p.n.e. jedan oblik sladoleda bio je u upotrebi u Persiji [77]. Iran je 2008. godine izvezao više od 35.000 tona agruma u 36 zemalja. Iran je među najvećim svjetskim proizvođačima bobičastog i koštunjavog voća, posebno nara, datula, smokava i trešanja [78].

Pažnja o ishrani i prehrambenom statusu Iranaca usmjerena je otkako je Institut za prehranu i nauku o hrani u Iranu (INFSI) osnovan 1961. godine [79]. 2005. godine nacionalne vlasti odobrile su prvu iransku genetski modificiranu (GM) rižu. Iran je u laboratoriju proizveo nekoliko GM biljaka, poput kukuruza otpornog na insekte; pamuka; krompira i šećerne repe; repica otporna na herbicide; pšenica otporna na slanu i sušu; i kukuruz i pšenica otporni na plamenjaču. Iran takođe ima vrlo fokusiran i intenzivan program istraživanja nanotehnologije za poljoprivredne primjene [80]. Glavni poljoprivredni izvoz Irana uključuje svježe i sušeno voće, orašaste plodove, životinjske kože, prerađenu hranu, kavijar i začine. Pistaći, grožđice, datule i šafran prva su četiri izvozna proizvoda, s gledišta vrijednosti [81]. Iako Iran osigurava oko 90% ukupnih poljoprivredno-prehrambenih proizvoda, Iran je još od 2015. godine među četiri najbolja svjetska kupca pšenice, ječma i pirinča i jedan od 10 najvećih uvoznika sirovog šećera [82]. Zapadni i sjeverozapadni dio zemlje imaju najplodnija tla. Iranski indeks sigurnosti hrane iznosi oko 96 posto. Broj ljudi koji osjećaju glad u Iranu niži je nego ikad prije. Međutim, malo je vjerovatno da će vladin cilj poljoprivredne samodostatnosti biti postignut zbog ograničenja nametnutih Iranu na međunarodnu trgovinu koja ostaje ključna za prehranu stanovništva [83].

1917. – 1918., godine tokom Prvog svjetskog rata, žetve opustošene sušom dok su okupirale britanske, osmanske i ruske trupe rekvirirale su i zaplijenile veći dio preostalih zaliha hrane. Prema nekim proračunima, gotovo polovina nacionalnog stanovništva mogla je stradati u gladi koja je uslijedila. Ponovo u 1942-1943, usred Drugog svjetskog rata, kako je ratna proizvodnja žitarica, mesa i povrća padala, anglo-sovjetske okupacione snage zaplijenile su velike količine iranske hrane i ljudi su patili od gladi [84].

Zbog američkih strogih sankcija Iranu od 1995. godine, poljoprivredni sektor patio je od pravovremenog ažuriranja tehnologije i opreme potrebne za ovaj sektor. Slijedom toga, poljoprivredni sektor ne ulaže dovoljno, a proizvodne prakse su stare i treba ih modernizovati. To će s vremenom povećati ranjivost u sektorskoj proizvodnji. Takođe, međunarodne sankcije koje su u toku pogoršavaju inflatorne trendove i utiču na pristup hrani i njenu pristupačnost [85].

4.4 Emevijski hilafet (661–750 n.e.)

Era Emevija značila je razvoj poljoprivrede. Na primjer, u njihovo vrijeme u Taifu bilo je sedamdeset vodenih brana određenih i korišćenih za navodnjavanje i obrađivanje zemljišta [86]. U doba Emevija, guverneri su dobili uputstva da izvrše premjer poljoprivrednog zemljišta radi prikupljanja poreza i zekata. Izgradili su i održavali vodene kanale, popravljali kanalizaciju i podsticali poljoprivrednike da obrađuju i razvijaju opustošeno područje. Povećao se uzgoj žita, pamuka i šećerne trske, kao i sadnja voćaka poput grožđa, maslina i palmi. U tom periodu bilježimo stvaranje vrtova i voćnjaka [87].

Prva glad zavladala je islamskim Egiptom tokom ere emevijskog halife Abdullaha ibn Abdulmalika ibn Marwana 706. godine n.e. Poslije su ga u raznim intervalima pogađale gladi sve do vremena Fatimija [88].

Emevije su izgradile brane na rijekama i dolinama i izgradile vodene kanale i mreže. Takođe, sezonski su čistili kanale i izgrađivali lukove nad rijekama kako bi olakšali kretanje putnika i robe i poboljšali protok vode [89 i 90]. Izgradili su vodenice za snabdijevanje poljoprivrede i domaćinstva vodom [91]. Povratili su i zasadili zemljište uz obale rijeke Nil, duž rijeka Eufrat i Tigris, te Gute u Damasku. Takođe, jedna od poznatih zemalja koju su Emevije povratili i obrađivali je obamrla zemlja na Levantu, koju je Muavija bin Abi Sufjan obrađivao i od nje napravio probeharale voćnjake [92,93, 94 i 95]. Takođe, bivoli su donijeti iz Indije u Irak. [96].

Da bi osigurali opskrbu vojske prehrambenim proizvodima i materijalom, Emevije su se oslanjale na prikupljanje zaliha kao dio danka (haradža) nametnutog seljacima. Plaćali su porez (haradž) u obliku žetve [97].

Emevijski halifa Omer bin Abdulaziz osnovao je posebnu dobrotvornu kuću koja je bila posvećena hranjenju siromašnih, prosjaka i putnika-namjernika [98]. Naredio je zatvaranje državnog doma koji je ljudima nametnuo porez. Omer, r.a., je takođe dao zajmove poljoprivrednicima kako bi ih motivisao da služe zemlji, što je mjera koja je rezultirala povratkom i obrađivanjem zemljišta i udvostručenjem proizvodnje poljoprivredne hrane [99]. Dakle, tokom emevijske ere proizvodnja hrane je uglavnom bila obilna i hrana je bila osigurana za sve ljude i lokacije, iako su se događali sporadični slučajevi gladi, oskudice ili nemaštine.

4.5 Abbasijski hilafet (750–945 n.e.)

Halife iz prve abbasijske ere poljoprivredu su smatrale prioritetom. Bili su aktivni u kopanju i razvoju vodnih kanala i odvoda i izgradnji mostova i lukova za vodovod. Zemlje između rijeka Tigris i Eufrat bile su među najplodnijim djelovima države Abbasija [100]. Abbasije su proučavali biljne vrste i održivost tla za obrađivanje, a koristili su različita gnojiva za biljne vrste. Imali su politiku da poljoprivrednike ne opterećuju porezima. U stvari, abbasijske halife smanjili su porez na poljoprivrednike. [101].

Era Abbasija prva je koristila alate i metode vještina u poljoprivredi i privredi. Oni su usvojili i učili iz poljoprivrednih metoda Babilona, ​​Levanta i Egipta i vješto ih primjenjivali. [135] Postojalo je veliko zanimanje za eksperimentalno naučno uzgajanje [102]. Razvoj poljoprivrede doveo je do razvoja hortikulture. Usjevi Iraka bili su ječam, pirinač, pšenica, datule, pamuk, susam i lan. Proizvodnjom voća bavila se nauka i uvedeno je nekoliko novih plodova u različitim klimatskim uslovima [103].

Tokom 8. do 15. stoljeća, „islamski koridor“ između Evrope i Azije poboljšao je poljoprivredne prakse širom Španije, sjeverne Afrike i južne Azije. Abbasije su donijeli šećernu trsku iz Indije i proširili njen uzgoj na druge djelove svijeta. Uvozili su kahvu gdje god su išli. Popularizovali su upotrebu iranskog vodenog točka koji koristi snagu teglećih životinja za navodnjavanje farmi. [104]. Međutim, stvarni interes Arapa za sadnju i botaniku započeo je u ranoj eri Abbasija, kada su muslimanski učenjaci preveli grčku literaturu o sadnji i botanici. Glavni period prevođenja bio je za vrijeme vladavine Abbasija. Drugi abbasijski halifa al-Mansur osnovao je veliku biblioteku s tekstovima koji sadrže grčke klasične tekstove. Al-Mansur je naručio ovaj bogati fond svjetske književnosti preveden na arapski jezik. Halifa Harun al-Rašid pozvao je učenjake iz Indije, Irana i dogovorio prevođenje brojnih djela na arapski jezik. Osnovao je legendarnu biblioteku Bejt al-Hikma “Kuća mudrosti” [105 i 106].

Tokom Abbasija zapažen je uspješan uzgoj pamuka, šećerne trske i bobičastog voća u nekim djelovima Andaluzije i Sicilije. Andaluzija je bila poznata po uzgoju pšenice, ječma, kukuruza i voća poput narandži, krušaka, jabuka, smokava, grožđa, nara i bresaka, koje su se često uzgajale u ravnicama, i banana koje se često uzgajaju u dolinama Mediterana, kao i uzgoj pirinča, šećerne trske i maslina. Ljudi u Andaluziji uzgajali su lan i pamuk za izradu odjeće, a bobice za uzgajanje svilene bube [107 i 108].

Šeme navodnjavanja i vodovodi i mreže izgrađeni za vrijeme vladavine abbasijskog halife još uvijek impresioniraju moderne inženjere vode [109]. Basra je povećala proizvodnju usjeva, poput pšenice, ječma, pirinča, datula, susama i pamuka, kao i povrća, voća i raznih vrsta cvijeća. Za vrijeme abbasijskog hilafeta, Basra je postala jedna od najvažnijih luka trgovine hranom [110].

Usjevi poput pšenice, kukuruza, maslina, vinove loze, šećerne trske, voća i povrća donošeni su iz različitih djelova svijeta. Državno bogatstvo (porez, haradž) iz poljoprivrede doseglo je oko tristo devedeset miliona u doba al-Mamuna. To je jasan pokazatelj zaliha hrane i proizvodnje hrane tokom abbasijske ere [111].

Godine 832. n.e. desio se narodni ustanak u Egiptu u vrijeme abbasijskog halife Isa bin Mansura. Siromašni narod Egipta ustao je u znak protesta protiv siromaštva, gladi, oskudice, ugnjetavanja i korupcije. Ova revolucija srušena je silom [112]. Siromaštvo i glad ponovo su pogodili Egipat 343. hidžretske godine (955. n.e.) i ponovo 448. hidžretske (1057. n.e.) i 462. hidžretske (1070. n.e.) [113].

Zaključuje se da je, kao i kod Emevija, u doba Abbasija proizvodnja hrane uglavnom bila obilna i hrana je bila osigurana svim ljudima i mjestima s ograničenim slučajevima gladi i umiranja od gladi.

4.6. Andaluzija, Iberija (711-1492 n.e.)

Muslimansko osvajanje Iberije bilo je 711. godine n.e., za vrijeme vladavine emevijskog halife Al-Valida ibn Abdulmalika, a njihova vladavina završila je 1492. n.e. [114]. Imali su ogroman uticaj na špansku poljoprivredu, uključujući obnovu rimskih akvedukata i kanala za navodnjavanje, kao i uvođenje novih tehnologija navodnjavanja kao što su acequias (kanati ili vodeni kanali porijeklom iz Persije) i sakia (voda za navodnjavanje na životinjski pogon/točak). U Španiji i na Siciliji uveli su usjeve i hranu iz Mesopotamije, Persije i Indije, poput pirinča, šećerne trske, narandže, limuna, banana, šafrana, šargarepe, kajsije i patlidžana, kao i obnovu uzgoja maslina i nara iz grčko-rimskog načina [115].

Muslimanski naučnici iz Andaluzije i drugdje dali su pisana znanja o poljoprivredi, uključujući metode proizvodnje hrane, tehnike sadnje, tehnike kalemljenja biljaka i drveća, nove sisteme navodnjavanja, šeme davanja zemljišta, rotaciju sadnje poljoprivrednog kalendara, razne vrste tla i tretmana, metode melioracije i unapređenje botanike pokrećući je kao nauku. Među tim naučnicima su: Ibn Baṣṣāl [116], Ibn al-‘Avvam [117 i 118], Ibn Hadžadž al-Ašbili [119], Ibn Havkal, Abu al-Kasim Muhammad bin Ali [120 i 121], ʿArīb b . Saʿīd al-Kātib al-Kurṭubī [122], Ibn Vašija, Abu Bakr [123 i 124], Abu al-Abbas an Nabati (Ibn Rumiyya) d. 636 p.h. / 1239 n.e. [125], Al-Dinuri Abu Hanifa [126], Ibn Al-Bannāʾ, Aḥmad ibn Muḥammad [127] i mnogi drugi. Prema mišljenju nekoliko evropskih naučnika, poljoprivredni sistem muslimanske Španije je bio:

„Najsloženije, najnaučnije, najsavršenije, koje je ikad smislila čovjekova mašta“ [128 i 129].

Izvori proizvodnje pšenice u Andaluziji dali su visok prioritet načinima uzgoja, zalijevanja, berbe i skladištenja pšenice. Pšenica je stoljećima ostala primarna robna trgovina u sredozemnom basenu [130]. Naučnici vjeruju da su pšenica i ječam prvi usjevi koje su muslimani uzgajali kada su došli u Andaluziju [131]. Takođe je zanimljiva važnost koju Andaluzija daje kontroli kvaliteta. Osmislili su sredstva za kontrolu kvaliteta pšenice i praćenje prevara i kontaminacije [132].

Čini se da su rane faze muslimanske migracije na Pirinejski poluotok strogo povezane s pojavom sistema navodnja poljoprivrednih terasa, jednog od najznačajnijih antropogenih zaštitnih znakova krajolika zapadnog Mediterana. Andaluzijski narod odabrao je najpovoljnija područja za pretvaranje izvorno siromašnih tla u tla koja bi mogla podržati intenzivan uzgoj. Na taj način postavili su temelj za uspostavljanje nekih dugotrajnijih poljoprivrednih strategija u južnoj Evropi. Kao rezultat toga, najveći sistemi navodnjavajućih terasa koji se trenutno koriste na Pirinejskom poluotoku i dalje su među najproduktivnijim u polusušnim područjima [133].

Postupci izgradnje navodnjavajućih terasa složena su stvar. Andaluzijska tehnika gradnje terase koja se koristi u Ricoteu podrazumijeva brzu i intenzivnu transformaciju već postojećeg okruženja. Teren je očišćen od vegetacije paljenjem, a lokalna ulja korištena su za popunjavanje kaskada, moguće da bi se izvrnuo izvorni horizont tla. Ipak, izgradnjom širokih terasa namjeravalo se dobiti što više obradivog prostora, ali podrazumijeva dovođenje na lokaciju terase značajnih količina tla i sedimenta za njihovu izgradnju [134 i 135]. Muslimanski doprinos razvoju španske poljoprivrede uključivao je uvođenje novih usjeva, intenzivnije korištenje navodnjavanja, upravljanje tlom i naučne napore u poljoprivrednim inovacijama [136]. Andaluzijska agronomska škola (10.-15. stoljeće) u svoje je vrijeme bila inovativna i pomagala je u razvoju poljoprivrednog sektora u Andaluziji i susjednim zemljama. Primjer škole autora agronoma bili su: Arib ben Said, Ibn Vafid, Ibn Hadžadž, Abu l-Džajr, Ibn Bassal, al-Tignari, Ibn al-Avvam i Ibn Ludžun. [137] Poljoprivredna proizvodnja varirala je u količini i kvaliteti od države do države, zavisno o različitim geografskim uslovima, stepenu eksploatacije i obrascu [138].

Prva opšta glad u istoriji u Andaluziji dogodila se između 748.-754. Ne, uzrokujući neprekidnu sušu. Glad se pojačala i ljudi su migrirali na jug do marokanske obale. Suše su se ponavljale 765, 790, 803, a najjače su bile 822. i 868. godine, gdje su se ljudi suočavali s jakom glađu i umiranju od gladi. Od tada se suše nastavljaju javljati s različitim nivoima i intenzitetima. [139].

Konačno, muslimanski doprinos poljoprivredi i proizvodnji hrane u Andalusu bio je ogroman. To je dovelo do poboljšanja i razvoja zemlje i sigurnosti hrane.

4.7. Propadanje Abbasija i invazija Mongola (945–1258 n.e.)

Za vrijeme mongolske kontrole nad Irakom, poljoprivreda je bila zanemarena, a proizvodnja hrane je opadala. Uz to, nekada opsežni irački sistem za navodnjavanje propao je nakon invazije Mongola, ostavljajući močvare i potoke na rubu delte i dalje suhim, neobrađenim stepama. Brzo propadanje naseljene poljoprivrede dovelo je do rasta plemenskih pastirskih nomada [140]. Zbog toga su sistemi za navodnjavanje srušeni da bi se poljoprivredna polja vratila na pašnjake za konje. Istaknuto je da je zanemarivanje sistema navodnjavanja rezultiralo zaslanjivanjem tla i posljedično smanjenjem proizvodnje poljoprivredne hrane. [141]. Kao rezultat, gubitak dostupne hrane mogao je više ljudi dovesti do smrti od gladi na ovom području nego zbog neke stvarne bitke. Civilizacija regije Persijskog zaliva oporavila se tek nakon srednjeg vijeka [142].

Sedmi vladar Ilkhanata, Mahmud Ghazan Khan, (1295. – 1304. ne) oživio je poljoprivredne tačke nakon prethodno ozbiljnog kolapsa. Smanjio je, pa čak i ukinuo porez za poljoprivrednike. Primjenom sistema navodnjavanja poljoprivrednici su bili nestrpljivi i voljni vratiti se na polja. Izgrađeno je i nekoliko sistema navodnjavanja, uključujući veliki kanal na području Hile [143 i 144].

4.8. Muslimanska vladavina u Indiji i centralnoj Aziji (1001-1857 n.e.)

Tabela 1 prikazuje muslimansko stanovništvo na indijskom potkontinentu i u centralnoj Aziji, uključujući 50,6% globalne muslimanske populacije (808,9 miliona od 1,6 milijardi širom svijeta [145]), što ukazuje na veliku važnost ove regije za razvoj, uključujući političku i ekonomsku budućnost.

Tabela 1 Procijenjena populacija muslimana na indijskom potkontinentu i u centralnoj Aziji

Država                        Stanovništvo                          Postotak muslimana

Indonezija                   274.279                                   87.2

Pakistan                       222.176                                   96,4

Indija                           1.380.010                                13,0

Bangladeš                   165.174                                   90,0

Kina                            1.440.951                                5.6

Rusija                          145.953                                   11

Izvor podataka: [146 i 147]

4.8.1 Indija:

Visoka koncentracija muslimana nalazi se prvenstveno u dvije regije. Istočni Bengal, koji je na kraju postao Bangladeš. Drugi je bio na sjevernom dijelu rijeke Ind, u Pandžabu, koji je postao Pakistan [148].

Ova dva područja s velikom muslimanskom gustinom nastala su na vrlo jedinstven način – kroz poljoprivredne prakse koje su sufije popularizovale među marginalizovanim zajednicama. Sufije su im pomogli da suhu zemlju obrade uvođenjem iranske tehnologije navodnjavanja (u drevnoj Indiji bila je poznata kao ‘jala-yantra’ ili ‘ara-ghatta’, ali samo u džepovima). Dakle, poljoprivreda je postala široko rasprostranjena. Tokom nekoliko generacija korisnici su prešli na islam. Bila je to kulturna transformacija koja se dogodila tokom skoro 100 do 200 godina. U Bengalu je riječna delta promijenila tok krećući se prema zapadu [149].

Muslimani koji žive u ruralnim područjima, uglavnom mali zemljoposjednici, čine većinu muslimanskog stanovništva u Indiji [150]. Poljoprivreda u sjevernoj Indiji poboljšala se kao rezultat nove izgradnje kanala i metoda navodnjavanja koje su uveli muslimani, uključujući ono što je postalo poznato kao iranski vodeni točak, produžena politička nestabilnost i parazitske metode ubiranja poreza brutalizovale su zemljoradnju [151].

Indija se do sada u svojoj istoriji suočila s 14 gladnih perioda, a najgora bengalska glad je ona iz 1943. godine. Poljoprivredna proizvodnja u Indiji nije dovoljna za prehranu stanovništva (muslimana i nemuslimana). Nedostatak u proizvodnji žitarica doveo je do pada prehrambene sigurnosti [152].

4.8.2 Malezija:

Muslimani su u Maleziju donijeli nove usjeve kao što je visoko rodna sorta pamuka, poljoprivredne prakse, kao i metode navodnjavanja [153].

Malezija, iako zemlja sa srednjim prihodima, neto je uvoznik hrane u posljednje četiri decenije. Zemlja je toliko porasla da više zavisi o uvozu najvažnije hrane, posebno pirinča [154]. Domaća potrošnja riže povećavala se godišnjom stopom od 2% tokom posljednje decenije (1998-2007), ali je proizvodnja porasla za samo 1% tokom tog perioda. To dovodi do jaza između proizvodnje i potrošnje. Shodno tome, uvoz pirinča povećao se sa 594 miliona tona u 2000. na 799 miliona tona u 2007., povećavajući račun za uvoz riže iz Malezije sa 700 miliona RM u 2000. na 10,1 milijardu RM u 2007. [155 i 156].

Poljoprivreda, šumarstvo i ribarstvo nekada su činili osnovu malezijske ekonomije, ali između 1970. i početka 21. stoljeća njihov doprinos bruto domaćem proizvodu (BDP) zemlje opao je s otprilike jedne trećine na manje od jedne desetine. Slično tome, udio radne snage koja se bavi poljoprivredom smanjio se s približno polovine na manje od jedne osmine u istom periodu, a trend se nastavio. Glavni uzroci ovog pada bili su nepovoljni vremenski uslovi i gubitak poljoprivredne radne snage na radnim mjestima u urbanoj proizvodnji. [157].

U Maleziji nikada nije postojao problem hronične gladi. Malezija je pokazala izuzetan ekonomski napredak tokom proteklih nekoliko decenija, pri čemu je siromaštvo palo sa 49,3% u 1970. na 23% u 1989. i 1,7% u 2012. godini. Jedan od ključnih aspekata nove ekonomske politike koju je usvojila Malezija bilo je stvaranje politike „Pro-siromašnih” [158].

4.8.3 Indonezija:

Poljoprivredni sektor igra vitalnu ulogu u proizvodnji hrane i sigurnosti hrane te u zadovoljavanju potreba ogromne indonežanske populacije [159]. Ostrva Java i Bali čine samo 7 posto ukupne kopnene površine Indonezije, ali 60 posto stanovništva. Poljoprivreda je na ovim ostrvima vrlo intenzivna, sa do tri plodoreda (rodnih sezona) godišnje. Uprkos nedavnim globalnim ekonomskim krizama, Indonezija je posljednjih godina svjedočila stalnom ekonomskom rastu. Zemlja se 2009. godine popela na status nižeg srednjeg dohotka i doživjela je postepeno smanjenje ukupnog siromaštva, sa 17 posto u 2004. na 13 posto početkom 2010. [160].

Kako su poljoprivredne djelatnosti mijenjale prirodne krajolike; iz prašume, tresetišta i močvara u obradive površine, svakako predstavlja prirodne i ekološke posljedice. Ekološki problemi kao što su krčenje šuma i požari šuma i plantaža, uzrokovani šumarskim i poljoprivrednim sektorima u Indoneziji, i dalje su trajni problem koji treba riješiti i okončati [161].

Tokom Drugog svjetskog rata (1942—1945) Indonežani su iskusili poteškoće koje su uključivale poljoprivrednu oskudicu i glad. Prinose riže i plantažne proizvode kontrolisala je vojna vlast japanskog carstva. Plantažni posao, koji je bio glavni ekonomski sektor, relativno je zatvoren tokom pacifičkog rata i rata za nezavisnost koji je uslijedio u Indoneziji (1945—1949). Svi napori u poljoprivrednom sektoru bili su usmjereni na zadovoljavanje osnovnih potreba za hranom (pirinač) i odjećom (pamuk). Japanska carska vlast pokušala je povećati proizvodnju riže i pamuka u okupiranoj Indoneziji mobilizacijom radne snage. Međutim, nedostatak ovih osnovnih proizvoda prevladao je i rezultirao glađu i nestašicom odjeće [162 i 163].

Indonezija je uspješno smanjila broj siromašnih tokom posljednje dvije decenije. Kao rezultat ekonomske krize, međutim, nivo siromaštva znatno je porastao sa 15,7 posto stanovništva 1996. na 27,1 posto stanovništva 1999. Problem je bio privremen, a siromaštvo je od tada palo na razinu prije krize. Svjetska banka procjenjuje da pad cijena hrane (uglavnom riže) objašnjava 41 posto oporavka. Ostatak je nastao zbog povećanja prihoda. Iako se situacija popravila, 50 posto indonežanskog stanovništva ima prihode manje od 2 američka dolara dnevno i dalje je u opasnosti [164].

4.8.4 Bangladeš:

Bangladeš je zemlja u razvoju; tako da je suočen s velikim izazovom nesigurnosti hrane. Uprkos postizanju samodostatnosti u proizvodnji hrane, ogroman broj ljudi jedva kuša hranu [165]. Bangladeš je već poduzeo neke mjere za postizanje sigurnosti hrane, uključujući potrebu:

1. Povećanja ulaganja u analizu potreba, 2. Zajedno s vladinim inicijativama, NVO bi se takođe trebale pozabaviti izazovima u vezi sa sigurnošću hrane, 3. Vlada bi trebala razviti neke stroge zakone i nadgledati provođenje propisa za kontrolu tržišta hrane i za stabilizaciju tržišnih cijena, 4. Vlada bi trebala provoditi programe o sigurnosti hrane za siromašne i 5. Osim sigurnosti hrane, znanstvenici bi trebali provesti i prehrambene studije za poboljšanje zdravstvene situacije ljudi u ovoj zemlji [166].

Ekonomska nejednakost povećala se na oko 32 posto, tj. 50 miliona ljudi i dalje živi u ekstremnom siromaštvu. Konfigurisan zbog neadekvatne obradive zemlje i stalnih prirodnih katastrofa, Bangladeš se neizmjerno borio sa nesigurnošću hrane. Uprkos utrostručenju proizvodnje pirinča, smanjenju stope smrtnosti novorođenčadi i programima za borbu protiv pothranjenosti, 60 miliona ljudi i danas gladuje, a 11 miliona pati od akutne gladi. Nesigurnost hrane u Bangladešu proizlazi iz krajnjeg siromaštva zbog slabe zaposlenosti i nezaposlenosti, neadekvatnog pristupa zemljištu za obradu, socijalne isključenosti i prirodnih katastrofa [167].

4.8.5 Pakistan:

Poljoprivreda čini okosnicu Pakistana. Doprinosi 21% bruto domaćem proizvodu (BDP) sa godišnjim rastom od 2,7%. Oko 62% ruralnog stanovništva Pakistana i dalje za svoj život zavisi od poljoprivrede. Poljoprivreda u Pakistanu igra vitalnu ulogu u osiguranju prehrambene sigurnosti relativno velike i rastuće populacije od 185 miliona ljudi: zauzela je 6. mjesto u svijetu [168].

Glavna provincija poljoprivredne proizvodnje u Pakistanu je daleka provincija Pandžab. Pandžab pokriva oko 69% ukupne usjevne površine Pakistana, doprinoseći velikom udjelu u poljoprivrednoj ekonomiji zemlje pružajući oko 83% pamuka, 80% pšenice, 97% finog aromatičnog pirinča, 63% šećerne trske a 51% kukuruza čini nacionalnu proizvodnju hrane [169]. Najvažniji usjevi su pšenica, šećerna trska, pamuk i pirinač, koji zajedno čine više od 75% vrijednosti ukupne proizvodnje usjeva. Najveći pakistanski usjev ishrane je pšenica. Od 2018. godine proizvodnja pakistanske pšenice dostigla je 26,3 miliona tona [170]. Kratko haranje gladi se dogodilo 2014. godine u Sindu zbog jake suše, 176 ljudi je umrlo [171]. Međutim, do sada u Pakistanu nije zabilježena veća glad, umiranje od gladi ili makar izgladnjivanje, a hrane ima dovoljno i dostupna je svima [172].

4.8.6 Kina:

Muslimani u Kini bili su vezani za kineski način života i ekonomiju, uključujući poljoprivredu [173]. Kineski seljaci i njihova poljoprivreda tokom muslimanskih carstava, uključujući Mongole, nisu se puno promijenili, već su carstva imala koristi od njihove proizvodnje i poreza [174]. Za vrijeme muslimanske dinastije Ming, car Hongvu je vodio veliku brigu oko raspodjele zemlje malim poljoprivrednicima. Čini se da je njegova politika bila da favorizuje siromašne kojima je pokušao pomoći da izdržavaju sebe i svoje porodice [175].

Nekoliko gladi pogodilo je Kinu u devetnaestom i dvadesetom stoljeću, od čega velika sjeverna Kina (1876.-1879.) Uzrokovana sušom tokom koje je umrlo 9-13 miliona ljudi i velika glad u Qingu 1907. tokom koje je umrlo oko 25 miliona ljudi i velika Kineska glad (1959-1961) izazvana poplavama, sušama, tajfunima, invazijom insekata tokom kojih je umrlo 15-55 miliona [274, 275 i 276]. Tokom gladi, kineska poljoprivredna produktivnost lako se narušavala i bila podložna klimatskim promjenama, prirodnim katastrofama, promjenama stanovništva i vojnim sukobima. [176]. U literaturi je malo informacija dostupno posebno o uticajima ove gladi na kineske muslimane ili uopšte o uticaju kineske proizvodnje hrane na muslimane u Kini.

4.8.7 Rusija:

U pogledu ekonomskog razvoja, prioritet u Rusiji je poljoprivreda. Treba napomenuti da vlade muslimana u Rusiji nisu imale dovoljno pažnje. Oni primaju otprilike jednu trećinu plate ostalih Rusa. Oni su u ekonomski manje povoljnom položaju. Stoga su muslimanska područja tradicionalno siromašna, poljoprivredna i nerazvijena. Poljoprivredna praksa i proizvodnja hrane od strane muslimana uglavnom se sastoji od povrća koje se uzgajalo na malim farmama [177]. Generalno, muslimani u Rusiji su osigurani hranom i nije zabilježen nijedan slučaj gladi ili umiranja od gladi.

4.9. Fatimijski hilafet (909-1171 n.e.)

Fatimije su osnovali posebno odjeljenje u Egiptu koje je nadziralo poljoprivredna pitanja, uključujući pružanje metoda navodnjavanja, sjemena i alata za obradu tla, kao i brigu o različitim seljačkim poslovima [178]. Upotreba gotovinskih usjeva i širenje trgovine lanom omogućili su Fatimijama da uvoze druge predmete iz raznih djelova svijeta [179]. Tokom Fatimijskog razdoblja bilo je uspješnog uzgoja / poljoprivrede u Medini i Taifu, pa su se farme i voćnjaci širili oko dva grada omogućavajući im da postignu samodostatnost i zadovolje svoje potrebe za hranom. Viškove usjeva izvozili su u Meku, kojoj nedostaje poljoprivredna proizvodnja zbog svoje pustinjske prirode [180].

Između 1065. i 1072. godine glad u Egiptu pogoršala je stanje iz lošeg u gore. Vlast Fatimija počela se raspadati rano u Tripolitaniji (Libija) dok su se frakcije neodlučno borile za regionalnu prevlast. Ziridi, Berberi (Alžir) zanemarili su ekonomiju, osim da je pljačkaju radi svog dobitka. Poljoprivredna proizvodnja je opala, a farmeri i stočari postali su potkupljivači. Dugotrajnu glad pratila je kuga; čitavi okruzi bili su lišeni stanovništva, a kuća za kućom ostajale su prazne [181].

Na kraju fatimijske ere, glad i epidemije, kao rezultat niskog vodostaja Nila, nekoliko su puta doprinijele nedostatku sigurnosti, čestim nemirima i lošim uslovima u zemlji [182].

4.10. Ejjubijski Sultanat (1171-1254 n.e.)

Ejjubije su preduzele brojne mjere za povećanje poljoprivredne proizvodnje. Kanali su iskopani kako bi se olakšalo navodnjavanje poljoprivrednih površina širom carstva. Takođe, uspješno su koristili vodene točkove za navodnjavanje. Uzgoj šećerne trske službeno je podstaknut kako bi se udovoljilo velikoj potražnji od strane lokalnog stanovništva i Evropljana. Kao rezultat krstaških ratova, u Evropu je uvedeno nekoliko novih biljaka, uključujući susam, rogač, proso, pirinač, limun, dinje, kajsije i ljutiku [183].

Tokom vladavine Ejjubija, Egipat je u drugoj polovini XII vijeka patio od posljedica strašne gladi i izbijanja epidemije kuge koja je imala dalekosežne posljedice za njegov demografski razvoj. Epidemija je započela u Dimjatu 1150. godine, a zatim se proširila Kairom 1179. godine, a zatim je bjesnila svim provincijama Egipta 1201. i 1202. Nakon strašne gladi, 1184. godine egipatsku poljoprivrednu proizvodnju pogodila je katastrofalna poplava Nila i posljedično izbila je kuga i umrlo je bezbroj ljudi [184].

Za vrijeme vladavine Ejjubija nosioci feuda (veliki zemljoposjednici) bili su odgovorni za održavanje nasipa i kanala za navodnjavanje, mostova i puteva i morali su paziti da su imanja koja su im dodijeljena pravilno obrađena. Nosioci feuda nadgledali su berbu. Vlada je efektivno štitila seljake, a stanarina im je bila strogo fiksirana tako da nisu mogli biti preopterećeni. Generalno, bilo je više nego vjerovatno da je vladavina Ejjubija značila procvat za egipatsku poljoprivredu. Pšenica se izvozila u Hidžaz, a ponekad i u Siriju [185].

Razvoj poljoprivrede u Jemenu, guverneri i vladari Ejjubija iskoristili su dostupnost neophodnih prirodnih i ljudskih resursa za poljoprivredu, uključujući plodnost tla, raznolikost klime i obilje vodenih resursa, što je dovelo do obilne proizvodnje hrane. U djelovima Jemena pšenica se brala dva puta godišnje na istom zemljištu, kao što je to bio slučaj sa pirinčem u Iraku [186].

4.11. Mamlučki sultanat (1250–1517 n.e.)

Poljoprivreda je bila primarni izvor prihoda u mamelučkoj ekonomiji. Poljoprivredni proizvodi bili su glavni izvoz Mamluka iz Egipta, Sirije i Palestine. Štaviše, glavne industrijske proizvodnje šećera i tekstila takođe su zavisile o poljoprivrednim proizvodima, odnosno šećernoj trsci i pamuku. Svaka poljoprivredna roba bila je oporezovana od strane države, pri čemu je sultanska blagajna uzimala najveći dio prihoda; uslijedili su emiri i glavni privatni brokeri. Glavni izvor prihoda emira bili su poljoprivredni proizvodi njegove zemlje, a s tim prihodima mogao je finansirati svoj privatni sektor [187 i 188].

Mamlučka centralizacija nad poljoprivrednom proizvodnjom hrane bila je temeljnija u Egiptu nego u Siriji i Palestini iz nekoliko razloga. Među njima je bilo da gotovo sva poljoprivreda u Egiptu zavisi o jednom izvoru navodnjavanja, Nilu, a mjere i prava na navodnjavanje određene su poplavom rijeke, dok je u Siriji i Palestini bilo više izvora navodnjavanja uglavnom kišom, a mjere i prava su tako utvrđena na lokalnom nivou [189].

Među odgovornostima guvernera provincije Mameluka ili okruga bilo je ponovno naseljavanje napuštenih područja radi podsticanja proizvodnje poljoprivredne hrane, zaštita zemljišta od prepada beduina, povećanje produktivnosti u neplodnim zemljama (vjerovatno kroz održavanje i širenje postojećih mreža za navodnjavanje) i posvećivanje posebne pažnje uzgoju obradivijih nizijskih područja [190].

Pronađena je dokumentacija potkrijepljena podacima usmjerenim na iskustva mamelučkog halife u borbi protiv siromaštva i gladi u kojima je istaknuta uloga zadužbina (vakufa) i sadake u održavanju siromašnih i njihovih potreba za hranom, obrazovanjem i medicinskom njegom [191].

4.12. Dinastija Safavida (1501 – 1736 n.e.)

Dvostruke osnove domaće ekonomije za vrijeme Safavida bili su pašnjaštvo i poljoprivreda. Poljoprivreda je bila podijeljena između turkmenskih plemena koja su bila stočari koji su živjeli u pokretu gdje su nalazili travu i vodu i Persijanaca koji su bili seljaci i naseljeni poljoprivrednici [192].

Tokom tri stoljeća 1500-1800. vladavine Safavida Persijom, tehnologija, organizacija i etnografija persijske poljoprivrede, stočarstva, proizvodnje i računovodstva pretrpjeli su umjerene ili djelimične promjene [193]. Dvije vrste poljoprivrednih organizacija postojale su istovremeno. Dijeljenje (mozāraʿa), u kojem je vlasnik osigurao zemlju, vodu, sjeme i slično i podijelio žetvu sa seljacima u skladu sa sporazumom. Sistem u kojem je korisniku odobreno pravo na određeni prihod od tačno određene parcele zemljišta naziva se eqṭaāʿ. Potraživanja od prihoda od većeg eqṭaāʿ često su dovodila do prisvajanja zemlje, što je, iako suprotno islamskom zakonu, odražavalo stvarne odnose moći [194].

Zemlja je za vrijeme Safavida distribuirana vojnim oficirima i bogatima koji su je davali u zakup poljoprivrednicima na osnovu takozvanog „sporazuma o podjeli usjeva“ između onoga koji je bio gazda i seljaka [195]. Ovaj sporazum sastojao se od pet elemenata: zemlje, vode, životinja, sjemena i rada [196].

4.13. Osmanski hilafet (1517–1923 n.e.)

Postignuta je prehrambena i industrijska samodostatnost za stanovnike svih osmanskih provincija. Stoga su provincije pod kontrolom Osmanlija uživale samodovoljnost u svakodnevnim potrebama za hranom tokom perioda od sredine šesnaestog vijeka do druge polovine osamnaestog vijeka [197].

Osmanlije su izgradile veliku željezničku mrežu. Između ostalog, željeznička mreža povećala je poljoprivrednu proizvodnju, distribuciju i dostupnost u cijelom domenu [198]. Kontrolisali su prostrana plodna poljoprivredna zemljišta, uključujući plodne ravnice Levanta, sliv rijeke Dunav, slivove Tigrisa i Eufrata, dolinu Nila, ravnicu Male Azije i sjevernu Afriku. Sve ove regije bile su poznate po svom plodnom tlu, obilju vode i bogatoj proizvodnji hrane. Poljoprivredna proizvodnja bila je raznolika. Pšenica i druge žitarice zavisile su o ravnicama Levanta, Egipta i Anadolije. Maslinovo ulje proizvodilo se na Levantu, u Anadoliji i na Balkanu. Grčka, Sirija, Liban i Palestina. Neki djelovi sjeverne Afrike bili su poznati po grožđu, smokvama, trešnjama, breskvama, kruškama, jabukama, kajsijama, dunji, bademima i drugim. Stočarstvo nije bilo manje važno od poljoprivredne proizvodnje. Stada ovaca, koza, krava, deva i vodenih bivola bilo je puno u Balkanskim visoravnima, Maloj Aziji, Levantu i dolini Nila. Životinjski i biljni izvori generisali su industriju za proizvodnju hrane, kao i svilu, vunu i sapun [199 i 200].

Osmanska vlada nastojala je osigurati da se njezine vojske pravilno hrane i odijevaju [201 i 202]. Međutim, ratovi su od većine muškaraca tražili da napuste posao u poljoprivredi, uzrokujući zanemarivanje poljoprivrede. Skakavci su takođe pogađali usjeve u Siriji 1915. godine [203], uzrokujući nedostatak zaliha. Zbog prioriteta vojske, neke provincije su dobile trećinu svojih potreba što je dovelo do nestašice hrane, gladi i nesigurnosti [204].

Turska je vodeća muslimanska zemlja u proizvodnji poljoprivrednih proizvoda i ishrane, kao što su mliječni proizvodi, voće i povrće, druga je po mesu i mesnim prerađevinama, žitaricama, gotovinskim proizvodima, vlaknima, lubenicama i repi a treća po proizvodnji palminog ulja [205, i 206].

4.14. Mogulska država (1526. – 1857.)

Mogulska država

Osnovana je na poljoprivrednim porezima [207]. Prema istorijskim izvještajima, politički pad mogulske države doveo je do pada poljoprivredne produktivnosti.

Indijska poljoprivredna proizvodnja povećala se pod mogulskom državom. Izvoz bi mogao biti jedan od razloga za to povećanje. Mogulska vlada finansirala je izgradnju sistema za navodnjavanje širom države, što je dalo mnogo veće prinose usjeva i povećalo neto bazu prihoda, što je dovelo do povećane poljoprivredne proizvodnje. Uzgajane su razne kulture, uključujući prehrambene usjeve poput pšenice, pirinča i ječma, te neprehrambene gotovinske kulture poput pamuka, indiga i opijuma. Sredinom 17. vijeka indijski kultivatori počeli su intenzivno uzgajati dvije nove kulture iz Amerike, poput kukuruza i duhana [208].

Pad Mongola doveo je do sveukupnih problema na strani ponude, što je potaknulo povećanje cijene hrane (posebno žitarica), i dovelo do nominalnih plata i smanjenja cijena tekstila, što je opet dovelo do toga da je Indija izgubila dio svjetskog tekstilnog tržišta čak i za Britaniju prije nego što je imala vrhunsku fabričku tehnologiju [209 i 210].

Glad u Decci 1630. – 1632. bila je glad u zamku Deccan, Khandesh i Gudžarat. Glad je rezultat tri uzastopna osnovna neuspjeha usjeva, što je dovelo do intenzivne gladi, bolesti poput pošasti i raseljavanja ljudi u regiji, uključujući seljake koji su napustili zemlju [211]. Oko tri miliona ljudi umrlo je u Gudžaratu u desetomjesečnoj gladi koja se završila u oktobru 1631. godine, dok je oko milion umrlo oko Ahmednagara [212]. Mjere koje su mogulski i afganistanski vladari primijenili u borbi protiv gladi u Kašmiru bile su nedovoljne zbog geografskih prepreka i korupcije u mogulskoj administraciji [213].

Iako je mogulska država investirala i poboljšala poljoprivredu i proizvodnju hrane u vladajućim područjima indijskog potkontinenta što je dovelo do visoke produktivnosti, njihov pad i raspad države odnijeli su sa sobom veći dio postignutog napretka i izazvali oštre trendove smanjenja dostupnosti hrane i ekonomije u cjelini [214].

4.15. Period nakon ukidanja Osmanskog Hilafeta (1924. ne do danas)

Osmanski hilafet je ukinut 3. marta 1924. [215]. Arapska teritorija podijeljena je neposredno nakon pobjednika u Prvom svjetskom ratu Sykes-Picot sporazumom, što je rezultiralo stvaranjem britanskog i francuskog protektorata [216]. Brzi pad osmanske države prije i poslije rata na kraju je doveo do ekonomske stagnacije [217 i 218]. 2011. američki predsjednik Barack Obama izjavio je da je, osim sirove nafte, ukupan izvoz cijelog Velikog Bliskog istoka sa svojih 400 miliona stanovnika otprilike jednak onome u Švicarskoj [219]. Ukazano je da je problem proizvodnje hrane u arapskom svijetu jedan od negativnih razvoja događaja. Veličina prehrambenog jaza u 1970-ima bila je oko 10 milijardi dolara; danas je to oko 20 milijardi dolara [220].

Vremenom je proizvodnja hrane u većini zemalja Organizacije za islamsku saradnju (OIC) postepeno zamijenjena uslugama i, u manjoj mjeri, industrijskim aktivnostima. Prosječni udio poljoprivrede u njihovom ukupnom BDP-u iznosio je samo 10,4% u 2014. godini, postupno opadajući s oko 16,3% početkom 1990-ih. Razne politike, strukturni, klimatski i geografski faktori stajali su iza ovog stanja stvari [221]. Usluge sigurnosti hrane su na vrhuncu svih vremena, prepoznaju se nove i nove prijetnje opskrbe hranom; a potrošači jedu sve više obroka pripremljenih izvan kuće [222].

Arapska regija ima obradivu površinu od 197 miliona hektara, a trenutno se obrađuje 80 miliona hektara, što je samo oko 40% od ukupnog broja. Površina obradivog zemljišta (obradivo zemljište i trajni nasadi) povećala se za samo 16,3 miliona ha – sa 49,32 miliona ha 1961. na 65,6 miliona ha 2008. [223], ili rast od 0,61 posto godišnje. Oko 23% poljoprivredne proizvodnje predstavljaju sezonski usjevi, a 4,9% trajni. Radnici u poljoprivredi predstavljaju 23% ukupne radne snage u arapskoj regiji, a njihov broj neprestano opada zbog migracije sa sela u grad [224]. Sedam zemalja (Alžir, Egipat, Irak, Maroko, Sudan, Sirija i Tunis) doprinos arapskom poljoprivrednom bruto domaćem proizvodu (BDP) iznosio je 85 posto u 2008. godini [225 i 226].

Sudan bi mogao biti jedna od velikih svjetskih žitnica. Umjesto toga, sporovi oko zemlje i visoke cijene hrane gurnuli su je na ivicu. Sudan, na primjer, posjeduje dvjesto miliona hektara najplodnijeg poljoprivrednog zemljišta na svijetu i ogromno vodno bogatstvo iz rijeka, podzemnih voda i kiše [227].

U mnogim regijama s malim kišama na Bliskom Istoku, Sjevernoj Africi i Centralnoj Aziji većina vode koja se može iskoristiti već je povučena, od čega 80–90 posto odlazi u poljoprivredu, pa su rijeke i vodonosnici iscrpljeni iznad održivog nivoa. Vodostaji opadaju kako poljoprivrednici izdvajaju preko stope popunjavanja curenja vode iz vodonosnika [228].

Poljoprivredni sektor u nekim arapskim zemljama, poput Somalije i Sudana, osnovni je izvor njihovog nacionalnog dohotka, dok postoje druge zemlje, poljoprivredni sektor je manji izvor njihovog nacionalnog dohotka. Na primjer, bruto domaći proizvod u islamskom svijetu iznosi 3483 milijarde dolara za 1999. godinu. Najviša zemlja u islamskom svijetu po bruto domaćem proizvodu je Indonezija (602 milijarde dolara), slijedi Turska (425 milijardi), pa Iran (340 milijardi) [229].

Podaci pokazuju da se proizvodnja hrane smanjivala, uvoz žitarica od 2009. do 2016. povećavao se za sve vrste žitarica. Alarmantan podatak bio je postotak samodostatnosti u četiri glavna proizvoda od žitarica, koji su iznosili oko 33%. Postotak samodostatnosti u četiri glavna proizvoda od žitarica smanjio se za jednu trećinu od 2009. do 2016. (npr. samodostatnost žitarica bila je 46% u 2009. godini, a smanjila se na 37% u 2016. godini). Izvoz proizvoda od žitarica bio je beznačajan. Jaz između proizvedenog i potrebnog za potrošnju pokrivao je uvoz, što arapsku regiju čini zavisnom o dobavljačima koji bi je mogli koristiti u svoje političke ili ekonomske interese [230 i 231]. Za ne-žitne proizvode postotak samodovoljnosti je mnogo bolji zbog oslanjanja na male farme [232]. Proizvodnja gomoljike i korijena, mahunarki, povrća i voća za arapsku regiju bila je veća ili uglavnom udvostručila uvoz, dok je slika bila obrnuta za šećer, ulja i masti.

Trgovina i izvoz poljoprivredne i prehrambene robe kod Arapa smanjio se od 2014. do 2016. S druge strane, poljoprivreda i hrana kod arapskog uvoza bila je stabilna u istom periodu [233]. To predstavlja negativan faktor u pokušajima postizanja sigurnosti hrane od strane tih zemalja. To takođe znači da je potrebno mnogo poboljšati saradnju između zemalja arapskog regiona kako bi se umanjio jaz između proizvodnje i potrošnje hrane. Arapsku prehrambenu prazninu karakterišu fluktuacije iz godine u godinu poljoprivredne proizvodnje (biljaka i životinja) te obim potrošnje i oscilacije u međunarodnim cijenama prehrambenih proizvoda [234].

Sjeverna Afrika i Bliski istok, koji sadrži 6% svjetske populacije, privlače trećinu svojih otkupa pšenice. Od Maroka do Egipta, zabilježena je najveća stopa potrošnje na svijetu: 100 kilograma pšenice po osobi godišnje. Pet zemalja proizvodi više od polovine svjetske pšenice (Indija, Kina, Rusija, Sjedinjene Države i Evropska unija) [235].

Prosječni indeks proizvodnje hrane za 2016. godinu zasnovan na 191 zemlji bio je 122,4 indeksna poena. Pokazatelj je dostupan od 1961. do 2016. [236 i 237]. Prema objavljenom Indeksu, oko 37% navedenih muslimanskih zemalja je ispod prosjeka globalnog indeksa proizvodnje hrane. Potreban je rezultat koji ukazuje na potrebu za velikim ulaganjima i poboljšanjem u količinama, sredstvima i pristupima proizvodnje hrane.

Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu (FAO) rangirala je Bliski Istok u oktobru 2014. godine kao jedinu regiju na svijetu u kojoj se povećao broj gladnih ljudi [238]. Prema zajedničkom izvještaju Svjetske banke i FAO-a objavljenom 2009. godine [239], arapske zemlje su najveći uvoznici pšenice na svijetu.

Zaključeno je da je neuspjeh u slijeđenju integrisane metode reforme razlog neuspjeha. Integrisani pristup predloženoj reformi uključuje razvoj metoda navodnjavanja, politike cijena i finansiranja, kreditiranja poljoprivrede, agroindustrije i stočarske proizvodnje [240].

Pet muslimanskih zemalja su prioritetno i redom identifikovane kao najviše u proizvodnji hrane. To su bile Turska, Indonezija, Sudan, Pakistan i Iran. Sve muslimanske zemlje moraju se integrisati i koordinisati sa ovih pet svojih potreba za hranom i proizvodnje hrane, prenosa hrane i razmjene hrane, što je moguće više da bi se postigla bolja sigurnost hrane [241, 242 i 243].

5. Nesigurnost hrane u islamskoj civilizaciji

Nesigurnost hrane je obično problem zastupljen u zemljama u razvoju više nego u razvijenim zemljama, jer potonje često imaju potrebne mehanizme za proizvodnju, skladištenje i distribuciju hrane. Mnoge muslimanske zemlje suočavaju se s problemima neadekvatne proizvodnje hrane, nedovoljnih zaliha i skladištenja hrane i neefikasnih sistema dostave hrane. Stoga moraju zavisiti o masovnom uvozu iz drugih vanjskih zemalja kako bi zadovoljili svoje osnovne potrebe i potrebe za hranom [244 i 245].

Gotovo petina svjetske populacije su muslimani. Prema tome, sveobuhvatni planovi proizvodnje hrane i upravljanja sigurnošću hrane u muslimanskim zemljama trebali bi biti dobro osmišljeni i formulisani, institucionalizovani, provjereni za primjenu i u potpunosti implementirani i održavani s vremenom i mjestom. [246]

1906. godine u Nedždu se dogodila jaka glad (za vrijeme vladavine osmanskog hilafeta), ta se godina nazivala godinom gladi ili umiranja od gladi [247].

Jedna studija rasvjetljava višeznačnu dinamiku sukoba i nesigurnost hrane u ESCWA regiji. Ona procijenjuje situaciju sa sigurnošću hrane u zemljama pogođenim sukobima i povezuje je s potencijalnim mehanizmima međusobnog prenosa između sukoba i nesigurnosti hrane [248].

Najnovije brojke pokazuju da se procenat uvoza arapskih zemalja kreće između 40% i 90% konzumiranih namirnica, što ih čini najvišim uvoznikom prehrambenih proizvoda na svijetu Očekuje se da će račun za uvoz prehrambenih proizvoda iz arapskog svijeta porasti sa 56 milijardi dolara u 2011. na 150 milijardi u 2050. godini [249]. Stoga, smanjenje uvoza hrane i/ili povećanje lokalne proizvodnje hrane mora biti glavna stavka politike i prioritetni element strategije u muslimanskim zemljama.

5.1 Gostinjske kuće

Jedan od uspješnih i artikulisanih muslimanskih načina suočavanja s glađu i pomaganja siromašnima bili su pansioni (Dar Al-Diyafeh u Turskoj i Takiyeht u Palestini) u kojima se hrana dijeli određenim skupinama i pojedincima. Osmanske javne kuhinje (hanovi ili hospiciji) građene su širom osmanskih teritorija, od četrnaestog vijeka do devetnaestog. Istraga ovih kuhinja otkriva vezu patronaže, dobročinstva i gostoprimstva [250]. U Halilu u Palestini, Al-Ibrahimiyah Takiyeht ili gostinjska kuća nazvana po poslaniku Ibrahimu, a.s., osnovana je 1279. godine i od tada nudi hranu siromašnim pojedincima i siromašnim porodicama besplatno, tri puta dnevno. Ulazite u gostinjsku kuću, ne postavlja se pitanje, samo ćete dobiti toplu dobrodošlicu i fino gostoprimstvo. U gostinjskoj kući ili sjedite i jedete ili dijelite hranu. Al-Ibrahimiyah Takiyehta podržavaju Islamski fondovi u Palestini i izvan nje. Procijenjeno je da Takiyeht svakodnevno služi između četiri i trinaest hiljada obroka ili 289 hiljada obroka u mjesecu Ramazanu [251 i 252]. U većini gradova Palestine takiyehti su otvoreni svakog dana u svetom mjesecu Ramazanu i nude kompletne obroke za siromašne. Putnici koji posjećuju grad takođe imaju koristi i hrane se u pansionima takiyehta, što predstavlja dugogodišnju tradiciju gostoprimstva.

5.2 Gubitak hrane

Prema podacima FAO-a, prosječni gubitak hrane pojedinačnog Arapa procjenjuje se na 250 kilograma godišnje, u usporedbi sa sedamdesetak kilograma u drugim regijama, u vrijeme kada je oko 11,2% stanovništva pothranjeno (79,4 miliona). Otpad od hrane koji su u ramazanu stvorili muslimani znatno je veći nego ostalih mjeseci [253]. Regionalni savjetnik FAO-a za poljoprivrednu industriju i infrastrukturu za Bliski Istok i Sjevernu Afriku naznačio je da je jedan od razloga rasipanja hrane u regiji zbog socijalnih navika kao što su pretjerana velikodušnost prilikom održavanja banketa i pretjerivanje u pravljenju hrane za vrijeme praznika, od kojih veliki dio završava u smeću [254].

5.3 Nesigurnost hrane

Rečeno je da 37% stanovništva islamskog svijeta živi ispod granice siromaštva, što odgovara približno 504 miliona ljudi, a njihov udio siromašnih u svijetu iznosi 39%. [255]. Ovo predstavlja važne i alarmantne brojke za donosioce odluka u tim zemljama da poduzmu akcije ili u svojim projektima nailaženja na sušu i/ili u svojim planovima ekonomskog razvoja i/ili u svojim političkim reformama i projektima ljudskih prava.

Nesigurnost hrane duž islamske civilizacije, uključujući glad, siromaštvo i izgladnjivanje, odvijala se uz epidemije u različitim slučajevima, mjestima i godinama. Prolazeći kroz dokumentovane slučajeve gladi, utvrđeno je da se tokom dokumentovane istorije među muslimanskim zemljama glad ponavljala više od dva puta u Egiptu, Sudanu, Somaliji, Španiji, Turskoj i Iranu. Takođe, očigledno je da glad za muslimanske zemlje nije vezana za ime, već za određene uslove kao što su: nedostatak padavina i/ili nizak vodostaj rijeka (suša) ili poplava (npr. Egipat i Sudan); ekonomska kriza ili kolaps; politička nestabilnost: ratovi (građanski ili agresija stranih sila), genocidi, vojna okupacija, opsada i kolonizacija itd.

Takođe je zaključeno da je, uprkos značajnom poboljšanju nekih predmeta proizvodnje hrane u arapskoj regiji, postalo gotovo jednoglasno da je prehrambena kriza u arapskom svijetu dosegla kritične granice koje su postale stvarna prijetnja sigurnosti i stabilnosti arapske regije ekonomski, socijalno i politički [256].

Istraživanje globalnog indeksa gladi (GHI) za 119 zemalja širom svijeta pokazalo je u izvještaju GHI za 2017. godinu da su 43 zemlje ili 9,9% globalne populacije s niskim nivoom gladi GHI, 24 zemlje sa 10-19,9% GHI ili sa umjerenom glađu GHI nivo, 44 ​​zemlje ili 20-35 GHI ili sa ozbiljnim nivoom gladi GHI, 7 zemalja sa GHI 35-50 ili alarmantnim nivoom gladi GHI, i 1 zemlja sa GHI preko 50 ili izuzetno alarmantnim nivoom gladi [257]. Ovaj rezultat ukazuje na to da 6,7% anketiranih zemalja još uvijek ima alarmantan ili izuzetno alarmantan nivo gladi i treba podršku i pažnju.

Drugi važan faktor nesigurnosti hrane je politička nestabilnost. Ukazano je da mnogi faktori uzrokuju političku nestabilnost. Sukobi zbog nadzora nad zemljom su možda najčešći, uključujući ratove, vojne okupacije, vojne udare, genocide i kolonizaciju, što je slučaj u mnogim zemljama u razvoju [258].

Konačno, nesigurnost hrane i/ili glad mogu se riješiti ako se uzmu u obzir i sagledaju njeni uzroci. U skladu s tim, muslimanski imami ili vođe moraju sistematski raditi na rezervisanju vode za proizvodnju hrane i minimiziranju posljedica poplava i/ili suše i naređivati ljudima da intenzivno rade na proizvodnji hrane dok se ne postigne sigurnost hrane.

6. Zaključne napomene

Brojni su zaključci i preporuke koje se mogu dati iz ove studije. Oni uključuju:

Dobra iskustva i pozitivan stav prema postizanju sigurnosti hrane uglavnom su se pronašli među liderima širom muslimanske civilizacije. Međutim, sveobuhvatan sistematski pristup za njeno postizanje nije korišćen niti razvijen, iako postoji u Kur'anu i poslaničkoj tradiciji.

Plan upravljanja proizvodnjom hrane i sigurnošću hrane u muslimanskim zemljama trebao bi biti dobro osmišljen, institucionalizovan, provjeren za primjenu i u potpunosti primijenjen i održavan.

Bilo je teško procijeniti proizvodnju hrane i sigurnost hrane tokom većine islamskih razdoblja. Većina literature koja je pronađena o toj temi bila je opisna i ilustrativna i rijetko je sadržavala podatke o fizičkoj dostupnosti, proizvodnji i upotrebi hrane.

Prikupljeni podaci o sigurnosti hrane ukazivali su da je tokom različitih doba islamske civilizacije hrana bila dostupna i pristupačna većinu vremena. Glad i umiranje od gladi bili su vrlo ograničeni slučajevi.

Kvalitet informacija koje se bave poljoprivredom u obliku priručnika i enciklopedija koje pokrivaju metode i sisteme navodnjavanja, kako saditi i uzgajati i kako se brinuti o biljkama i hraniti ih te kako oprašivati drveće, kompostirati stajsko gnojivo i drugo bilo je dostupno u literaturi o islamskoj civilizaciji i detaljno je opisano sa dobrim kvalitetom.

Oživljavanje obamrle (mrtve) zemlje ili napuštene zemlje bilo je rano i prepoznatljivo iskustvo i praksa vođa muslimanskih država radi poboljšanja poljoprivrede i proizvodnje hrane.

Bilo je jasno da je potrebno učiniti mnogo na tehničkom dijelu proizvodnje, distribucije i stabilnosti hrane kako bi se smanjila i/ili eliminisala pojava gladi. Međutim, jednako je važno zadovoljiti i opravdati ljudske potrebe i ljudska prava.

Smanjivanje uvoza hrane i/ili povećanje lokalne proizvodnje hrane mora biti glavna stavka politike i prioritetni element strategije u muslimanskim zemljama.

Da bi se postigla sigurnost hrane u muslimanskom svijetu ili arapskoj regiji, potrebno je povećati proizvodnju hrane, kao i imati dobru politiku i sarađivati ​​i integrisati trgovinsku razmjenu, te prenijeti proizvodnju hrane i proizvode između muslimanskih i/ili arapskih zemalja.

Ostvarivanje neophodne poljoprivredne proizvodnje u islamskoj istoriji temeljilo se na dva glavna stuba: prikupljanje poreza na apsces (haradž) od poljoprivrednika za izdržavanje državne blagajne i hranjenje vojske (porez se ponekad ubirao kao procenat proizvoda), a drugi je bio prehranjivanje župe.

Nesigurnošću hrane i/ili glađu može se upravljati ako se uzmu u obzir i naiđu na njezine razloge Prema tome muslimanski imam ili poglavar mora sistematski raditi na rezervisanju vode za proizvodnju hrane i minimiziranju posljedica poplave i/ili suše i narediti svom narodu da intenzivno rade na proizvodnji hrane dok se ne postigne sigurnost hrane.

Jedan od najvećih doprinosa muslimana poljoprivredi jednoj zemlji bio je u Španiji. Sa sobom su donijeli nove usjeve razvijene intenzivne i napredne sisteme navodnjavanja, razvili sredstva za rast biljaka, uključujući kontrolu štetočina, upravljanje tlom i njegovu oplodnju, te napisali naučne knjige i enciklopedije u promovisanju poljoprivrednih inovacija i nauka koje se i danas koriste.

Gubitak hrane u arapskoj regiji, kao i kod muslimana širom svijeta, velik je zbog socijalnih navika; stoga postoji velika potreba za izgradnjom svijesti i znanja kako bi se promijenili muslimanski stavovi i uvjerenja prema očuvanju i rasipanju hrane.

Siromašni mali poljoprivrednici dominiraju poljoprivrednom proizvodnjom uglavnom u mnogim islamskim, nearapskim zemljama i trebaju posebnu pažnju i podršku putem stabilnih institucija i sredstva za minimaliziranje njihove nesigurnosti prihoda, socijalne ugroženosti i nesigurnosti u hrani.

Širenje epidemije koronavirusa širom svijeta otkrilo je krhko stanje nekih zemalja za pružanje hrane svojim građanima tokom epidemije. To zahtijeva potrebu svih zemalja da se pripreme za katastrofe, kakve god one bile, prije nego što se dogode!

Pristup koji je halifa Omer ibn al-Hattab koristio za borbu protiv gladi i upravljanje njime predstavlja dobar islamski primjer koji treba slijediti. Osnivanje i rad gostinjskih kuća za suočavanje s glađu i pomoć siromašnima uz pomoć muslimanskih zadužbina i/ili dobrotvornih organizacija predstavljaju još jedan dobar, uspješan i artikulisan islamski primjer koji treba slijediti.

Krajnje napomene – reference

[1] National Geographic (2020). Poljoprivreda. Biblioteka resursa, enciklopedijski članak. Pronađeno na: https: //www.nationalgeographic.org/encyclopedia/agriculture/. Pristupljeno 30. juna 2020.

[2] Ljudsko stanovništvo, Napisali urednici enciklopedije Britannica. Pronađeno na: https://www.britannica.com/explore/savingearth/population. Pristupljeno 6. avgusta 2020.

[3] Borhan Tamkin i Ab. Aziz Muhammad (2009). Poljoprivreda i njen doprinos iz perspektive islamske ekonomije Joni JurnalTeknologi, 50 (E) jun 2009: 69–86. Universiti Teknologi Malezija.

[4] Yiannas Frank (2009.). Kultura sigurnosti hrane: Stvaranje sistema upravljanja sigurnošću hrane zasnovan na ponašanju. Objavio Springer Science and Business Media, 2009, str: 1-9.

[5] Sherman Robinson, Sandy M. Thomas i Camilla Toulmin H. Charles J. Godfray, John R. Beddington, Ian R. Crute, Lawrence Haddad, David Lawrence, James F. Muir, Jules Pretty, (2010). Sigurnost hrane: izazov hranjenja nauke od 9 milijardi ljudi. Vol. 327 (5967), 812-818 28. januara 2010., str. 812.

[6] Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu, FAO, (2003). Trgovinske reforme i sigurnost hrane: Koncipiranje veza. Arhivirano iz originala, 1. februara 2019.

[7] FAO, IFAD, UNICEF, WFP i WHO (2018) „Stanje sigurnosti hrane i prehrane u svijetu 2018: izgradnja klimatske otpornosti za sigurnost hrane i prehranu“. FAO, Rim. FAO, IFAD, UNICEF, WFP i WHO (2018) ‘Stanje sigurnosti hrane i prehrane u svijetu 2018: izgradnja klimatske otpornosti za sigurnost hrane i prehranu’. FAO, Rim.

[8] Al-Berjawi Moulay, (2011). Poslanikove smjernice u razvoju. Pronađeno na: https://www.islamstory.com/ar/artical/413/. Pristupljeno 24. jula 2020.

[9] Abdel Dayem Mohamed (2004). Koncepti vezani za sigurnost hrane 3/10/2004. Pronađeno na: https://www.aljazeera.net/2004/10/03/. Pristupljeno 17. jula 2020.

[10] Abdel-Salam, Mohamed (1998). Sigurnost hrane za arapski svijet, Svjetska serija znanja, br. 230, 1998.

[11] Al-Rawi, Mansour (1993). Arapska sigurnost hrane, njen koncept i stvarnost, Arapski poslovi, br. 75, str. 31. septembra 1993.

[12] FAO. 1996. Rimska deklaracija o svjetskoj sigurnosti hrane. Svjetski samit o hrani, 13. i 17. novembra 1996, Rim, Italija. Pronađeno na: http://www.fao.org/wfs/index_en.htm. Pristupljeno 3. avgusta 2020.

[13] Joe Hasell (2013) – „Glad“. Objavljeno na mreži na WorldInData.org. Pronađeno na: „https://ourworldindata.org/famines“. Pristupljeno 27. jula 2020

[14] Međunarodni fond za poljoprivredni razvoj, IFAD (2012). Godišnji izvještaj IFAD-a 2012. jun 2013. Nađeno na: https://www.ifad.org/en/web/knowledge/publication/asset/39184843. Pristupljeno 18.2020.

[15] Pregled siromaštva – Grupa Svjetske banke, (2020) Pronađeno na https://www.worldbank.org/en/topic/poverty/overview. Pristupljeno 27. jula 2020

[16] Svjetska organizacija za hranu i poljoprivredu, FAO, (2019). Izvještaj o stanju sigurnosti hrane u svijetu za 2019. godinu: sigurnost hrane i prehrane u svijetu: zaštita od ekonomskih usporavanja i pada. Rim 2019.

[17] Yiannas Frank, 2009, Stvaranje sistema upravljanja sigurnošću hrane zasnovan na ponašanju, op.cit.pp: 1-9

[18] Zaimeche Salah (2001.). Poljoprivreda u muslimanskoj civilizaciji: zelena revolucija u predmoderno doba. Objavio Muslimansko nasljeđe: 25. decembra 2001. Pronađeno u: https://muslimheritage.com/agriculture-in-muslim-civilisation-a-green-revolution-in-pre-modern-times/. Pristupljeno 26. juna 2020.

[19] Bolens L. (2016) Poljoprivreda u islamskom svijetu. U: Selin H. (ur.) Enciklopedija istorije nauke, tehnologije i medicine u nezapadnim kulturama. Springer, Dordrecht.

[20] Promatrač (2013). Milioni se suočavaju s glađu dok se svijet zagrijava, kažu naučnici. Pronađeno na: https://www.thepaperboy.com/uk/the-observer/front-pages-today.cfm?frontpage=28091. Pristupljeno 16. jula 2020.

[21] Aljazeera (2013). Milioni ljudi ranjivi od gladi. Pronađeno na: https://www.aljazeera.net/news/miscellaneous/2013/4/14/. Pristupljeno 16. jula 2020.

[22] Khairi Amal, (2019). Sigurnost hrane u afričkim islamskim zemljama … Postoji li uloga Organizacije za islamsku saradnju? Pronađeno na: https://dramalkhairy.wixsite.com/dr-amal/post. Pristupljeno 27. jula 2020.

[23] Watt, William Montgomery (2003). Islam i integracija društva. Psychology Press. str. 5.

[24] Hirst Kris, (2020). Islamska civilizacija: Vremenski okvir i definicija: Rađanje i rast Velikog islamskog carstva. Pronađeno na https://www.thoughtco.com/islamic-civilization-timeline-and-definition-171390. Pristupljeno 26. jula 2020.

[25] Moaddel, Mansoor, (2002). “Studija islamske kulture i politike: pregled i procjena.” Godišnji pregled sociologije, svezak 28, izdanje 1, avgust 2002, Palo Alto, Kalifornija.

[26] Al-Rawi Mansour, Arapska prehrambena sigurnost, op.cit.p.31.

[27] Abu Bakar Abdul Majeed. 2006. „Poboljšanje sigurnosti hrane u doba informacionih i komunikacionih tehnologija u muslimanskom svijetu“, u Shaikh MohdSaifuddeen Shaikh Mohd Salleh et.al. (ur.), Hrana i tehnološki napredak: islamska perspektiva. Kuala Lumpur: MPH Group Printing (M) Sdn. Bhd str.58.

[28] Širenje islamske civilizacije. Pronađeno na:

https://rlp.hds.harvard.edu/religions/islam/expansion-islamic-civilization. Pristupljeno 26. jula 2020.

[29] BassiouniCherif (1988). Uvod u islam. Pronađeno na: https://www.mei.edu/publications/introduction-islam. Pristupljeno 26. juna 2020.

[30] Safi, L. (1994). Trendovi razvoja u savremenom muslimanskom iskustvu. Islamske studije 33 (1), 27–47.

[31] Al-Hassani, S. (2006). 1001 izumi: muslimansko nasljeđe u našem svijetu. Fondacija za naučnu tehnologiju i civilizaciju, Manchester, Velika Britanija.

[32] Haddad M. (2012). Islamska perspektiva upravljanja sigurnošću hrane. Časopis za politiku voda, svezak 14 (2012), str. 121–135

[33] Howard R. Turner, (1997). Nauka o srednjovjekovnom islamu, University of Texas Press, str. 270.

[34] Islamsko zlatno doba. Pronađeno na: https://en.wikipedia.org/wiki/Islamic_Golden_Age. Pristupljeno 7. avgusta 2020.

[35] Zlatno doba islama pronađeno na: https://www.khanacademy.org/humanities/world-history/medieval-times/cross-cultural-diffusion-of-knowledge/a/the-golden-age-of -islam. Pristupljeno 31. jula 2020.

[36] Blankinship, Khalid Yahya (1994). Kraj države Džihad, vladavina Hishama Ibn ‘Abd-al Malika i slom Emevija. Državno sveučilište New York Press. str. 37.

[37] Amin, Ahmad (1966). „Leđa islama, knj. 2, str. 246), 1966, Publikacija arapske renesanse.

[38] Muhammad Fahim Khan, 2017. Održivi ekonomski sistem: šta nedostaje u razumijevanju i primjeni islamskog ekonomskog sistema. Časopis Univerziteta King Abdulaziz: Islamska ekonomija, Univerzitet King Abdulaziz, Islamski ekonomski institut, vol. 30, stranice 121-125, april 2017.

[39] Haddad, M. (2000). Islamski pristup okolišu i održivom upravljanju podzemnim vodama. U: Upravljanje zajedničkim resursima podzemne vode: Izraelsko-palestinski slučaj s međunarodnom perspektivom. Feitelson, E. i Haddad, M. (ur.). IDRC i Kluwer Academic Publishers, Boston, str. 24–39.

[40] Haddad, M. (2006). Islamski pristup obrazovanju za zaštitu okoliša. Canadian Journal of Environmental Education 11 (1), 47–73.

[41] Haddad, M. (2011). Primjena islamskog pristupa kao načina za unapređenje naučnog istraživanja u arapskom svijetu (na arapskom). Rad predstavljen na Međunarodnoj diplomskoj konferenciji o nauci, humanističkim naukama i inženjerstvu, 4. – 5. Maja 2011. godine, Fakultet postdiplomskih studija (http://fgs.najah.edu/node/2487), Nacionalno univerzitet An-Najah, Nablus, Palestina .

[42] ibid, Haddad M., 2012, Islamska perspektiva upravljanja sigurnošću hrane str. 125-132

[43] ibid,

[44] Hamish Abdelhak (2018). Značaj poljoprivrede u muslimanskoj zajednici. Objavljeno 13. maja 2018. Pronađeno u: https://www.elkhabar.com/press/article/138014/. Pristupljeno: 3. jula 2020 [45] M U Chapra (2008), Islamska vizija razvoja, Islamski institut za istraživanje i obuku, Islamska banka za razvoj.

Za ostale reference (preko 20 stranica) pogledajte original tekst na: https://muslimheritage.com/food-production-and-food-security-management/