„Zaista, nisu slijepe oči, već srca u grudima“. (Kur'an)
Prema ovoj kur'anskoj istini, sasvim je legitimno vjerovati da čovjek nema suštinske koristi od očiju koje mu obezbjeđuju vid ali ne i viziju. Za viziju je potrebno srce, a vid očiju je slijepilo ako je srce ostalo bez vizije. Zato je sasvim pametnije poslušati i slijepog čovjeka sa vizijom nego onoga koji ima vid a nema viziju srca.
Kako su mnoge vrijednosti postale tržišna roba, dobile status artikla sa cijenom, tako su istina i vrlina, vizija i uspjeh dobili tržišnu cijenu. Tako su oni koji su po misiji i vokaciji zaduženi da ispravnom vizijom obezbijede istinu ostatku svijeta, prvi prozvani za materijalizovanje neprocjenjivih vrijednosti. Zatvaranje očiju viziji je poslednji ekser na kovčegu prosperiteta, upravo zato što su akademici, intelektualci, moralni uzori, pristali da se vrijednosti kojima su životno posvećeni materijalizuju i dobiju tarifu. To je posebno opasno danas, kada u metežu ideja, ideologija i ideoloških strujanja, biva vrlo teško mladima da razluče ispravno od pogrešnog.
Intelektualci su mijenjali svijet. Ahmed bin Hanbel je zatvoren zbog smutnje o stvaranju Kur'ana. Lako je mogao ovo pitanje izfilozofirati i lijepo poživjeti i ne trpiti batine.
Nijedan halifa najmoćnijeg carstva nije mogao da kupi stav imama, intelektualca Ahmeda. Uopšte mu nije bilo stalo hoće li ga Mu'tezile zvati akademikom ili prokletnikom. Bilo mu je važno da sačuva istinsko znanje, ne kako će ga zvati sjutra.
Danas je situacija da akademici, intelektualci dokazane intelektualne veličine, zbog toga što je sve dobilo cijenu, i sami su stavili svoje stavove, naučni rad i doprinos znanju čovječanstva na rafove komercijalizma. Komercijalizam je jedna od najbrže rastućih religija ili ideologija današnjice. Oni su polovinu svog radnog vijeka proveli stičući znanje, sada je vrijeme da stečeno predaju, oni su umjesto predaje odlučili se na prodaju. Svoje naučne radove i dostignuća u formi hvalospjeva posvećuju onima koji zarad uspjeha i skorojevićkih palanačkih stremljenja kupuju sebi priznanja intelektualaca, akademika i tobožnje divljenje njihovim uspjesima. Kao da na promociji nakita jeftine bižuterije uključite vrhunske dijamante. I onda vas jedan dijamant treba uvjeriti da gomila bižuterije na koju je bačen jednako vrijedi!
Dešava se i da akademici pa i kljiževnici svoja autorska djela potpisuju imenima pomenutih skorojevića, što je književnik Hadžem Hajdarević briljantno opisao romanom „Gdje si ti ovih godina“. I to je dobilo cjenovnik: Naručeno naučno, književno djelo, o esejima, navodnim istraživanjima i studijama da ne govorimo.
Mlade generacije su sve više konfuzne, ni same ne znaju ko neku izreku ili stav potpisuje a ko je prepisuje. Mladi ljudi su prisutni na društvenim mrežama, očekuju da ih neko nauči a da od njih ništa ne traži. Zbog toga što su akademici u projektima skorojevića i tajkuna postali super zvijezde, omladina danas misli da su Ivo Andrić i Meša Selimović blogeri, a ibn Kajjim influenser iz Emirata.
Dok ovo pišem, jadam se svom prijatelju po nesreći, historičaru Edinu. Po nesreći, jer smo zajedno imali nesreću da se naslušamo i akademika i onih u njihovoj košulji, i spisatelja i književnika, i svaka njihova improvizacija je ostavljala bolne impresije.
On mi reče da Francuska akademija nauka ima 40 članova, a mjesto člana akademije nauka je doživotno, broj nepromjenjiv. Tek kada umre neko od akademika, imenuje se na njegovo mjesto novi član. Francuska je zemlja koja ima preko 70 miliona stanovnika. Priznate univerzitete, vijekovima cijenjene širom svijeta. Za razliku od nje, balkanske mnogo manje zemlje imaju akademije sa po nekoliko stotina akademika. I čitavu armiju varoških, palanačkih i skorojevićkih univerziteta, fakulteta, departmana… gdje se pojaviš, platiš i postaneš akademski građanin a da ne potrošiš ni jednu svesku.
Da li se daje prioritet zvanju ispred znanja, to pitanje ostavljamo otvorenim, na njega će vrijeme dati odgovor.
Anegdota za kraj: Šejhul-Azhar, najveći je intelektualni autoritet u islamskom svijetu. Tu titulu je nosio i šejh Džadul-Hakk. Pitali su ga jedne prilike: „Zašto šejh Ša'ravi nije doktorirao na Al-Azharu“? Odgovorio je: „A ko to ima znanja kao on da bi ga mogao ocijeniti“? Tako učeni poznaju i priznaju znanje, ne po onome šta čovjeku u potpisu stoji ispred imena!
Tvrdoglavo ću i dalje vjerovati da: se znanje može predati nekome, a prodati nikome. Oni koji „prodaju“ privid znanja dijeljenjem akademskih titula i hiperprodukcijom diploma, zapravo prodaju samo vlastitu sramotu.
Enis Burdžović