Osvajanje Egipta zauzima veoma značajno mjesto u islamskoj historiografiji. To iz razloga što sadrži mnoge poruke i predstavlja prekretnicu u islamskoj ekspanziji. Egipat je bio premija i važan centar kasnijeg islamskog misionarstva, ali je označio i poraz jedne velike imperije koja je dugo zadavala probleme muslimanima. Ukoliko je cilj impozantniji utoliko su bitke žešće i kompleksnije. Između mnogobrojnih zanimljivih dešavanja tokom islamskog osvajanja, zapalo nam je za oko način na koji je jedan veliki ashab Usame ibn al-Samit[1] pregovarao sa egipatskim paptrijarhom i kraljem Mukavkisom, a iz tog događaja možemo usvojiti razne političke i humanističke lekcije.
Motiv tog pregovora dugujemo pismu kojeg je Mukavkis poslao Amru ibn al-Asu, inače, komandantu vojske koja je poslata da osvoji Egipat tokom hilafeta Omera ibn al-Hattaba. Nakon osvajanja Amr je postao prvi egipatski islamski guverner (ar. wali).
U tom pismu patrijarh Mukavkis mu poručuje: „Vi ste narod koji se uvukao u našu zemlju i žudite da se borite protiv nas. Već dugo ste na našoj teritoriji, iako ste neznatna skupina ljudi, Rimljani su vas ostavili tu gdje ste, i pripremili su se za vas. Oni posjeduju veliku opremu i oružje, a ovaj Nil vas okružuje. Zapravo, vi ste u našim rukama, pa pošaljite nam jednog od vaših ljudi da čujemo šta nam imate kazati, jer moguće je da se nešto među nama desi što i vi i mi priželjkujemo, pa da konačno prestane ova naša međusobna borba, prije nego vas Rimljani dotuku pa nam ova priča ne bude od koristi. A možda se i pokajete, ako po vas krenu stvari naopako, pa pošalji nam tvoje ljude i drugove, mi ćemo postupati sa njima onako kako želimo.“
Kada su izaslanici Mukavkisa došli kod Amra ibn al-Asa on ih je držao u zatočeništvu dva dana i dvije noći kako bi vidjeli kakvo je stanje i raspoloženje kod muslimana, a potom im je odgovorio da im daje tri opcije: da prihvate islam, da plaćaju glavarinu ili da se bore protiv njih.
Kada su se izaslanici vratili Mukavkisu on ih je upitao o stanju muslimana na šta mu oni odgovoriše:
„Vidjeli smo ljude kojima smrt bijaše draža od života, a skromnost preča od hvalisanja; niko od njih ne imade sklonosti ili halapljivosti prema dunjaluku. Oni sjedahu na zemlji i jedahu na koljenima dok njihov poglavar bijaše isto kao oni, pretpostavljeni među njima se nije prepoznavao od svog podanika, niti predvodnik od običnog roba. Kada bi nastupio namaz, niko od njih ne bi izostao; prali bi svoje djelove tijela vodom a molitvu obavljali skrušeno.“
Mukavkis na to reče:
„Tako mi onog kojim se kunem, kada bi se oni susreli sa planinama, srušili bi ih i niko u borbi takve ne može nadjačati.“
Amr ibn al-As je iskoristio ovu priliku da Mukavkisa i njegovu svitu poduči lekcijom čiji će efekti ostati upamćeni kod muslimana i drugih, jer je to bio praktični dokaz veličine jednakosti i pravde kojima islam poziva i pledira.
Muslimanske snage su okupirale tvrđavu Babilijon 641. godine (danas u oblasti poznatoj kao koptski Kairo), gdje je Mukavkis, egipatski vladar, bio zatvoren.
General Amr ibn al-As je poslao delegaciju od deset ljudi, na čelu sa Ubadetom ibn as-Samitom, kojem je naredio da ispred svoje delegacije govori sa Mukavkisom.
Odabrao je upravo njega iz razloga što je Ubade ibn Samit posjedovao sve odlike muževnosti. Bio je vrstan konjanik i dobro je poznavao vještinu ratovanja i upotrebu oružja. Zauzimao je odlučne stavove, čvrsto braneći ideju i misao u koju je vjerovao. Bio je pobožni učenjak i vrstan poznavalac šerijatskoga prava. On je, također, poznavao čitanje i pisanje u vrijeme kada je pismenih ljudi bilo veoma malo. Pored arapskog govorio je i hebrejski jezik. Većinu vremena provodio je čitajući rukopise koje je pribavljao iz oblasti Šama.
Ubadetovu je ličnost najviše dočaravao njegov izgled. Bio je visok preko dva metra, punačkog tijela, širokih prsa i plećki, lijepoga lica. Vanjština mu je odisala svježinom, a lice vedrinom. Govor mu je bio bridak i osjećajan.
Kada je delegacija stigla brodom kod Mukavkisa i ušla na njegovo mjesto, Ubade je istupio naprijed a Mukavkis je bio zaprepašten zbog njegove crnine i visine.
Rekao je: “Sklonite ovog crnca od mene i neka neko drugi dođe da mi se obrati!”
Rekli su: “Ovaj crnac je najbolji među nama u znanju i mudrosti. On je naš vođa i najbolji od nas i postavljen je nad nama. Svi se osvrćemo na njegovo mišljenje, a naš vođa ga je imenovao za našeg predvodnika i naredio nam da mu budemo poslušni. ”
Mukavkis je delegaciji rekao: “Kako možete prihvatiti ovog crnca za najboljeg među vama? Umjesto toga, on bi trebao biti najgori među vama. ”
Rekli su: „Ne, iako je crn kao što vidiš, on je najbolji među nama, jedan od najistaknutijih i najmudrijih među nama. Mi crnilo ne smatramo mahanom. Nije bitno da li je čovjek bijel ili crn već da li je bogobojazan.“
Mukavkis je rekao Ubadetu: “Dođi, o crnče, i pričaj mi nježno, jer me tvoja tamna put uznemirila, a ako govoriš oštro to će me još više uznemiriti.”
Ubade je istupio naprijed i rekao:
„Čuo sam šta si rekao. Među mojim drugovima koje sam ostavio iza sebe su hiljade ljudi koji su svi crni kao ja, pa čak i crnji i markantniji od mene. Da si ih vidio, još više bi se uznemirio. Moja mladost je otišla, ali ipak, hvala Allahu, ne bih se uplašio da se stotinu mojih neprijatelja žele suočiti sa mnom i to svi odjednom, a isto važi i za moje saputnike, jer naša nada i želja je da se borimo radi Allaha i slijedimo ono čime je On zadovoljan. Naši pohodi protiv neprijatelja koji vode rat protiv Allaha nisu potaknuti željom za ovosvjetskim koristima niti radi gomilanja bogatstva; iako nam je Allah dopustio i učinio dozvoljenim plijen kojeg dobijemo. Niko od nas ne brine da li ima hrpu zlatnika ili samo jedan dirhem, jer sve što želimo od ovog svijeta je da imamo zalogaj hljeba koji će nam utoliti glad makar jedan dan i noć, i odjeću kojom se možemo pokriti. Ako neko od nas ne posjeduje ništa više od toga, i to će mu biti dosta. Ako dobije kantar zlata, potrošit će ga zbog Allaha i zadovoljiti se s onim malim što je ostalo u njegovoj ruci, jer zadovoljstvo ovog svijeta nije istinsko zadovoljstvo i njegov raskoš nije istinski raskoš; pravo zadovoljstvo i raskoš dolaze na Budućem svijetu. Tako nam je naredio naš Gospodar a naš Poslanik, (s.a.v.s.) nas je upravo tako učio; savjetujući nas da naše ambicije na ovom svijetu budu ograničene mjerom koja je dovoljna spriječiti glad i pokriti našu golotinju; naša glavna preokupacija je kako zadovoljiti Gospodara i boriti se protiv Njegovih neprijatelja.”
Kada je to Mukavkis čuo, a slušao je veoma pomno, onima koji su bili oko njega je rekao:
“Da li ste ikada čuli nešto slično onome što ovaj čovjek govori? Njegova pojava me uznemirila, ali su me njegove riječi uplašile više od njegovog izgleda. Allah je izveo ovog čovjeka i njegove drugove da unište svijet! Smatram da će njihovo carstvo zavladati cijelim svijetom.”
Potom se Mukavkis okenuo prema Ubadetu ibn al-Samitu i rekao mu:
„Hej, dobri čovječe, čuo sam tvoju priču i to što si spomenuo o sebi i svojim drugovima, života mi, sve što ste postigli, postigli ste samo s onim što si spomenuo, i nadvladali ste one koje ste nadvladali isključivo zbog njihove pretjerane ljubavi i halapljivosti prema dunjaluku. Međutim, u našem pravcu krenule su mnogobrojne trupe Rimljana da se protiv vas bore. Oni su poznati po smionosti i nemilosrdnosti, i nije ih briga kog će sresti i s kim će se boriti, a mi, zaista, znamo da ih ne možete nadjačati niti njihov napad izdržati jer ste slabi i malobrojni. Ovdje među nama ste prisutni već nekoliko mjeseci, živite u oskudici i bijedi, a mi vas sažaljevamo upravo zbog vaše malobrojnosti i slabosti te skromnosti onog što posjedujete, mi iz sve naše dobroćudnosti hoćemo da vam ponudimo mir, s tim što će svaki od vas morati plaćati po dva dinara, a vaš pretpostavljeni stotinu dinara, dok će vaš halifa morati platiti hiljadu dinara. Onda se možete vratiti u vašu zemlju prije nego vas unište oni kojima se ne možete oduprijeti.
Ubade mu odgovori: „Ne varaj sebe ni svoje prijatelje; ne plaši nas mobilizacijom Rimljana, njihovom brojnošću i veličinom, te pričom da im se ne možemo suprotstaviti, jer nikada nas ne možeš zaplašiti time niti potencijalnom opasnosti, ako je istina to što si rekao, tako mi Boga, ja želim da se borba sa njima desi što prije, jer će nam to biti isprika kod našeg Gospodara, ako se to desi, pa ako budemo pobijeni sve do jednog to će nas dovesti do Njegovog zadovoljstva i Dženneta, a nama nema ništa draže od toga. Jedno od dva dobra će nas zadesiti; ili će nam se plijen uvećati ako vas pobijedimo, ili će nam se nagrada uvećati, ako nas pobijedite.
Allah nam je u Svojoj Knjizi obznanio: „Koliko je malih skupina pobijedilo velike skupine uz Allahovu dozvolu. Doista je Allah sa strpljivima.“ (El-Bekare, 249). Među nama svaki čovjek moli svog Gospodara, ujutro i navečer, da ga opskrbi mučeništvom (šehadetom) a da ga ne vrati svome kraju, zemlji, porodici i djetetu, niko od nas ne briži za onim što je iza sebe ostavio; a svako je ostavio svog domaćina, suprugu i dijete, već brižimo za ono što je pred nama.
A što se tiče toga, kako reče, da smo u oskudici i bijednom stanju, znaj da smo u najvećoj raskoši, kada bi cio dunjaluk bio naš od njega ništa ne bi više zaželjeli od onog što već imamo.“
Nakon toga, Ubade ibn al-Samit mu iznese zahtjeve muslimana:
„Vidi šta hoćeš i reci nam šta si odlučio, jer ne postoji neki drugi prijedlog koji je za nas prihvatljiv, niti ti možemo ponuditi neke druge uslove osim ona tri pa ti izaberi šta hoćeš i ne zavaravaj se besmislicama. Tako mi je naredio moj zapovjednik, a njemu Zapovjednik vjernika, a to je, prije svega, naredba i zalog Allahovog poslanika (s.a.v.s.).
- Ako se ne odazovete pozivu u islam koji je jedino priznata vjera kod Allaha, vjera Njegovih vjerovjesnika i poslanika i meleka, Allah nam je naredio da se borimo protiv svakog ko se bori protiv islama i odbacuje ga, sve dok ne uđe u islam, a ako to učini onda će imati sve što i mi imamo od prava i dužnosti. I bit će naš brat u Allahovoj vjeri, ako to prihvatiš, ti i tvoji prijatelji, bit ćete srećni na ovom i Budućem svijetu, a mi ćemo odstupiti od borbe protiv vas i nećemo dopustiti da budete oštećeni ili napadnuti;
- Ako odbijete, onda ćete morati ponizno plaćati glavarinu (ar. džizja) direktno nama. Odnosit ćemo se prema vama korektno svake godine sve dok ostanemo i ostanete ovdje. Umjesto vas ćemo se boriti protiv svakog ko pokuša da napadne vašu zemlju, krv i imetak, to ćemo raditi umjesto vas sve dok budete pod našom zaštitom. To će biti naša obaveza prema vama.
- Ako to odbijete onda neka nam borba mačem presudi sve dok se do posljednjeg ne poubijamo, ili da udovoljite našim zahtjevima, to je Allahova vjera u koju vjerujemo, drugo ništa ne možemo poduzeti a vi vidite šta ćete odlučiti.“
Mukavkis mu reče: „To se neće nikada desiti, pa to što želite od nas jeste da vam budemo vječiti robovi!“
„To je tako, pa ti odaberi šta hoćeš“ – reče Ubade.
Mukavkis ga upita: „Zar nam nećete ponuditi nešto drugo osim ta tri uslova?“
Ubade podiže ruke i reče: „Ne tako mi Boga ovih nebesa i zemlje i svega stvorenog, nemamo vam ništa drugo ponuditi, već odaberite šta hoćete.“
Mukavkis se okrenu prema svojim prijateljima i reče: „Ovi ljudi nemaju šta dodati pa šta mislite?“
Oni rekoše: „Zar neko može prihvatiti takvo poniženje? Zar da prihvatimo njihovu vjeru, koju, zapravo, ne poznajemo, a ostavimo vjeru Mesije sina Marijinog? Zar da dopustimo da nas stave u zatočeništvo i postanemo njihovi robovi, pa lakše će nam pasti smrt od toga, kad bi prihvatili da im udvostručimo ono što smo im dali to bi nam bilo najprihvatljivije.“
Mukavkis reče Ubadetu: „Eto, moj narod je odbio ponudu pa šta kažeš na to? Upitaj tvoje drugove da li bi prihvatili da vam ovog puta damo šta želite a da se potom raziđete.“
U tome ustade Ubade sa svojim drugovima, a Mukavkis reče onima oko njega:
„Poslušajte me, udovoljite ovim ljudima na jedan od tri uslova, jer tako mi Boga nemate šanse protiv njih, jer ako im ne udovoljite milom, a ono silom ćete sigurno, što je još gore.“
Upitaše: „A koji to uslov da im prihvatimo?“
Reče: „Da vam kažem, što se tiče ulaska u neku drugu vjeru, to vam ne naređujem, isto tako ne preporučujem vam da se protiv njih borite, jer nećete moći izdržati ono što oni mogu, tako da morate prihvatiti treći uslov.“
Rekoše: „Zar da im budemo vječiti robovi?“
Reče: „Da, budite njihovi robovi kojima će vladati u vašoj zemlji, bit ćete barem sigurni, sačuvat ćete svoj život, imetak i potomstvo. To vam je bolje nego da svi odreda poginete, ili da na kraju opet postanete robovi, da se raštrkate po zemlji vi i vaše porodice i vaše potomstvo.“
Rekoše: „Radije ćemo umrijeti.“
Potom narediše da se prekine most između Babilijona i Džezire, a u dvorcu je bilo mnoštvo Rimljana i Kopta.
Tada muslimani navališe na njih i nadvladaše ih. Tom prilikom izginulo je i u ropstvo palo mnogo ljudi, a svi brodovi uploviše na Džeziru. Potom je Amr ibn al-As uputio Ubadeta ibn al-Samita u Aleksandriju koju je Allahovom voljom osvojio.
Mezar Ubadeta ibn al-Samita pored al-Aksa džamije u al-Qudsu.
Priređivač ovog teksta imao je priliku obići mezar ovog izvrsnog ashaba i to povodom posjete al-Aksi u kojoj je Ubade ibn al-Samit 34. godine po hidžri u sedamdeset drugoj godini života preselio na Ahiret.
Neka mu se Allah smiluje i neka ovaj historijski detalj bude pouka svim vjernicima u ovim mubarek danima ramazana. Amin!
.
Priredio,
Džemo Redžematović
[1] Njegovo puno ime je Ubade, sin je Samitov, a on Kajsov, a on Asremov, a on Fehrov, a on S'alebov, a on Kavkalov, a on Ganemov, a on Avfov, a on Amrov, a on Avfov, a on Hazredža el-Ensarijja el-Hazredžijja. Nadimak mu je bio Ebu-l-Velid. Majka mu je bila Kurretu-Ajn, kćerka Ubade, sina Nadlovog, a on sina Malikovog, a on sina Adžlanovog.