Taha
Mekka – 135 ajeta
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
1. Ta Ha.
2. Ne objavljujemo Kur’an da se mučiš,
3. već da bude pouka onome koji se boji –
4. objavljuje ga Stvoritelj Zemlje i nebesa visokih,
5. Milostivi, koji upravlja svemirom svim.
6. Njegovo je što je na nebesima i što je na Zemlji i što je između njih i što je pod zemljom!
7. Ako se ti glasno moliš – pa, On zna i šta drugom tajno rekneš i što samo pomisliš!
8. Allah, drugog boga osim Njega nema, najljepša imena ima!
9. A da li je do tebe doprla vijest o Musau,
10. kada je vatru ugledao pa čeljadi svojoj rekao: “Ostanite vi tu, ja sam vatru vidio, možda ću vam nekakvu glavnju donijeti ili ću pored vatre naći nekoga ko će mi put pokazati.”
11. A kad do nje dođe, neko ga zovnu: “O Musa,
12. Ja sam, uistinu, Gospodar tvoj! Izuj, zato, obuću svoju, ti si, doista, u blagoslovljenoj dolini Tuva.
13. Tebe sam izabrao, zato ono što ti se objavljuje slušaj!
14. Ja sam, uistinu, Allah, drugog boga, osim Mene, nema; zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvijek na umu bio!
15. Čas oživljenja će sigurno doći – od svakog ga tajim – kad će svaki čovjek prema trudu svome nagrađen ili kažnjen biti.
16. I neka te zato nikako ne odvrati od vjerovanja u nj onaj koji u njega ne vjeruje i koji slijedi strast svoju, pa da budeš izgubljen.
17. A šta ti je to u desnoj ruci, o Musa?”
18. “Ovo je moj štap” – odgovori on – “kojim se poštapam i kojim lišće ovcama svojim skidam, a služi mi i za druge potrebe.”
19. “Baci ga, o Musa!” – reče On.
20. I on ga baci, kad on – zmija koja mili.
21. “Uzmi je i ne boj se”- reče On – “Mi ćemo je vratiti u ono što je bila prije.
22. I uvuci ruku pod pazuho svoje, ruka će se pojaviti bijela, ali ne bolesna; i eto – znamenje drugo,
23. da ti pokažemo neka od Naših velikih čuda.
24. Idi faraonu jer je u zlu svaku mjeru prevršio!”
25. “Gospodaru moj,” – reče Musa – “učini prostranim prsa moja*
26. i olakšaj zadatak moj;
27. odriješi uzao sa jezika moga
28. da bi razumjeli govor moj
29. i podaj mi za pomoćnika iz porodice moje
30. Haruna, brata mog;
31. osnaži me njime
32. i učini drugom u zadatku mome,
33. da bismo Te mnogo hvalili
34. i da bismo Te mnogo spominjali,
35. Ti, uistinu, znaš za nas.”
36. “Udovoljeno je molbi tvojoj, o Musa!” – reče On –
37. “a ukazali smo ti milost Svoju još jednom,
38. kada smo majku tvoju nadahnuli* onim što se samo nadahnućem stječe:
39. ’Metni ga u sanduk i u rijeku baci, rijeka će ga na obalu izbaciti, pa će ga i Moj i njegov neprijatelj prihvatiti.’ I Ja sam učinio da te svako voli i da rasteš pod okom mojim.
40. Kada je sestra tvoja otišla i rekla: ’Hoćete li da vam pokažem onu koja će se o njemu brinuti?’ – Mi smo te majci tvojoj povratili da se raduje i da više ne tuguje. A ti si ubio jednog čovjeka, pa smo te Mi brige oslobodili i iz raznih nevolja te spasili. I ti si ostao godinama među stanovnicima Medjena, zatim si, o Musa, u pravo vrijeme došao
41. i Ja sam te za Sebe izabrao.
42. Idite ti i brat tvoj, sa dokazima Mojim, i neka sam vam Ja uvijek na pameti,
43. idite faraonu, on se, doista, osilio,
44. pa mu blagim riječima govorite, ne bi li razmislio ili se pobojao!”
45. “Gospodaru naš,” – rekoše oni – “bojimo se da nas odmah na muke ne stavi ili da svaku mjeru zla ne prekorači.”
46. “Ne bojte se!” – reče On – “Ja sam s vama, Ja sve čujem i vidim.
47. Idite k njemu i recite: ’Mi smo poslanici Gospodara tvoga, pusti sinove Israilove da idu s nama i nemoj ih mučiti! Donijeli smo ti dokaz od Gospodara tvoga, a nek živi u miru onaj koji Pravi put slijedi!
48. Nama se objavljuje da će, sigurno, stići kazna onoga koji ne povjeruje i glavu okrene.’”
49. “Pa ko je Gospodar vaš, o Musa?” – upita faraon.
50. “Gospodar naš je onaj koji je svemu onom što je stvorio dao ono što mu je potrebno, zatim ga, kako da se time koristi nadahnuo.”
51. “A šta je sa narodima davnašnjim?” – upita on.
52. “O njima zna sve Gospodar moj, u Knjizi je, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja.
53. On je za vas Zemlju posteljom učinio i po njoj vam prolaze utro, i On spušta s neba kišu!” – Samo Mi dajemo da uz njenu pomoć u parovima niče bilje raznovrsno.
54. Jedite i napasajte stoku svoju! To su dokazi za one koji pameti imaju.
55. Od zemlje vas stvaramo i u nju vas vraćamo i iz nje ćemo vas po drugi put izvesti.
56. I Mi smo faraonu sve dokaze Naše pokazali, ali je on ipak porekao i da povjeruje odbio.
57. “Zar si došao da nas pomoću vradžbine svoje iz zemlje naše izvedeš, o Musa?” – upitao je.
58. “I mi ćemo tebi vradžbinu sličnu ovoj doista pripremiti! Zakaži nam ročište koga ćemo se i mi i ti pridržavati, onako kako odgovara i nama i tebi!”
59. “Neka ročište bude za praznik” – reče Musa – “i nek se narod izjutra sakupi.”
60. I faraon ode, sakupi čarobnjake svoje i poslije dođe.
61. “Teško vama!” – reče im Musa. “Ne iznosite laži o Allahu, pa da vas On kaznom uništi; a, sigurno, neće uspjeti onaj koji laži iznosi!”
62. I oni se, tiho šapćući, stadoše o svome poslu između sebe raspravljati.
63. “Ova dvojica su čarobnjaci” – rekoše jedni drugima – “hoće vas vradžbinama svojim iz zemlje vaše izvesti i uništiti vjeru vašu prelijepu;
64. zato lukavstvo svoje pametno pripremite, a onda u red stanite. Ko danas pobijedi, sigurno će postići šta želi!”
65. “O Musa,” – rekoše oni – “hoćeš li ti ili ćemo najprije mi baciti?”
66. “Bacite vi!” – reče on – i odjednom mu se pričini da konopi njihovi i štapovi njihovi, zbog vradžbine njihove, kreću,
67. i Musa u sebi osjeti zebnju.
68. “Ne boj se!” – rekosmo Mi – “ti ćeš, doista, pobijediti!
69. Samo baci to što ti je u desnoj ruci, progutaće ono što su oni napravili, jer je ono što su oni napravili samo varka čarobnjaka, a čarobnjak neće, ma gdje došao, uspjeti.”
70. I čarobnjaci se baciše licem na tle govoreći: “Mi vjerujemo u Musaova i Harunova Gospodara!”
71. “Vi ste mu povjerovali” – viknu faraon – “prije nego što sam vam ja dopustio! On je učitelj vaš, on vas je vradžbini naučio i ja ću vam, zacijelo, unakrst ruke i noge vaše odsjeći i po stablima palmi vas razapeti i sigurno ćete saznati ko je od nas u mučenju strašniji i istrajniji.”
72. “Mi nećemo tebe staviti iznad jasnih dokaza koji su nam došli, tako nam Onoga koji nas je stvorio!” – odgovoriše oni – “pa čini što hoćeš; to možeš učiniti samo u životu na ovome svijetu!
73. Mi vjerujemo u Gospodara našeg da bi nam grijehe naše oprostio i vradžbine na koje si nas ti primorao. A Allah bolje nagrađuje i kažnjava trajnije.”
74. Onoga koji pred Gospodara svoga kao nevjernik iziđe čeka Džehennem, u njemu neće ni umrijeti ni živjeti;
75. a one koji pred Njega iziđu kao vjernici, a koji su dobra djela činili – njih sve čekaju visoki stepeni,
76. edenski vrtovi kroz koje će rijeke teći, u njima će oni vječno ostati, i to će biti nagrada za one koji se budu od grijeha očistili.
77. I Mi objavismo Musau: “Noću izvedi robove Moje i s njima suhim putem kroz more prođi, ne strahujući da će te oni stići i da ćeš se utopiti.”
78. A faraon je za njima s vojskama svojim krenuo, ali su ih talasi mora prekrili;
79. faraon je narod svoj u zabludu doveo, a nije na Pravi put izveo.
80. O sinovi Israilovi, Mi smo vas od neprijatelja vašeg izbavili, i na desnu stranu Tura vas doveli, i manu i prepelice vam slali.
81. “Jedite ukusna jela kojima vas opskrbljujemo i ne budite u tome obijesni da vas ne bi snašla srdžba Moja; a koga snađe srdžba Moja – nastradao je!
82. Ja ću sigurno oprostiti onome koji se pokaje i uzvjeruje i dobra djela čini, i koji zatim na Pravome putu istraje.”
83. “A zašto si prije naroda svoga požurio, o Musa”*
84. “Evo ide za mnom” – odgovori on – “a požurio sam k Tebi, Gospodaru moj, da budeš zadovoljan.”
85. “Mi smo narod tvoj poslije tvog odlaska u iskušenje doveli” – reče On – “njega je zaveo Samirija.”
86. I Musa se narodu svome vrati srdit i žalostan. “O narode moj,” – reče – “zar vam Gospodar vaš nije dao lijepo obećanje? Zar vam se vrijeme oduljilo, ili hoćete da vas stigne srdžba Gospodara vašeg, pa se zato niste držali obećanja koje ste mi dali!”
87. “Nismo prekršili dato ti obećanje od svoje volje” – odgovoriše. “Bili smo natovareni teretima, nakitom narodnim, pa smo to bacili.” A to isto uradio je i Samirija,*
88. pa im izlio tele koje je davalo glas kao da muče,* i oni su onda rekli: “Ovo je vaš bog i Musaov bog, on ga je zaboravio!”
89. Zar oni nisu vidjeli da im ono ni riječi ne odgovara i da od njih ne može nikakvu nevolju otkloniti niti im ikakvu korist pribaviti?
90. A njima je Harun još prije govorio: “O narode moj, vi ste njime samo u iskušenje dovedeni; Gospodar vaš je Milostivi, zato slijedite mene i slušajte naređenje moje!”
91. “Mi ćemo mu se klanjati sve dok nam se ne vrati Musa” – odgovorili su oni.
92. “O Harune,” – povika Musa – “šta te je spriječilo, kad si ih vidio da su zalutali,
93. da za mnom nisi pošao? Zašto nisi naređenje moje poslušao?”
94. “O sine majke moje,” – reče Harun – “ne hvataj me za bradu i za kosu moju! Ja sam se plašio da ti ne rekneš: ’Razdor si među sinovima Israilovim posijao i nisi postupio onako kako sam ti rekao.’”
95. “A šta si to ti htio, o Samirija?” – upita Musa.
96. “Ja sam vidio ono što oni nisu vidjeli” – odgovori on – “pa sam šaku zemlje ispod izaslanikove stope uzeo i to bacio, i eto tako je u mojoj duši ponikla zla misao.”
97. “E onda se gubi!” – reče Musa – “čitavog svog života ćeš govoriti: ’Neka me niko ne dotiče!’, a čeka te još i određeni čas koji te neće mimoići. Pogledaj samo ovog tvog ’boga’ kojem si se klanjao; mi ćemo ga, sigurno, spaliti i po moru mu prah rasuti.
98. Vaš bog je – Allah, drugog boga, osim Njega, nema! On sve zna!”
99. I tako, eto, kazujemo ti neke vijesti o onima koji su bili i nestali, i objavljujemo ti od Sebe Kur’an.
100. Ko za njega ne bude mario, na Sudnjem danu će doista teško breme ponijeti,
101. vječno će u muci ostati, a jeziv tovar će im na Sudnjem danu biti,
102. na Dan kada će se u rog puhnuti. Toga dana ćemo nevjernike modre sakupiti
103. i jedan drugom će tiho govoriti: “Niste ostali više od deset dana.”
104. Mi dobro znamo o čemu će oni govoriti kad najrazboritiji između njih rekne; “Ostali ste samo dan jedan!”
105. A pitaju te o planinama, pa ti reci: “Gospodar moj će ih u prah pretvoriti i razasuti,
106. a mjesta na kojima su bile ravnom ledinom ostaviti,
107. ni udubina ni uzvisina na Zemlji nećeš vidjeti.”
108. Toga dana će se oni glasniku odazvati, moraće ga slijediti i pred Milostivim glasovi će se stišati i ti ćeš samo šapat čuti.
109. Toga dana će biti od koristi posredovanje samo onoga kome Milostivi dopusti i dozvoli da za nekoga govori.
110. On zna šta su radili i šta ih čeka, a oni znanjem ne mogu Njega obuhvatiti.
111. Ljudi će se Živom i Vječnom pokoriti, onaj koji Mu je druge ravnim smatrao svaku nadu će izgubiti,
112. a onaj ko je dobra djela činio, a vjernik bio, neće se nepravde ni zakidanja nagrade plašiti.
113. I eto tako, Mi Kur’an na arapskom jeziku objavljujemo i u njemu opomene ponavaljamo da bi se oni grijeha klonili ili da bi ih na poslušnost pobudio.
114. Neka je uzvišen Allah, Vladar Istiniti! I ne žuri s čitanjem Kur’ana prije nego što ti se objavljivanje njegovo ne završi, i reci; “Gospodaru moj, Ti znanje moje proširi!”
115. A Ademu smo odmah u početku naredili; ali on je zaboravio, i nije odlučan bio.
116. A kad smo melekima rekli: “Sedždu učinite Ademu!” – svi su sedždu učinili, samo Iblis nije htio.
117. “O Ademe,” – rekli smo – “ovaj je doista neprijatelj tebi i tvojoj ženi, zato nikako ne dozvoli da on bude uzrok vašem izlasku iz Dženneta, pa da se onda mučiš.
118. U njemu nećeš ni ogladnjeti, ni go biti,
119. u njemu nećeš ni ožednjeti, ni žegu osjetiti.”
120. Ali šejtan mu poče bajati i govoriti: “O Ademe, hoćeš li da ti pokažem drvo besmrtnosti i carstvo koje neće nestati?”
121. I njih dvoje pojedoše s njega i ukazaše im se stidna mjesta njihova pa počeše po njima lišće džennetsko stavljati – tako Adem nije Gospodara svoga poslušao i s Puta je skrenuo.
122. Poslije ga je Gospodar njegov izabranikom učinio, pa mu oprostio i na Pravi put ga uputio.
123. “Izlazite iz njega svi” – reče On – “jedni drugima ćete neprijatelji biti!” Od Mene će vam uputa dolaziti, i onaj ko bude slijedio uputu Moju neće zalutati i neće nesretan biti.
124. A onaj ko okrene glavu od Knjige Moje, taj će teškim životom živjeti i na Sudnjem danu ćemo ga slijepim oživiti.
125. “Gospodaru moj,” – reći će – “zašto si me slijepa oživio kada sam vid imao?”
126. “Evo zašto” – reći će On: “Dokazi Naši su ti dolazili, ali si ih zaboravljao, pa ćeš danas ti isto tako biti zaboravljen.”
127. I tako ćemo Mi kazniti sve one koji se pohotama previše odaju i u dokaze Gospodara svoga ne vjeruju. A patnja na onome svijetu biće, uistinu, bolnija i vječna.
128. Zar njima nije poznato koliko smo naroda prije njih uništili, onih po čijim nastambama oni hode! To su, zaista, dokazi za ljude pametne.
129. I da nije ranije izrečene riječi Gospodara tvoga, kazna bi već bila neminovna.
130. Zato otrpi njihove riječi i obavljaj molitvu, hvaleći Gospodara svoga, prije izlaska Sunca i prije zalaska njegova, i obavljaj je u noćnim satima, i na krajevima dana – da bi bio zadovoljan.
131. I nikako ne gledaj dugo ljepote ovoga svijeta koje Mi kao užitak raznim sortama nevjernika pružamo, da ih time na kušnju stavimo, ta nagrada Gospodara tvoga je bolja i vječna.
132. Naredi čeljadi svojoj da namaz obavljaju i istraj u tome! Mi ne tražimo od tebe da se sam hraniš, Mi ćemo te hraniti! A samo one koji se budu Allaha bojali i grijeha klonili čeka lijep svršetak.
133. Mnogobošci govore: “Zašto nam ne donese kakvo čudo od Gospodara svoga?” A zar im ne dolazi objašnjenje o onome što ima u davnašnjim listovima?
134. A da smo ih kakvom kaznom prije njega uništili, sigurno bi rekli: “Gospodaru naš, zašto nam nisi poslanika poslao, pa bismo riječi Tvoje slijedili prije nego što smo poniženi i osramoćeni postali.”
135. Reci: “Svi mi čekamo, pa čekajte i vi, a sigurno ćete saznati ko su bili sljedbenici prave vjere i ko je bio na Pravome putu.”
