من كان يؤمن بالله و اليوم الاخر فليحسن الي جاره
U okviru ovog ciklusa jezgrovitog govora naša tema je hadis koji je zabilježen u Sahih Muslimu, a prenosi ga Ebu Šurejh el-Huza'ij, r.a., koji kaže: „Allahov poslanik, s.a.v.s., je rekao: ‘Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka svom komšiji bude dobar.'“[1]
Kada bolje razmislimo o Tekstovima Allahove Knjige i sunneta, vidjet ćemo da oni obiluju podsticanjima na dobročinstvo prema komšijama u formi riječi i djela, tako da sve oblike dobročinstva možemo naći upravo u Kur'anu i hadisima Allahovog poslanika, s.a.v.s.
U suri en-Nisa’ Uzvišeni Allah kaže: „I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte! A roditeljima dobročinstvo činite, i rođacima, i siročadima, i siromasima, i komšijama, bližnjim, i komšijama daljnjim, i drugovima, i putnicima, i onima koji su u vašem posjedu. Allah, zaista, ne voli one koji se ohole i hvališu.” (En-Nisa’: 36) Pogledajmo kako je Uzvišeni Allah naredbu da mu se robuje i čini dobročinstvo prema roditeljima, spojio sa dobročinstvom prema bližnjim i daljnjim komšijama.
Kada se osvrnemo na sunnet Poslanika, s.a.v.s., vijdet ćemo jedan čudan vasijjet i oporuku Poslanika, s.a.v.s., za njegovog komšiju: Prenosi se od Abdullaha ibn Amra ibn el-Asa, radijallahu anhuma, da je on jednom zaklao ovcu, pa je nakon toga tri puta upitao: „Da li ste išta odnjeli našem komšiji židovu?“, a zatim je rekao: „Čuo sam Vjerovjesnika, s.a.v.s., kako kaže: „Džibril mi je toliko oporučivao lijep odnos prema komšiji da sam pomislio da će on biti nasljednik moga imetka!“[2]
Dobročinstvo prema komšiji direktno utiče na boljitak i berićet u našem naselju. U hadisu Aiše, r.a., se prenosi, a to bilježi Ahmed u svom Musnedu, da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Održavanje rodbinskih veza, lijepa narav i lijep odnos prema susjedima – oživljava naselja i čini životni vijek dužim!“[3]
Najveći parničari na Sudnjem danu bit će komšije. Kako se bilježi u Ahmedovom Musnedu, u hadisu Ukbe bin Amira, r.a., stoji da je Allahov poslanik, s.a.v.s., rekao: „Prva dvojica čije će se parnice rješavati na Sudnjem danu bit će komšije.“[4]
Potom, dobročinstvo prema komšiji je jedan od glavnih uzroka ulaska u Džennet. U hadisu Ebu Hurejre, r.a., koji je zabilježen u Hakimovom Mustedreku se navodi da je neki čovjek došao kod Allahovog poslanika, s.a.v.s., i rekao mu: „Allahov poslaniče uputi me na neko djelo koje ako budem radio ući ću u Džennet. Reče: ‘Budi dobar.’ Reče: ‘Allahov poslaniče, kako ću znati da sam dobar?’ Reče: -Upitaj tvoje komšije, pa ako kažu da si dobar onda si dobar a ako kažu da si loš onda si loš.'“[5]
Upravo tako, najbolje komšije kod Allaha bit će oni koji su bili najbolji prema svojim komšijama, kako se bilježi kod Tirmizije, hadis Abdullaha bin Amra, r.a., koji je rekao: “Najbolji drugovi kod Allaha su oni koji su bili najbolji prema svojim drugovima, a najbolje komšije kod Allaha su oni koji su bili najbolji prema svojim komšijama.“[6]
Čak je u hadisu koji bilježi Muslim u svom Sahihu kazao: „Tako mi Onog u čijoj je Ruci moja duša niko od vas neće biti pravi vjernik sve dok ne bude želio svom komšiji – ili je kazao svom bratu – ono što želi samom sebi.“[7]
Kada budeš opskrbljen dobrim komšijom koji ti čini dobro znaj da si pribavio četvrtinu sreće, naravno ćeš četvrtinu sreće pronaći u dobrom komšiji. To su, zapravo, riječi Allahovog poslanika, s.a.v.s., koje prenosi Sa'd ibn Ebi Vekkas, r.a., a bilježi ga Ibn Hibban u svom Sahihu: „Četiri stvari ukazuju na sreću čovjeka: čestita žena, dobar komšija, udobna jahalica i prostran dom! Potom je rekao: A četvoro ukazuje na nesreću čovjeka: loš komšija, loša žena, tijesan dom i loša jahalica.“[8] Stoga, kada čovjek dobije dobrog komšiju onda je prigrabio sreću, u protivnom zaradio je nesreću.
Nakon ovog uvoda komšijska prava su mnogobrojna ali ćemo spomenuti neka od njih:
Prvo
Dobročinstvo sa svim svojim oblicima, riječima, djelima, lijepom mišljenju, jer sve to spada pod pravima komšije, a komšije su kako kažu učenjaci četrdeset kuća oko tebe, sa sve četiri strane po četrdeset kuća smatraju se komšijama koji imaju svoja prava. Dokazi za dobročinstvo su mnogobrojni ali spomenut ćemo hadis Poslanika, s.a.v.s.: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka čini dobro svom komšiji.“ Isto tako u hadisu Ebu Karada el-Sulemija, r.a., kako bilježi Taberanija u svom Mu'džemu-l-evsatu da je Allahov poslanik, zatražio čistu vodu da se abdesti, pa kada je završio sa abdestom ashabi počeše da se vodom koja je preostala trljaju po svom tijelu radi berićeta na šta im on reče: ‘Šta vas je navelo da tako postupite?’ Rekoše: ‘Ljubav prema Allahu i Njegovom poslaniku.’ On im reče: ‘Ako želite da vas Uzvišeni Allah i Njegov poslanik vole, onda ispunite i sačuvajte ono što vam se povjeri, kada govorite, istinu govorite, a prema komšijama budite dobri i pravedni.'“[9]
Ljubav Allaha i Njegovog poslanika se zadobija sveobuhvatnim dobročinstvom.
Drugo
Naviknuti da svog komšiju daruješ nečim, bilo to malo ili veliko. Prenosi se od Ebu Zerra, r.a., da je rekao: „Rekao mi je Allahov poslanik, s.a.v.s.: „O Ebu Zerre, kada budeš kuhao mesnu supu, nalij u nju malo više vode ne bi li tim njegovao vezu sa svojim komšijama!“ Znači, navikni se da mu daješ.“[10] A u hadisu Ibn Abbasa, r.a., Allahov poslanik, s.a.v.s., kaže: „Nije pravi vjernik onaj ko se zasiti a njegov komšija bude gladan.“[11] U drugoj predaji se kaže: „Nije povjerovao u mene onaj koji zanoći sit, a njegov komšija, koji živi pored njega a znavši za njegovo stanje, bude gladan!“[12] Komšiji treba uvijek davati i pomagati a naročito ako je u oskudici.
Treće
Čuvanje časti i imetka. Možda komšija umre ili bude u obavezama kao i svi ljudi, pa mu ostane čast i imetak u kući, tako da je pravo takvog komšije da njegov komšija sačuva njegov imetak i čast. Sigurno se naježimo i frapiramo kada čujemo da komšija iznevjerava svog komšiju i nasrće na njegov imetak i čast. To je najveća pronevjera i izdaja. U hadisu koji se bilježi u Musnedu Ahmeda rečeno je da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., pojasnio da onaj ko nasrne na čast svog komšije gore mu je i teže nego da nasrne na deset žena isto tako onaj ko ukrade iz kuće svog komšije to mu je gore i bezočnije nego da ukrade iz deset drugih kuća.[13]
Čak su i predislamski Arapi znali za komšijsko pravo. Njihova historija i dan danas priča o njihovoj čestitosti a sa generacije na generaciju se prenose te njihove vrline. Tako veliki pjesnik Antara je izrekao stihove koje mnogi od nas znaju:
„Obaram svoj pogled ako mi se ukaže moja komšinica
Sve dok se ne sakrije u svoj dom moja komšinica“[14]
On čuva i pazi na svoju i čast svoje komšinice.
A Hatim ponavlja ove divne stihove:
„Nije oštećen moj komšija s kojim sam u susjedstvu
Zato na njegovim vratima ne treba biti zavjesa.“
„Zatvaram oči kada se moja komšinica pojavi
Dok se komšinica moja sakrije u šator.“ [15]
Četvrto
Pravo komšije je da čovjek prestane da mu pričinjava probleme. Vjerovjesnik, s.a.v.s., kaže: „Ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka ne uznemirava svog komšiju.“[16] Dakle, neka se suzdrži od uznemiravanja.
Tako mi Allaha, ako bi čovjek u svojoj kući podigao glas prilikom učenja Kur'ana pa se zbog toga njegov komšija uznemiri, to bi bilo nepravilno, jer je Vjerovjesnik, s.a.v.s., zabranio vjernicima da podižu glas učeći Kur'an,[17] kako ne bi pobrkali svog komšiju koji je sa njim u džamiji. Zato je moj savjet imamima koji čak i preko mikrofona dižu svoje glasove da tada protivrječe naredbi Allahovog poslanika, s.a.v.s., jer tvoje učenje Kur'ana u džamiji je za one koji su u njoj a ne koji su izvan džamije, a to što podižu glasove i deru se predstavlja grijeh. Neka o ovom pročitaju fetve islamskih učenjaka ako hoće.
Peto
Budi strpljiv na komšijsko uznemiravanje. Možda je ovo malo čudno, ali pravo komšije jeste da se strpiš na njegove uvrede. Poslanik, s.a.v.s., kaže, kako se bilježi u Musnedu Ahmeda, a hadis prenosi Ebu Zerr, r.a.: “Allah voli trojicu, a mrzi trojicu. Allah voli čovjeka koji sretne neprijatelja i bori se ne uzmičući sve dok ne pogine ili donese pobjedu svojim drugovima; čovjeka koji putuje u društvu, pa kada se noću, umorni od dugog putovanja zaustave, on se izdvoji i klanja sve dok ih ne probudi da nastave putovanje; i čovjeka koji ima komšiju koji ga uznemirava, a on strpljivo podnosi njegovo uznemiravanje sve dok ih ne rastavi smrt ili selidba. A oni koje Allah mrzi su: trgovac koji se mnogo zaklinje, oholi siromah i škrtica koji mnogo prigovara za učinjeno dobro.”[18]
Dakle, njegovo pravo je da osaburam njegova uznemiravanja. Zato je Hasan el-Basri, rhm., rekao – a on veoma lijepo govori – „Ljepota susjedstva se ne ogleda u nenanošenju neprijatnosti komšiji, već u strpljivosti i podnošenju neprijatnosti koje dođu sa njegove strane!“[19]
Jedan čovjek je došao Ibn Mes'udu, r.a., i rekao mu: „O Ibn Mes'ude imam susjeda koji me uznemirava, psuje, grdi i pritiska! On mu odgovori: ‘Idi, jer ako je on nepokoran Allahu preko tebe, onda ti budi pokoran Allahu preko njega.'“[20]
Istinu je kazao Allahov poslanik, s.a.v.s., kazavši da – onaj ko vjeruje u Allaha i u Sudnji dan neka čini dobročinstvo svom komšiji.
Dobročinstvo prema komšiji je veliki ibadet koji približava vjernike Allahovoj milosti. Ja i sebe i vas upozoravam, dragi moji, pazimo da naš komšija ne odseli negdje zbog naših uznemiravanja, nemoj to da radi zbog naših nesmotrenosti. Priča se da je neki čovjek napravio lijepu kuću na lijepoj lokaciji, pa kada je sve završio i poželio da se skrasi u njoj onda bi iskušan lošim komšijom, te ga to natjera da proda tu kuću. Ljudi ga s prijekorom gledahu i stadoše ga pitati zašto da proda tako lijepu kuću na tako lijepom mjestu, na šta im on odgovori:
Kore me što sam jeftino kuću prodao
A ne znaju da imam komšiju koji mi je život zagorčao
Rekoh im nemojte me više koriti jer
Zbog komšije kuća može poskupiti i pojeftiniti[21]
Jedne prilike je komšija Seida bin el-Asa stavio kuću na prodaju, pa su došli mušterije i pitali ga za cijenu, a on im reče da je prodaje za stotinu hiljada. Rekoše: Kupit ćemo je. Reče: Ali niste pregovarali o cijeni moga komšije. Rekoše: A je li ti i komšija na prodaju? Reče: Ko god je poput Se'ida bin el-Asa ima svoju cijenu. Prodajem i kuću i Se'ida ibn el-Asa. Kako to? Upitaše ga kupci. Reče: Radi se o Se'idu ibn el-Asu koji kada sjedneš upita za tebe, kada te vidi zaželi ti dobrodošlicu, kada negdje odeš čuva te, kada ga posmatraš približi te, kada mu tražiš dadne ti, kada mu ne i tražiš te preduhitri te, kada te nešto muči on ti riješi problem.
Se'id bin el-As je čuo razgovor koji se odvijao između njegovog komšije i mušterija za tu kuću pa mu posla stotinu hiljada dirhema i kaza: Kupujem ti kuću i tvog komšiju.“[22]
[1] Bilježi ga Muslim; Kitabu-l-iman, Babu-l-hassi ala ikrami-l-džari ve-l-dajfi, broj (48).
[2] Bilježi ga Ahmed (160/2); Ebu Davud; Kitabu-l-edeb, babu fi hakki-l-džari, broj (5152); Tirmizija, Kitabu-l-birri ves-sileti, babu ma džae fi hakki-l-džari, broj (1943).
[3] Musned Ahmeda (159/6).
[4] Musned Ahmeda (151/4).
[5] El-Mustedrek (378/1).
[6] Bilježi ga Tirmizija, Kitabu-l-birri ve-s-sileti, Babu ma dža'e fi hakki-l-dževazi, broj (1944).
[7] Bilježi ga Muslim; Kitabu-l-iman, babu-l-delili ala en mi hisali-l-imani en juhibbe li ehihi-l-muslim … broj (45), dio hadisa Enesa, r.a. Bilježi ga Buharija, Kitabu -l- imani, Babu mine-l-imani en juhibbe li ehihi ma juhibbu li nefsihi, broj (13) uz frazu: „sve dok ne bude volio svom bratu.“
[8] Sahih Ibn Hibban, broj (4032).
[9] El-Mu'džemu-l-evsat, broj (6517).
[10] Bilježi ga Muslim; Kitabu-l-birri ve-s-sileti, Babu-l-vasijjeti bi-l-džari, broj (2625).
[11] Bilježi ga Buharija u El-Edebu-l-mufredu, broj (112); Ebu Ja'la u el-Musnedu (2699); Taberanija u Mu'džemu-l-kebiru (154/12 broj 12741); Bejhekija u Sunenu-l-Kubra (3/10).
[12] El-Mu'džemu-l-kebir (259/1, broj 751).
[13] Musned Ahmeda (8/6), dio hadisa Mikdada ibn el-Esveda, r.a. “Allahov Poslanik, s.a.v.s., rekao je svojim ashabima: ‘Šta kažete o zinaluku?’ Rekoše: ‘Allah i Njegov Poslanik su to zabranili i to je zabranjeno do Sudnjeg dana’, a Allahov Poslanik, s.a.v.s., reče svojim ashabima: ‘Da čovjek učini zinaluk sa deset žena to mu je blaže i manji grijeh nego da učini zinaluk sa ženom svoga komšije’, a zatim upita: ‘A šta mislite o krađi?’ Odgovoriše: ‘Allah i Njegov Poslanik, s.a.v.s., su je zabranili i ona je zabranjena’, a on reče: ‘Da čovjek ukrade iz deset kuća to mu je blaže i manji grijeh nego da ukrade iz kuće svoga komšije.'”
[14] Stih Antare bin Šedada, vidi njegov Divan stranica 308. izdavač El-Mektebu-l-islami.
[15] Vidi: Mekarimu-l-ahlak od el-Haraitija, str. 96-97; Tarihu-l-Dimešk (374/11).
[16] Bilježi ga Buharija; Kitabu-l-edeb, Babu men kane ju'minu billahi ve-l-jevmi-l-ahiri fe la ju'ze džarehu, broj (6018); Muslim, Kitabu-l-iman, Babu-l-hassi ala ikrami-l-džari ve-l-dajfi, broj (75/47), dio hadisa Ebu Hurejre, r.a.
[17] Bilježi ga Ahmed (94/3); Ebu Davud, Kitabu-s-salati, Babu fi ref'i-s-savti bi-l-Kira'eti fi salati-l-lejli, broj (1332), dio hadisa Ebu Se'ida el-Hudrija, r.a.
[18] Musned Ahmeda (176/5).
[19] Vidi Tenbihu-l-gafilin od El-Semerkandija (str. 143.).
[20] Ihja Ulumi-l-din (212/2).
[21] Ovaj stih je spomenuo Ibn Muflih u al-Adabu-š-šer'ijje (16/2) ne pripisujući ga ni jednom autoru.
[22] Vidi: Rebi'u-l-ebrar od el-Zamahšerija I(392-392/1); Vafijatu-l-a'jan od Ibn Halikana (535/2).
iz knjige Jezgroviti govor, autor Rašid ibn Muhammed el-Fetis el-Hadžiri
preveo, Džemo Redžematović