„Kada je nevolja na vrhuncu, izlaz je blizu“, kažu mudri ljudi. Kada su se nevolje, gubici najdražih, oslonac najbližih, progoni i izolacije, ismijavanja i nipodaštavanja srušile na Muhammeda, sallaAllahu ‘alejhi ve sellem, ljudi bi pomislili da je njegov kraj bio blizu. Međutim, tada je Allah odlučio da mu ukaže počast putovanjem Isra’ i Mi'radža, time mu nagovijestivši tek novi početak. I to je prvi nauk iz prisjećanja ovog mubarek događaja. Kada počnu da nestaju vrijedni oslonci i težišta na Zemlji, možda je znak da nastupa vrijeme „nebeske intervencije“.
Allah je pozvao svog Miljenika, sallaAllahu ‘alejhi ve sellem, na putovanje kojim mu je otkrio tajne prošlosti i budućnosti, neba i Zemlje, stvarnost postojanja i prirodu svega, otkrio mu je tajne Kosmosa i čovjeka. Uzdignut je, tijelom i duhom iz Mekke u Kuds-i-Šerif, a odatle u više nebeske sfere, do krajnjih granica pojavnog, čulima dostupnog svijeta. Tada je vodio prisan razgovor sa svojim Gospodarem.
Namjerno, svi izdvajamo kao najvažniji događaj ovog putovanja, propisivanje namaza, jedine naredbe koja je primljena na nebu, da se obavlja na Zemlji. Time je ovo putovanje nas kao njegove sljedbenike odredila i obilježila kao „Ummet sedžde“. I ne postoje visine koje će čovjek dostići bilo čime, kao što mu je dato da ih postigne namazom. Zato u predaji stoji, da je namaz „mi'radž vjernika“. To spuštanje je najveća razina ljudskog uzdignuća. Muhammed, sallaAllahu ‘alejhi ve sellem se ovim putovanjem uzdigao od Zemlje. Tom paralelom, mi se svojim namazom uzdižemo od zemaljskog. Prizemnih potreba, težnji, sitnih želja, jeftinih stremljenja. Namaz je nova, za one koji ga nisu kušali, nedoživljena dimenzija duha. Neki od vrlih prethodnika su znali reći: „Namaz nije od ovoga svijeta“.
Prosto je nedostojno da se sjećamo Isra’ i Mi'radža, a ne razmišljamo o svom namazu. To je kao da smo dobili avionsku kartu, i diveći se njoj, zaboravimo da se ukrcamo na let. Formalno obavljajući namaz, zapravo nikada ne uzletimo, sjedimo kao puki sanjari u čekaoni Dunjaluka. Zato nije za čuđjenje to što često klanjamo, a imamo sumorni osjećaj da nam duša nije poletjela ka uzvišenijem, imamo osjećaj propuštenog leta.
Namaz je tu da, ako ne konstantno, makar na trenutke pustimo dušu da se podigne ka zonama uzvišenosti, ka Gospodaru svjetova pred kojim stojimo, Kome se obraćamo, pred Njim padamo u poniznosti.
Namaz je inspiracija, ne sedativ koji tupi naš osjećaj za stvarnost. Zamislimo „dan kasnije“, kako je Muhammed, sallaAllahu ‘alejhi ve sellem, gledao na svijet u kojem živi, ljude i njihove sudbine. Nijedna nevolja nije bila nepobjediva.
Namaz ne traži od nas da odbacimo zemaljsko, jer se Muhammed, sallaAllahu ‘alejhi ve sellem vratio zemaljskom životu, prošivanju svoje obuće, razgovoru sa prijateljima, igri sa djecom. Zapravo, ne traži se odbacivanje zemaljskog, traži se odbacivanje prizemnog! Odbacivanje prizemne malodušnosti, zajedljivosti, pohlepe, srdžbe, mržnje… Zato, odbacivši prizemno, neka veličina nevolje ne određuje veličinu naše posvećenosti namazu. Neka namaz ne bude naša obaveza, već naš trenutak slobode. Odbaci prizemno, putuj ka Uzvišenom.
Na kraju, Isra’ i Mi'radž je događaj odluke. Allah je odlučio u ovoj noći da nam propiše pet dnevnih namaza. Mi odlučimo večeras da ih obavljamo!
Enis Burdžović