U Podgorici je u toku rekonstrukcija Sahat-kule. Rekonstrukciju, vrijednu oko pola miliona eura, finansira TIKA – turska vladina agencija, kako joj i ime kaže.
Sahat-kula je u nadležnosti gradaPodgorice, pa su vlasti tog grada kapo čitavog posla. To: kad neko drugi pare daje, a naši pare uzimaju i završavaju posao koji bi inače sami morali finansirati, obično ide meko i glatko, k'o po puteru. Ako i ima neki problem, recimo da se neko ugradio više nego što je prostojno, dozna se tek godinama docnije.
Ovoga puta je, međutim, zapelo. Naime, jednoga su dana restauratori sa Sahat-kule skinuli krst.
Kula bez krsta
Srpska pravoslavna crkva i njoj bliski mediji događaj su propratili negodovanjem i prijetnjama. Sajtvaseljenska.com objavio je tekst sa naslovom: “Nova turska opsada Podgorice: skinut krst sa Sahat-kule”. Predsjednik Crkvene opštine Podgorica Zoran Vukčević bio je odlučan: “Mi, kao Podgoričani, nećemo sjedjeti skrštenih ruku.”
U SPC-u krivce za ono što jevaseljenska.com lapidarno opisala kao “novu tursku opsadu Podgorice” vide Islamsku zajednicu u Crnoj Gori i glavnog podgoričkog i nikšićkog imama Džema ef. Redžematovića. Zašto? Zato što su Islamska zajednica i imam Redžematović zatražili da krst sa Sahat-kule bude uklonjen.
U žučnim reakcijama predstavnika “pravoslavne većine” navodi se kako su Podgorica i Stara varoš danas “većinski pravoslavne” te kako danas nema ni najstarijeg Podgoričanina koji se kule sjeća bez krsta. Iz SPC-a su poručili kako krst na Sahat-kuli stoji cijelih 100 godina.
Da, samo što je Sahat-kula bez krsta na krovu prije toga stajala cijelih 200 godina, od dana kada je podignuta. Sahat-kula, naime, ako neko ne zna ili je zaboravio, nije podignuta prije 100 godina, a još manje je podignuta sa krstom na krovu. Ona je vakuf Hadži Mehmed-paše Osmanagića, a uspravila se početkom 18. vijeka.
Hajde da ponovimo gradivo. Šta je vakuf? To je “dobro koje neka osoba (vakif) svojevoljno izdvoji iz svoje imovine, predajući je Allahu dž. š, dok prihodi ili svrha vakufa služe ljudima”.
Veliki je dunjaluk, a na njemu svega
Sahat-kula je, prije svega, jer je tako nastala i svoja prva dva vijeka trajala, spomenik otomanske Podgorice i islamske arhitekture u Crnoj Gori. Veliki je dunjaluk, a na njemu svega. Pa ipak, za svašta sam čuo, ali za spomenik islamske arhitekture i vakuf sa krstom na krovu – nisam.
Sticajem čudnih, meni neobjašnjivih okolnosti, nemam niti jednog bliskog prijatelja koji je važan faktor u SPC-u. To znači da nemam koga, uz kafu, upitati: “Buraz, a jel’ vi stvarno mislite da će Crna Gora biti više srpska i više pravoslavna ako insistirate na tome da krstom obilježavate vakufe? Buraz, znam da su to rekli Latini, a ne ‘naši’, no ne čini li ti se da je duboko istinita poslovica koja kaže: ‘Hoc facias homini, quod cupis esse tibi’ (Ne čini drugome što ne želiš da se tebi čini)? Znači li to, buraz, da biste vi, kada bi grčka crkva zatražila da Hagia Sophia opet bude crkva i da se uklone munare oko nje, bili protiv toga, sa obrazloženjem da munare tu stoje vjekovima, da su većina građana tog kvarta, Stambola i Turske muslimani te kako danas u Stambolu nema niti jednog građanina koji Hagia-u Sophia-u pamti bez munara?”
No, prava zvijezda ove priče su podgoričke, odnosno crnogorske vlasti. Koje su najprije odobrile uklanjanje krsta, pa se predomislile i odluku povukle. Vlasti koje su, kroz usta Biroa za odnose s javnošću glavnog grada Podgorica, saopštili: “Tokom rekonstrukcije, sa Sahat kule jedino je uklonjen pokazivač strana svijeta, čije fotografije dostavljamo. Očigledno je da se ne radi ni o jednom vjerskom simbolu.” Potom je vlast, kroz druga usta, saopštila da se radi o “metalnom elementu koji nalikuje krstu”.
Što me je navelo da se zapitam: a znaju li vlasti da sa crkve u Kotoru visi desetak metara visoko platno koje nalikuje na zastavu, na kojem se nalazi forma koja nalikuje na krst, sa četiri znaka koji nalikuju na četiri slova S, ispisana preko boja koje nalikuju na crvenu, plavu i bijelu, što sve skupa nalikuje na nešto što narušava autentični izgled građevine koja nalikuje na crkvu u naseobini koja nalikuje na staro gradsko jezgro, čiji je autentični izgled ono što nalikuje na vlast dužno čuvati? Jesu li vlasti zaboravile da je mitropolit Amfilohije na vrh nečega što nalikuje na planinu Rumiju postavio metalnu konstrukciju koja nalikuje na crkvu, i to učinio bez nečega što nalikuje na dozvolu?
Stvar je u ovome: SPC jeste crkva, a u odnosu prema njoj Crna Gora jedva nalikuje na državu. Prilično slabu državu, koja se rado pozva na svoj prilično slabi sekularizam i prilično slabu multikulturalnost. Kada je Amfilohije, suprotno volji države, postavio crkvu na Rumiji, napisao sam kako bi on, samo kad bi htio, crkvu mogao postaviti i na krov parlamenta, a u Crnoj Gori nema nikoga ko bi je smio ukloniti. To, iz očitih razloga, mislim i danas.
Mislim, takođe, da je poentu zbivanja oko restauracije Sahat-kule najbolje formulisao komentator koji je sebe nazvao “posmatrač”. On je na portaluvijesti.me napisao, citiram bez intervencija: “To je krst i bice vracen,najljepsi mi je prizor kad se vozim avionom i vidim krst preko turskog groblja na pobrezje…nebi htio da me neko pogresno shvati, ali stvarno uzivam.”
Pobro, bez brige: odlično smo se razumjeli.