Prenose Buharija i Muslim od Nu'mana bin Bešira, r.a., da je Poslanik, s.a.v.s., rekao:
„Halal je jasan i haram je jasan, a između njih su sumnjive stvari koje većina ljudi ne zna. Pa, ko se bude sačuvao sumnjivih stvari sačuvao je svoju vjeru i čast. A ko upadne u sumnjive stvari, upao je u haram. On je poput pastira koji čuva stado oko zaštićenog posjeda i postoji velika vjerovatnoća da stoka uđe u njega. Svaki vladar ima zabranjene posjede. Zaista, Allahovi zabranjeni posjedi su Njegove zabrane. U tijelu postoji gruda mesa. Ako ona bude zdrava, bit će zdravo cijelo tijelo, a ako ona bude pokvarena, bit će pokvareno cijelo tijelo. To je srce“ . Istinu je rekao Allahov Poslanik, s.a.v.s.
Status hadisa
Ovaj časni hadis je jedan od osnova na kojoj se temelji islamski vjerozakon. U njemu Poslanik, s.a.v.s., pojašnjava da je halal jasan i da je haram jasan. Jasan je po zakonu (šerijatu) i prirodi (logici). Što se zakona tiče, Allah je ljudima pojasnio vjeru, objavivši Knjigu na jeziku Muhammeda, s.a.v.s., koja svijetu pojašnjava šta je dozvoljeno a šta zabranjeno, kao što Uzvišeni Allah veli:
„On je objasnio šta vam je zabranio – osim kad ste u nevolji“ (El-En'am: 119); „Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve“ (En-Nahl: 89); „Pravi put se jasno razlikuje od zablude!“ (El-Bekare: 256).
Poslanik, s.a.v.s., kaže: „Ostavio sam vas na jasnom putu. Na njemu je noć jasna isto kao dan. Niko nakon mene neće zalutati sa njega, osim onoga ko je propao“ . A kada se Poslanik, s.a.v.s., vinuo do vrha horizonata, i kada ga je Allah odabrao da Mu bude u blizini, neki ljudi su posumnjali u njegovu smrt, pa je njegov amidžić Ibn Abbas, r.a., na to reagovao: „Doista, Allahov Poslanik nije umro sve dok nam nije ostavio jasan put, pa nam je dozvolio halal a zabranio haram“ . Tako su halal i haram jasni.
Jasnoća po Objavi i prirodi (el-fitreh)
Ljudi svojom prirodom razlikuju halal od harama. Malo je ljudi koji ne znaju da je alkohol haram, da je blud haram, da je kamata haram – da su sve te pošasti haram. Ko to među ljudima ne zna?! Ko od ljudi ne zna da je otimanje imetka haram, ili da je pljačkanje haram?! Ko od ljudi ne zna da činjenje zla i nepravde prema slabima haram?! To se po prirodi stvari zna, kao što se zna prema zakonu (šerijatu). Možda će to najbolje ilustrovati jedan primjer kojeg je naveo jedan znanstvenik, da kada mački damo parče mesa ona ga slobodno ispred nas jede. A kada bez naše dozvole zgrabi parče mesa onda bježi i krije se kako je ne bi vidjeli. Kao da po prirodi stvari zna da kada joj nešto damo, da je to njeno pravo i halal, a da ono što sama zgrabi da joj je haram i da će je zbog toga kazniti, pa se zato daje u bijeg. Tako, halal je jasan i haram je jasan.
Ko je zabranio Allahove ukrase?
Kada je halal jasan, onda nema nikakve prepreke da se učini. Čovjek ne treba da se ustručava od činjenja halala. Toga ne treba da se stidi, niti da se pribojava reperkusija, jer ono što je Allah dozvolio to je do Sudnjeg dana halal. Čovjek ne treba da se pazi od ljudi, pa da sebi uskraćuje pravo i zabranjuje halal, kao što su to učinili mnogi pripadnici drugih religija. Uskratili su sebi pa im je Allah to kao kaznu dao . Kur'an-i Kerim je osudio da ljudi zabranjuju ono što je Allah, dž.š., dozvolio, rekavši: „O sinovi Ademovi, lijepo se obucite kad hoćete molitvu obaviti! I jedite i pijte, samo ne pretjerujte; On ne voli one koji pretjeruju. Reci: “Ko je zabranio Allahove ukrase, koje je On za robove Svoje stvorio, i ukusna jela?” Reci: “Ona su za vjernike na ovome svijetu, a na onome svijetu su samo za njih.” Eto, tako Mi podrobno izlažemo dokaze ljudima koji znaju“ (El-E'araf: 31-32).
Ko to može zabraniti?!
Nema smetnje u činjenju halala i ne treba čovjek sam sebi da otežava pa da ga zabranjuje, jer je to djelo šejtanovo, a zabranjivanje (tahrim) dozvoljenih stvari (halal) je blisko pridruživanju Allahu, dž.š., druga (širk).
Kada haram postaje dozvoljen?
Haram nije dozvoljeno upražnjavati osim u krajnjoj nuždi kada bi čovjek nastradao. A ta nužnost se temelji na osnovu kur'anske sentence koja glasi: „A onome ko bude primoran, ali ne iz želje, tek toliko da glad utoli, njemu grijeh nije. – Allah zaista prašta i milostiv je“ (El-Bekare: 173). Dakle, ne iz želje ili potražnje za tim haramom, niti sa prekoračivanjem granice nužnosti. Ko bude primoran pa zbog nekakve nužde učini taj haram, i to samo koliko glad da utoli, onda nema grijeha, a Allah zaista prašta i milostiv je. A bez nužde na vjernika je da odbacuje haram, jer za činjenje harama Allah će kazniti, u vatru baciti i na njega se naljutiti. Na vjerniku je da odbacuje haram kao što je učinio Jusuf, a.s., kada mu se ponudila lijepa i ugledna žena dok je bio u njenoj kući. On joj je bio sluga a ona njegova gazdarica sa velikim renomeom u društvu.
„I poče ga na grijeh navoditi ona u čijoj je kući bio, pa pozaključa sva vrata i reče: ‘Hodi!'“. Da vidimo šta je učinio ovaj mladić koji je bio u cvijetu mladosti i snage: – „Sačuvaj Bože!“ – uzviknu on – „vlasnik me moj lijepo pazi; a oni koji dobro uzvrate zlim neće nikad uspjeti“ (Jusuf: 23). Dakle, moj gazda me lijepo pazi i štuje, a ko počini haram i uprlja nečiju čast, iznevjeri povjereno, onda neće nikada imati uspjeha – na dunjaluku niti na Ahiretu.
Žena je potom ispred gradskih žena zaprijetila Jusufu i rekla: „Istina je da sam ga htjela na grijeh navratiti, ali se on odupro. Ako ne učini ono što od njega tražim, biće, sigurno, u tamnicu bačen i ponižen“ (Jusuf: 32). Tada se Jusuf, a.s., našao između dva ispita: ili će polagati iz vjere pa da počini grijeh i postane veliki grješnik, ili će polagati na dunjaluku pa da ode u zatvor i da bude ponižen. Ipak, odabrao je dunjalučki ispit rekavši: „Gospodaru moj,“ – zavapi on – „draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju. I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i lahkomislen postati“. I Gospodar njegov usliša molbu njegovu i spasi ga lukavstva njihova; On, uistinu, sve čuje i zna. Poslije im na pamet pade, iako su se bili uvjerili da je nedužan, da ga za neko vrijeme bace u tamnicu“. (Jusuf: 33-35). Tako je Jusuf, a.s., odbio činjenje harama.
Slično tome se desilo Abdullahu bin Abdulmutallibu dok je bio u džahilijjetu. Navodila ga je jedna žena koja ga je voljela i željela pa joj je kako nam prenosi historijska pjesma, rekao:
Haram – pa na smrt bih radije pristao,
A izlaz!? Ne vidim izlaza,
Kog bih ti pokazao.
Plemeniti,
časti i vjeru će čuvati,
i gdje je mjesto tom čemu me hoćeš navratiti.
Polje sumnjivih stvari
To je haram koji nema opravdanja i olakšice za njegovo činjenje, te halal koji je jasan i za čije upražnjavanje nema smetnje. Međutim, između jasnog halala i harama postoji polje sumnjivih stvari koje su nepoznanica za mnoge ljude. Stvari koje su sumnjive za čovjeka iz razloga što ne zna njihov propis ili što se po pitanju tih propisa ulema razišla, pa ne zna koji je dokaz jači, pa neki to smatraju dozvoljenim a neki zabranjenim, a čovjek se ne može zadovoljiti ni sa jednim od njih. Ili što se čovjeku zamrsi situacija pa ne zna, recimo, osnovu imetka, da li je halal ili haram. Dakle, poput takvih situacija, šta musliman treba da učini.
Stav muslimana naspram sumnjivih stvari
Dobrog muslimana bogobojaznost odbija od sumnjivih stvari pa ih on ostavlja radi Allaha kako se ne bi upleo u haram. Zato vrli prethodnici (selefus-salih) su rekli: „Između sebe i harama postavi zastor od halala“. A u hadisu kojeg prenosi Et-Tirmizi se veli: „Rob neće postići deredžu bogobojaznih (el-muttekin) sve dok ne ostavi ono što ne škodi iz opreznosti od onoga što škodi“ . To je bogobojaznost dobrih vjernika. a više od toga jeste da ostavi sumnjive stvari koje mogu naškoditi, strahujući da ne upadnu u haram koji mnogo škodi. Sumnjive stvari čovjek treba ostaviti jer se u tome ogleda vjerovanje, kao što prenosi Hasan bin Ali, r.a., da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Ostavi ono što ti je sumnjivo a prihvati se onoga u što nemaš sumnje“ . Dakle, ostavi sumnju a uzmi jasnu istinu, jer je laž sumnja a istina smirenost srca . Dobro je na što se srce smiri, a loše je u šta srce sumnja. Odnosno, sve što tvoju dušu stavlja na brigu a na tvoje srce uznemirenost, toga se kloni i ostavi ga. Pitaj srce , pa ako se ne smiri na tome ostavi ga. Zato su neki dobri prijethodnici govorili: „Stavi ruku na grudi, pa ako vidiš da je srce mirno onda to prihvati, a ako vidiš da je brižno i uznemireno, onda to ostavi“. To je slučaj sa srcem muslimana u kojem još uvijek ima nura i svjetlosti upute, koje je još uvijek kao magnetna igla koja je precizno usmjerena i zna gdje cilja. Dok srce kojeg su prekrile strasti i u njemu se izmiješale tmine grijehova, male su mogućnosti da se pita. Jer će te u tom slučaju samo na zlo i slijeđenje strasti navesti.
Stav dobrih prijethodnika (selefus-salih) naspram sumnjivih stvari
Musliman se kloni sumnjivih stvari iz bojazni da ne upadne u haram, baš kako je postupao Božiji Poslanik, s.a.v.s. Kada bi našao hurmu u kući i želio da utoli glad njome, bojao se da nije hurma koja je data kao sadaka na što on nema pravo. Jer to je opće dobro, a sadaka mu je zabranjena. Tako bi je ostavio.
Jedne noći mu se razbio san. Jedna od žena ga je tražila pa ga nađe kako klanja. Upita ga: „O, Božiji Poslaniče, nisi prespavao cijelu noć!“ On joj reče: „Našao sam hurmu ispod mene, pa sam je pojeo. Zatim sam se pobojao da nije bila sadaka, pa mi je to razbilo san“ . Pobojao se da ta hurma nije od sadake koja se kupila u njegovoj kući, pa zato nije prespavao noć. Samo zbog jedne hurme pobojao se da mu ne bude halal. Samo je posumnjao u to.
Kada je Ebu Bekr, r.a., počeo da jede grožđe koje mu je donio sluga, nakon što je pojeo nekoliko bobica grožđa, upitao ga je odakle je uzeo taj grozd? On mu odgovori da je u nekim ljudima učio Kur'an radi iscjeljivanja (er-rukja) pa da mu je to bilo uspješno i da su mu pored toga dali i grožđe kao nagradu. Ebu Bekr je u to posumnjao pa je stavio prst u grlo i počeo povraćati. To mu ispočetka nije uspjelo ali je bio uporan. Ljudi su ga upitali: „Šta to radiš halifo Allahovog Poslanika?“, a on odgovori: „Tako mi Allaha, povratit ću pa makar mi i duša izašla sa njim, jer sam čuo Božijeg Poslanika, kako veli: ‘Svako meso (organ) koje se razvije na nezakonit imetak, vatra mu je najpreča'“ .
Tako su naši vrli prijethodnici, r.a., imali bojazan od sumnjivih stvari.
Muhammed bin el-Munkeder je imao sina koji je u prodavnici prodavao papirne maramice. Kupio je maramice po pet a prodavao ih po deset dirhema. Kada se vratio saznade da ih je prodao nekom Arapinu, pa mu reče: „Kako prodaješ nešto po deset a cijena mu je pet?“ Odgovori: „Pa, čovjek je to milom kupio“. „Ali, kako želiš njemu ono što ne bi poželio tebi?“ upita ga. Zatim je tražio toga čovjeka cio dan sve dok ga nije našao. Kad ga je našao rekao mu je: „To što si kupio za deset, prava cijena mu je pet dirhema“. „Međutim, to vrijedi toliko i ja sam zadovoljan sa tom cijenom“. „Ali, mi tebi želimo isto što želimo samima sebi. Ili ćeš da uzmeš još jednu ili ćemo ti vratiti pet dirhema“.“Daj mi onda pet dirhema“. On mu ih potom dade. Tako su sami sebe sputavali. Jezid bin Zurej'u je otac ostavio u miraz u iznosu od 500 000 dirhema, ali ih je Jezid ostavio jer mu je otac radio za neke nepravedne sultane, pa se pobojao da u tom imetku nema harama, nepravde, otimačine, pljačke, mita i sl. Sve je to ostavio a radio je u preradi palminog lišća. Od toga je živio sve do smrti kada je ostavio zadovoljan i slobodan pola miliona dirhema.
Ko čuva pored zabranjenog posjeda upadne u njega
Tako su postupali naši dobri prijethodnici. U šta bi posumnjali toga bi se klonili, jer ako čovjek upadne u sumnju vjerovatno je upao u haram kako u nekim predajama veli Božiji Poslanik, s.a.v.s.: „Ko se usudi da uradi nešto u čiju ispravnost sumnja, skoro kao da je učinio očiti grijeh“ . Zato je u ovom hadisu rekao: „A ko upadne u sumnjive stvari, upao je u haram. On je poput pastira koji čuva stado oko zaštićenog posjeda i postoji velika vjerovatnoća da stoka uđe u njega“ .
Allahovi zabranjeni posjedi su Njegove zabrane
El-hima je ono što su čuvali kraljevi i sultani za svoje kamile i stoku gdje se čuvala. Tome se niko nije približavao, a onaj ko bi se približio zaslužio bi kaznu. Po tome Božiji Poslanik, s.a.v.s., daje primjer Allahovih granica kojima se ne smije prići, a kamoli preći ih. U tom smislu, Uzvišeni Allah kaže: „To su Allahove granice, i ne približujte im se!“ (El-Bekare: 187). Ono što je Allah odredio u Svojoj Knjizi i pojasnio šta je halal a šta haram, čovjeku nije dozvoljeno da nakon toga prelazi halal i približava se haramu: „To su Allahovi propisi, pa ih ne narušavajte! A oni koji Allahove propise narušavaju, nepravedni su“ (El-Bekare: 229).
Svaki vladar ima zabranjene posjede. Allahovi zabranjeni posjedi su Njegove zabrane
Allahove zabrane su Njegovi posjedi koje je zabranio ljudima rekavši da im se ne približavaju. Zato je islamski način zabrane harama da prepriječi put koji vodi ka njemu. Tako prilikom zabrane bluda Allah kaže: „I što dalje od bluda, jer to je razvrat, kako je to ružan put!“ (El-Isra’: 32). Odnosno, između tebe i bluda napravi veliku distancu. Zato je Allah zabranio osamljivanje sa osobom s kojom se može stupiti u brak, zabranio je otkrivanje žene i sve ono što vodi tom velikom razvratu.
Kada ljudi strahuju od kraljeva i predsjednika i udaljavaju se od njihovih posjeda kako ih ne bi spopala njihova srdžba i kazna, onda neka znaju da su Allahovi posjedi Njegove zabrane. Tako da je na muslimanu dužnost da se udaljava od njih i nikako da im se ne približava. Dužnost mu je da precizira šta je halal a šta haram jer je za to vezano pitanje dženneta ili džehennema, odnosno nagrade i kazne.
Ahmed ibn Hanbel, r.a., se nije služio tuđom tintaricom, već bi uvijek sa sobom nosio svoju kako ne bi bio u situaciji da napuni svoje pero tuđom tintaricom. Jedne prilike neko mu je donio maslo zamotano u papiru pa je rekao: „Vratite ovaj papir prodavcu, jer na njega nemamo pravo“. Normalno, ovo je karakteristično za čovjeka koji je perfekcionista i želi bogobojaznost. Dok onaj koji je upao u harame i čini velike grijehe i razvrat, a potom na marginalnim stvarima želi iskazati bogobojaznost, neka zna da mu se to neće prihvatiti. Zato vrli prijethodnici osuđuju one koji tako postupaju. Jedne prilike su neki ljudi iz Kufe došli kod Ibn Umera da ga pitaju o krvi mušice, pa je rekao: „Bog ih ubio! Došli su da me pitaju o krvi mušice a prolili su krv Husejina, r.a. Čuo sam Božijeg Poslanika, s.a.v.s., kako veli: ‘Oni su dva bosiljka sa ovoga svijeta’. To su Hasan i Husejin, r.a.“ . Ko je takav nije mu dopušteno da tvrdi kako je bogobojazan na polju sumnjivih stvari, zato što čini harame. Prvo treba da se kloni jasnih harama, a potom da istražuje što mu je sumnjivo. Pravi musliman ostavlja to što mu je sumnjivo i prepušta ga Allahu kako ne bi upao u haram. Jer kada srce čovjeka toleriše sumnjive stvari, upadne u pokuđene radnje (mekruh), a kada upadne u mekruhe, onda mu je haram vrlo blizu. A kada mu budu prilagodljivi mali grijesi bit će mu prilagodljivi i veliki, a kada bude činio velike grijehe, od njih će mu zatamnjeti srce – da nas Allah toga sačuva! „A nije tako! Ono što su radili prekrilo je srca njihova“ (El-Mutaffifun: 14).
Srce je vladar
Cijela stvar se vraća na srce. Kada se srce ispuni vjerovanjem i bogobojaznošću ono zaustavlja čovjeka kod Allahovih granica i odstranjuje ga od Njegovih zabrana i upozorava ga na ono što mu je zabranio. Zato je Vjerovjesnik, s.a.v.s., završio hadis riječima: „U tijelu postoji gruda mesa. Ako ona bude zdrava, bit će zdravo cijelo tijelo, a ako ona bude pokvarena, bit će pokvareno cijelo tijelo. To je srce.“ Srce je glavni referent u ovom pitanju, a vjera se neće učvrstiti kod roba sve dok mu srce ne bude učvršćeno“ .
Srce među ostalim organima je poput vladara među pastirima: ako je vladar zdrav bit će zdravi njegovi vojnici, a ako bude slab, bit će slai njegovi vojnici i sljedbenici. Tako i srce. Kada je zdravo od licemjerstva (en-nifak), pretvaranja (er-rija’) i ljubavi prema dunjaluku, a uz to bude ispunjeno bogobojaznošću, onda će svi organi da mu se pokore, da ga slušaju i da idu njegovom putanjom. Ali, kada se srce pokvari, teško da će ostali organi biti zdravi kada je u pitanju halal, haram i ostale stvari. I zato Allah, dž.š., kaže: „Na Dan kada neće nikakvo blago, a ni sinovi od koristi biti, samo će onaj koji Allahu srca čista dođe spašen biti“ (Eš-Šu'ara: 88-89).
Molimo Allaha, dž.š., da nam srca popravi, da nam očisti duše, da nas zaustavi kod Njegovih granica i da nas učini od onih koji slušaju riječi i slijede ono najljepše u njima. To su oni koje je Allah uputio, to su oni koji pameti imaju.
BILJEŠKE:
Prethodilo je kazivanje njegovog porijekla.
Prethodilo je kazivanje njegovog porijekla.
Prenosi ga Ed-Darimi u El-Mukaddimi (83), Ibn Sa'd u Et-Tabekat (2/267) od Ikrime.
Rekao je Allahov Poslanik, s.a.v.s.: „Nemojte sami sebi otežavati, pa da vam Allah još više oteža. Jer neki ljudi su sami sebi pooštravali (propise i život. Nap. prevodioca) pa im je Allah još više pooštrio. Njihovi ostaci su isposničke ćelije i stanovi. „Dok su monaštvo oni sami, kao novotariju, uveli – Mi im ga nismo propisali –“ (El-Hadid: 27). Prenosi ga Ebu Davud u El-Edebu (4904), Ebu Ja'la u El-Musnedu (6/365), od Enesa. El-Hejsemi u Medžme'uz-zeva'idu kaže: „Prenosi ga Ebu Ja'la, a njegovi ljudi (prenosioci) su ispravni (sahih), osim Se'ida bin Abdurrahmana bin Ebi el-‘Umja'a koji je pouzdan (sikka) (6/390). Albani ga u El-Džami'us-sagiru ocjenjuje slabim (da'if) (14381).
Prenosi ga Et-Tirmizi u Sifatu-l-kijame ver-reka'iki vel ver'i (2451), rekavši da je hasen garib, te da se ne zna osim ova verzija. Ibn Madže u Ez-Zuhdu (4215), Et-Taberani u El-Kebiru (17/168), El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabur-reka'iki (4/355), rekavši, da je ovaj hadis ispravan (sahih) zbog njegovog lanca prenosilaca,ali ga nisu iznosili Buhari i Muslim. U tome ga je podržao Ez-Zehebi. El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babun fil meta'im vel mešarib (5/52), i u El-Kubra (5/335) od Atijje es-Sa'di. Albani ga u Da'ifut-tirmizi smatra slabim (da'if) (435).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (1723), njegovi kritičari kažu da mu je lana prenosilaca ispravan. Et-Tirmizi u Sifatu-l-kijame ver-reka'iki vel ver'i (2518), En-Nesa'i u El-Ešribe (5711), Ibn Hibban u Sahihu, Kitabur-reka'ik (2/498). Arna'ut kaže da je hadis ispravan. El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabu-l-buju’ (2/15), rekavši da mu je lanac prenosilaca ispravan ali da ga Buhari i Muslim nisu iznosili. U tome ga je podržao Ez-Zehebi. Od Hasana bin Alija. Albani ga u Sahihu-l-džami'u smatra ispravnim (3378).
Završni dio prijethodnog hadisa u verziji koju prenosi Ahmed i Et-Tirmizi.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (18001), njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca ispravan zbog Zubejra Ebi Abdusselama. Ed-Darimi u El-Buju'u (2533), Ebu Ja'la u El-Musnedu (3/160) od Vabiseta. Albani u Sahihut-tergib vet-terhib kaže da je hasen li gajrihi (1734).
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (6720). Njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca poprilično dobar (hasen). Prenose ga od Abdullaha bin Amra. El-Hajsemi u Medžme'u-zeva'idu kaže: „Prenosi ga Ahmed, a njegovi prenosioci su pouzdani (el-muvessikun)“.
Prenosi ga El-Hakim u El-Mustedreku, Kitabu-l-at'imeh (4/141), prećutavši ga zajedno sa Ez-Zehebijem; Ebu Ne'im u El-Huljetu (1/31), El-Bejheki u Eš-Šu'abu, Babun fil meta'im vel mešarib (5/56), od Ebu Bekra. Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (14441). Njegovi kritičari kažu da mu je lana prenosilaca jak po kriterijumu Muslim a ljudi u njemu su pouzdani, osim Ibn Hajsema, a on je Abdullah bin ‘Usman, koji je istinit i ništa loše kod njega nema, od Džabira bin Abdullaha sa verzijom: „Neće ući u Džennet meso koje je niklo na haramu“. Prenosi ga Buhari u Menakibu-l-ensar (3842) od Aiše koja je rekla: „Ebu Bekr je imao neko dijete koje mu je iznosilo zemljarinu, a Ebu Bekr je od svoje zemljarine jeo. Jednog dana je ovaj došao sa hranom koju je Ebu Bekr pojeo. Dječak mu reče: ‘Znaš li šta je ovo?’ ‘A, šta je to’?, upita. ‘Proricao sam jednom čovjeku u džahilijjetu, ali sam ga prevario, pa me je sreo i dao mi ovo što si sada jeo.’ Potom Ebu Bekr stavi prst u usta i povrati svu hranu iz stomaka.“
Prenosi ga Buhari u El-Buju'u (2051), Ahmed u El-Musnedu (18384), El-Bejheki u El-Kubra, Kitabu-l-buju’ (5/264), od Nu'mana ibn Bešira.
Prethodilo je kazivanje njegovog izvora i porijekla.
Prenosi ga Buhari u El-Edebu (5994), Ahmed u El-Musnedu (5675), Et-Tirmizi u El-Menakibu (3770), od Ibn Umera.
Prenosi ga Ahmed u El-Musnedu (13048). Njegovi kritičari kažu da mu je lanac prenosilaca slab (da'if) od Enesa. El-Hajsemi u Medžme'uz-zeva'idu: „Prenosi ga Ahmed a u njegovom lancu prenosilaca je Ali bin Mus'adeh. Jedna grupa je rekla da je pouzdan (sikah), a druga grupa da je slab (da'if)“ (1/213). Albani ga u Sahihut-tergib vet-terhib smatra poprilično dobrim (hasen) (2554).
Dr. Jusuf el-Karadavi
Dr. Jusuf el-Karadavi
S arapskog,
Džemo Redžematović