Priča o prelasku na islam američkog studenta medicine
Moje ime je Tarik Preston. Prihvatio sam vjeru islam 1988 godine, sa svojih 19 godina. Priča o mom prelasku na islam nije duga. Uz dužno poštovanje drugima, mislim da je priča kako je Allah nastavio da me vodi pravim putem nakon što sam prihvatio islam, mnogo inspirativnija priča.
Ipak, ova priča počinje sa mojim imenom. Ime Tarik mi je dato na rođenju. Šezdesetih i sedamdesetih, pa čak i osamdesetih godina nije bilo neobično da Amerikanci daju svojoj djeci afrička imena. U mnogim slučajevima, ta afrička imena koja su uzimali su u stvari bila islamskog porijekla, što je bilo slučaj i sa mojim imenom.
U toku mog života prije islama susretao sam se sa drugim ljudima po imenu Tarik, ili nekog ko poznaje značenje mog imena, pa su me pitali: „Znaš li šta tvoje ime znači?“ Odgovarao bih ponosito: „Ono znači blistava zvijezda“. Ponekad bih tome dodao priču o poznatom vojskovođi Tarik bin Zijadu, koji je osvojio Španiju 711. godine.
Ironično je bilo to što uprkos svjesnosti činjenica o značenju mog imena, nisam bio svjestan njegovog islamskog značenja, a to sam postao tek kasnije, u toku studentsog života na koledžu. Upisao sam koledž u 16-toj godini, na smjeru pre-med biologije, sa tadašnjom namjerom da postanem doktor. Znao sam da, ako je trebalo da preuzmem tako veliku odgovornost, moram imati dobru metodologiju koju ću slijediti u svom životu. U toku prve godine počeo sam čitati Bibliju, ali mi ona nije davala očekivani smisao.
Dok sam te godine studirao čuda složenosti ćelijske biologije, zajedno sa nekoliko kolega iz svoje grupe potvrdio sam svoje vjerovanje u Kreatora, kao i to da se stvaranje nije desilo slučajno, kao što neki naučnici špekulišu.
Tokom prolećne pauze, vodio sam teološke razgovore sa svojom bakom, sa kojom sam bio jako blizak. Ona, uprkost tome što je hrišćanka, rekla je izjavu koja je okupirala moju pažnju.
Rekla je: „Ja obožavam Boga, a ne obožavam Isusa, jer se osjećam sigurnije dok obožavam Boga!“ Ona me je savjetovala da se ne molim imenu Isusa, već da se obraćam božijem imenu. Nakon što sam se vratio na koledž posle tog dijaloga, nastavio sam da se molim svake večeri pred spavanje onako kako sam naučen. Ali sam odlučio da se molitvama više ne obraćam Isusu, već direktno Bogu.
Od kako sam donio tu odluku, počeo sam se osjećati krivim zato što se molim ležeći u krevetu. Počeo sam tada da se molim klečeći na jednoj strani mog kreveta, i tako sam se osjećao bolje.
Još uvijek tragajući za nečim što bi me sigurno vodilo kroz život, šetajući kampusom, molio sam Boga da me uputi. Tokom moje prve godine jedan kolega student, koji je prihvatio islam prije mene, vidjevši me kako šetam sam po kampusu pozdarvi me: „Esselamu alejkum“(Neka je sa tobom mir i spas). Kako sam sedamdesetih odrastao u Čikagu, ovaj pozdrav sam mnogo puta čuo, pa mu odgovorih: „We alejkumusselam“ (Neka je i na tebe mir). Nakon toga me upitao jesam li musliman, na šta sam odgovorio (u to vrijeme): „Ne ja sam metodist“. On je odgovorio: „Oh, ja sam mislio da si musliman, jer se zoveš Tarik“.
Nedugo nakon tog susreta, on je došao da studira na istom odsjeku na kom sam bio ja i joše par kolega, te je pokušao da nas upozna sa islamom. Bio je veoma mlad, i on sam je bio nov u islamu, tako da nije imao mnogo znanja. Ali, upozorio nas je na opasnost od obožavanja Isusa, sina Marije. Naravno da je to bila poznata tvrdnja, ali ja nisam mnogo znao o islamu, ali sam naučio kako muslimani izgledaju, je je moj prijatelj imao veoma različitu pojavu i ponašanje nakon našeg razgovora.
Kada sam se vratio kući tog ljeta, našao sam posao kao telemarketer, i tu sam upoznao muslimana po imenu Ahmed. Uprkos tome što je bio portorikanski konvertit na islam, imao je isti onaj poseban izgled i ponašanje, što me navelo da ga upitam: „Jesi li musliman?“ On se nasmješio i rekao: „Da Tarik, jesam, a jesi li ti“?
Odgovorio sam: „Ne, ja sam metodist“.
Osmjehnuo se i srčano mi rekao: „Sa imenom poput tvojeg – Tarik, trebao bi biti musliman“. Onda mi je počeo govoriti o tewhidu (božijoj jednoći), i bio sam impresioniran konceptom islamskog monoteizma. Na kraju, pozvao me svojoj kući i pokazao mi primjerak Kur’ana sa prevodom na Engleski jezik. Bio sam zadivljen poštovanjem koje je on gaijo prema ovoj knjizi, te sam ga upitao da li bih je mogao pozajmiti na čitanje. On se nevoljko složio, objasnivši da je to njegov jedini primjerak Kur’ana, i ujedno me savjetovao da se strogo pridržavam pravila čuvanja ove knjige, da je držim na čistom mjestu u svojoj kući. Jedva sam čekao da je pročitam!
Dvije sedmice nakon toga, pozvao sam Ahmeda mojoj kući u goste, gdje smo ponovo sjeli i diskutovali o islamu. Obavijestio sam ga da vjerujem da je Kur’an istina, te da želim da postanem musliman. Odmah već sledećeg dana smo zajedno otišli u Islamski centar u Washington D.C., gdje sam prihvatio islam.
Nekoliko godina nakon mog prelaska na islam, Allah Uzvišeni me počastio da studiram na Islamskom univerzitetu u Medini, gdje sam dobio diplomu asistenta u podučavanju arapskog jezika, a diplomirao sam na hadisu.
Nadam se da će priča o mom prihvatanju islama ohrabriti druge da ga prihvate. Također se nadam da će moja priča ohrabriti i moje prijatelje muslimane, braću i sestre da istinitu poruku islama dijele sa ljudima iz njihovog okruženja, riječima i djelima.
Tarik Preston
www.readingislam.com
Prevod sa engleskog:
Prof. Enis ef. Burdžović