Svakog jedanaestog jula, otvoreni grobovi u Srebrenici koji čekaju da prime pronađene posmrtne ostatke žrtava srebreničkog genocida, otvaraju rane na savjesti svijeta i vremena u kome se genocid desio. Otvara se i pitanje da li će sa posmrtnim ostacima nedužnih priznavanjem zločina i kajanjem biti sahranjena i pokopana mržnja? Mržnja prema imenu, porijeklu, vjeri, mržnja prema drugačijem.
Ljudi mogu biti različiti, ali ih različitosti ne ubijaju. Ubija mržnja, dehumanizovanje drugog i drugačijeg, nametanje zločina i ako je taj drugačiji civil, nedužno biće zabrinuto za svoj život i puki opstanak.
Pamćenje, ono kolektivno u svijesti i savjesti savremenog svijeta je svedeno na ovaj jedan dan. Poruka koju povorke tabuta svakog jula prenose u Srebrenici je da moramo shvatiti da je tada hiljadama puta ubijeno čovječanstvo. Takva poruka obavezuje da sjećanje potraje duže od jednog dana.
Moramo razumjeti da zločinu i njegovim počiniocima ne treba veća podrška od pravdanja i zaborava.
Izražavanjem žaljenja svijet žrtve neće vratiti u život, ali negiranjem zločina i njegovim relativiziranjem, ubiće ih ponovo, čineći njihovu žrtvu besmislenim kolektivnim nesrećnim slučajem.
Srebrenica nas mora naučiti da zločin pamtimo, a da pamćenje spriječi njegovo ponavljanje. U biti svakog čovjeka treba odjeknuti: “Ne ponovilo se nikada više, nikome, ni zbog čega”.
Vječnost je vjerujućima jedina sigurna utjeha, jedina apsolutna pravda, jedina nada.
I ove godine, dovom i tugom smo uz porodice nastradalih, a simboličnim salavatom sa naših džamija, pokušali smo da probudimo iz zaborava sjećanje na Srebrenicu.
Molim Allaha Uzvišenog da šehidima podari džennetski mir, njihovim porodicama sabur sigurni, a svijetu neprolaznu istinu da zločin ni u kakvim okolnostima ne smije biti neizbježan i nužan.
