Allahovi robovi! Za bratstvo je potrebna ljubav, a za ljubav voljenom je potreban savjet. Savjet ima veoma veliki značaj. O tome ćemo govoriti u ovom blagorodnom ciklusu koji smo započeli, a radi se o diskursu jezgrovitog govora Poslanika, s.a.v.s., tačnije o njegovim riječima: „Vjera je savjet.“
To su dvije riječi koje sa sobom nose mnoštvo lekcija, pouka, koristi i propisa:
Vjera je savjet – to je zapravo dio hadisa koji prenosi Temim el-Dari, r.a., – kod Muslima – a glasi: Allahov poslanik je rekao: „Vjera je savjet.“ Rekosmo: „Za koga?“ Reče: „Za Allaha, Njegovu Knjigu, Njegovog Poslanika, za vođe muslimana i njihovu svjetinu.“[1]
Pravo svakog muslimana jeste da bude savjetovan od strane drugog muslimana. U Muslimovom Sahihu zabilježen je hadis Ebu Hurejrea, r.a., u kojem je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Musliman kod drugog muslimana ima šest prava: Kada ga sretne da mu nazove selam, kada ga pozove da mu se odazove, kada zamoli za savjet da ga posavjetuje, kada kihne da mu nazdravi, kada se razboli da ga obiđe, i kada umre da ga isprati.“
Savjet je velika stvar. Zato su ashabi Vjerovjesniku, s.a.v.s., prilikom davanja svoje prisege upravo se zarekli da će savjetovati svakog muslimana. U Sahihu Buhariji se navodi hadis Džerira bin Abdillaha, r.a., da je rekao: „Dao sam prisegu Allahovom vjerovjesniku, s.a.v.s., da ću klanjati namaz, davati zekat i posavjetovati svakog muslimana.“[2]
Ni jedna zajednica neće ostvariti blagostanje bez pružanja savjeta drugima i bez prihvatanja savjeta od strane drugih. Ibn Tejmijje, rhm., kaže: „Sinovi Adema ne mogu živjeti jedni bez drugih. Kada se dvojica ili više sastave moraju se savjetovati o nekoj naredbi ili zabrani.“ Dakle, savjetovanje među njima je neizostavno.“
Savjet je ulaganje dobra u drugog. Onaj ko daje savjet daje dobro drugom čovjeku i upućuje ga na dobro, a to je praksa vjerovjesnika i poslanika, jer ne postoji vjerovjesnik koji nije savjetovao svoj narod.
Uzvišeni Allah nam pojašnjava stanje sa Nuhom, a.s., koji je rekao: „Poslanice Gospodara svoga vam dostavljam i savjete vam upućujem; a ja od Allaha znam ono što ne znate vi“ (El-E’araf: 62); A za Huda, a.s., kaže: „Dostavljam vam poslanice Gospodara svoga, i ja sam vam iskren savjetnik“ (El-E’araf: 68); A za Saliha, a.s., kaže: “A on ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanicu Gospodara svoga i opominjao sam vas, ali vi ne volite one koji opominju” (El-E’araf: 79); A za Šu’ajba, a.s., kaže: “A on ih je već bio napustio i rekao: “O narode moj, prenio sam vam poslanice Gospodara svoga, i savjetovao vas, pa zašto da tugujem za narodom nevjerničkim?!” (El-E’araf: 93).
Savjet je bitna stvar, a tu bitnost podupire hadis Ma'qila bin Jesara, r.a., koji se bilježi u Sahih Buhariji da je Vjerovjesnik, s.a.v.s., rekao: „Svaki rob kojem Allah povjeri raju na čuvanje a on je ne bude savjetima pazio neće osjetiti miris Dženneta.“[3]
Ja sam svojim ukućunaima pastir, a moji ukućani su moja raja ili stado, a svi ste vi pastiri i svaki pastir je odgovoran za svoje stado, zato svaki pastir mora savjetovati svoju pastvu, u protivnom zaradit će grijeh.
Stoga, pitanje savjeta je bitno. Zapovjednik vjernika Omer ibn el-Hattab, r.a., kaže: „Nema dobra u narodu u kojem nema savjetodavaca, i nema dobra u narodu koji ne voli savjetodavce.“[4]
Savjet se daje iz nekoliko motiva:
Prvi: radi ostvarenja principa obožavanja Allaha na Zemlji, da stvorenja robuju Stvoritelju Uzvišenom, jer najbolji savjet je onaj koji se da ljudima da robuju Allahu, i da svojim angažmanom ostvare princip robovanja Uzvišenom Allahu koji je rekao: „Džine i ljude sam stvorio samo zato da Mi se klanjaju” (Ez-Zarijat: 56)
Davanje savjeta je očekivanje nagrade, a onaj koji savjetuje je srećni dobitnik, jer očekivanje nagrade je vlast vilajet u islamu, a sva vladavina u islamu pledira uspostavi vjere kao što je kazao Ibn Tejmijje, rhm.: „Sva vlast u islamu stremi da uspostavi cjelokupnu vjeru za Allaha i da Allahova Riječ bude gornja.“[5]
Drugi: da se zaustave remetilački faktori te da se društvo kroz pružanje savjeta osjeća sigurnim.
Da, postoji pogrešna predodžba koja prevladava i govori da ne trebamo ulaziti u privatnost ljudi što nekim ljudima daje za pravo da kažu – šta te se tiče moja privatnost, ne treba mi savjet od tebe! To je pogrešan pristup jer je Uzvišeni Allah naredio da jedni druge savjetujemo.
Osnova nasihata, ili savjeta je arapska riječ al-mensihatu a to je šivaća igla, sredstvo za šivenje, jer kada neki nespretnjaković probije pravila svoje odjeće (vjere) ti si kao savjetnik dužan da zašiješ jednu zakrpu (savjet) na odijelu tog čovjeka – koja se naziva savjetom ili nasihatom u arapskom jeziku.
Promućurni halifa Ebu Bekr, r.a., je kako se bilježi u Sunenu Ibn Madže, rekao: „O ljudi, vi čitate ovaj ajet i dajete mu značenje koji mu ne pripada: – O vjernici, brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao!“
Ako kod svog brata vidiš neku grešku, posavjetuj ga, ili ako vidiš grešku među njegovim ukućanima onda ih posavjetuj i reci mu da mu je u kući takvo stanje. Ima ljudi koji će danas reći: Brinite se o sebi; ako ste na Pravome putu, neće vam nauditi onaj ko je zalutao. Brate, molim te ne ulazi u privatnost ljudi. A nije tako jer Ebu Bekr, r.a., je rekao: – Vi učite ovaj ajet i dajete mu pogrešno značenje, a mi smo čuli Allahovog poslanika, s.a.v.s., da kaže: Ako ljudi vide neko negativno djelo pa ga ne promijene, riskiraju da ih Allah sve zajedno obuhvati Svojom kaznom.“ [6]
Zbog toga trebamo savjetovati jedni druge, a naročito kada kod drugog čovjeka uočimo grešku onda to postaje obaveza.
Savjet pomaže napretku zajednice. Međutim onaj ko želi nasavjetovati drugog mora poznavati bonton i pravila savjetovanja.
Najvažnije pravilo jeste da savjetuješ isključivo radi Allaha a ne da bi se govorilo kako si dobar savjetnik, ili da neko upire prstom u tebe kako si pouzdan savjetnik ili da o tome pišu novinski članci, ili, pak, da dobiješ glasove na izborima, i savjetuj javno to ti neće naškoditi u tajnosti. Neka ti savjet bude radi Allaha, nemoj da ti se srce okreće nekom drugom osim Allahu.
Drugo pravilo jeste da, kada savjetuješ, tvoja djela ne budu različita od tvog savjeta, nemoj da ti riječi ne prate djela. Uzvišeni Allah kaže: „Zar da od drugih tražite da dobra djela čine, a da pri tome sebe zaboravljate, vi koji Knjigu učite? Zar se opametiti nećete?“ (El-Bekare: 88) Jer nije logično da drugog savjetuješ nečim što sam ne radiš, kao što je rekao dobri vjerovjesnik Salih, a.s.:
“Ja ne želim činiti ono što vama zabranjujem; jedino želim učiniti dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha; u Njega se uzdam i Njemu se obraćam“ (Hud: 88).
Sjeti se Allahovih riječi: „O vjernici, zašto jedno govorite a drugo radite? O, kako je Allahu mrsko kada govorite riječi koje djela ne prate!” (El-Saff: 2-3).
Treće pravilo prilikom davanja savjeta jeste da on bude što suptilniji, i da nekog savjetuješ u strogoj privatnosti, pa čak se radilo o tvom djetetu, jer niko ne voli da ga se savjetuje javno, pa čak to bilo i dijete. I njemu se treba dati savjet što intimnije, jer Vjerovjesnik, s.a.v.s., je u većini slučajeva, kada bi želi da nasavjetuje, ili kritikuje, nekoga rekao na minberu: „Šta misle oni ljudi koji čine tako i tako?!“[7]
Fudajl ibn Ijad, rhm., jednu veoma lijepu stvar kaže: „Vjernik pokriva i savjetuje, a griješnik otkriva i bruka.“[8]
Jer neki ljudi pod krinkom savjetovanja žele nekoga osramotiti, savjetuje te na nekom sijelu ali upozorava druge koji ne znaju za tvoju grešku, savjetuje te u skupini želeći da te ofira, a to rade samo uporni griješnici oni koji umjesto savjeta zapravo žele bruku.
Pogledajte na većinu savjeta i preporuka danas, recimo na internetu, na tim stranicama pružaju se savjeti od strane raznih učesnika ali u osnovi se želi neko obrukati.
Pobožni alim Imam Šafija, rhm., je kazao: „Ko svom bratu da savjet tajno on ga je zapravo savjetovao i ukrasio a onaj ko ga savjetuje javno on ga je samo obrukao i unakazio.“[9]
Da, vjera je savjet. Svi postulati vjere opstoje na međusobnom davanju savjeta.
Iz knjige Jezgroviti govor
Sa arapskog, Džemo Redžematović
[1] Prenosi ga Muslim: Kitabu-l-iman, Babu bejani ene-d-dine nesihatu; broj: (55).
[2] Prenosi ga Muslim: Kitabu-s-selam, Babu min hakki-l-muslimi li-l-muslimi reddu-s-selam; broj (2162).
[3] Prenosi ga Buharija: Kitabu-l-ahkam, Babu me ister'a ra'jeten fe lem jensah; broj (7150), slično tome prenosi Muslim: Kitabu-l-iman, Babu istihqaqi-l-wali-l-gaši lira'jetihi-n-nar; broj (142).
[4] Vidi: Risaletu-l-musteršidin, autor al-Haris al-Muhasibi, str. 71.
[5] Medžmu'u-l-fetawa, 61/28.
[6] Prenosi ga Ahmed (1/5), i Ebu Davud, Kitabu-l-Melahim, Babu-l-emri ve-n-nehji; broj (4338), i Tirmizija: Kitabu-l-fiten, Babu ma dža'e fi nuzuli-l-azabi iza lem jugajjiri-l-munkeri; broj (2167), Ibn Madže, Kitabu-l-fiten, Babu-l-emri bi-l-ma'rufi ve-n-nehji ani-l-munkeri; broj (4005).
[7] Prenosi ga Buharija, Kitabu-s-Salat, Babu zikri-l-bej'i ve-š-šira'i ale-l-minberi fi-l-mesdžidi; broj (456); Muslim; Kitabu-l-‘itqi, Babu inneme-l-vela'u li men e'ateqa; broj (1504) iz hadisa hazreti Aiše, r.a., Ma bale qawmin ješteritune šurutan, lejse fi Kitabillahi…“
[8] Vidi: Džami'u-l-‘ulumi ve-l-hikemi od Ibn Redžeba (225/1).
[9] Vidi: Divanu-l-imami-š-Šafi'i, str. 75, izdavač, Daru-l-kurubi-l-‘ilmijje.