Vjerovjesnici
Mekka – 112 ajeta
U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!
1. Ljudima se bliži čas polaganja računa njihova, a oni, bezbrižni, ne mare za to.
2. I ne dođe im nijedna nova opomena od Gospodara njihova kojoj se, slušajući je, ne podsmjehuju
3. srca rasijanih. A mnogobošci govore šapatom: “Da li je ovaj nešto drugo do čovjek kao i vi? Zar ćete slijediti vradžbinu, a vidite da jest?”
4. “Gospodar moj zna” – reče on – “šta se govori i na nebu i na Zemlji; On sve čuje i sve zna!”
5. Oni, čak, govore: “To su samo smušeni snovi; on ga izmišlja; on je pjesnik; neka nam donese kakvo čudo kao i prijašnji poslanici!”
6. Nijedan grad koji smo Mi prije njih uništili nije u čudo povjerovao, pa zar će ovi vjerovati?
7. I prije tebe smo samo ljude slali kojima smo objavljivali, zato pitajte sljedbenike Knjige ako ne znate vi!
8. Mi ih nismo stvarali kao bića koja žive bez hrane, ni oni nisu besmrtni bili.
9. Poslije smo im obećanje ispunjavali, i njih, i one koje smo htjeli, spašavali, a one koji su nevaljali bili uništavali.
10. Mi vam Knjigu objavljujemo u kojoj je slava vaša, pa zašto se ne opametite?
11. A koliko je bilo nevjerničkih sela i gradova koje smo uništili i poslije kojih smo druge narode podigli!
12. I čim bi silu Našu osjetili, kud koji bi se iz njih razbježali.
13. “Ne bježite, vratite se uživanjima vašim i domovima vašim, možda će vas neko što upitati.”
14. “Teško nama,” – oni bi govorili – “mi smo, zaista, nevjernici bili!”
15. I kukali bi tako sve dok ih ne bismo učinili, kao žito požnjeveno, nepomičnim.
16. Mi nismo stvorili nebo i Zemlju, i ono što je između njih, da se zabavljamo.
17. Da smo se htjeli zabavljati, zabavljali bismo se onako kako Nama dolikuje, ali Mi to ne činimo,
18. Nego istinom suzbijamo laž, istina je uguši i laži nestane; a teško vama zbog onoga što o Njemu iznosite!
19. Njegovo je ono što je na nebesima i na Zemlji! A oni koji su kod Njega ne zaziru da mu se klanjaju, i ne zamaraju se,
20. hvale Ga noću i danju, ne malaksavaju.
21. Zar će kumiri, koje oni od zemlje prave, mrtve oživiti?
22. Da Zemljom i nebesima upravljaju drugi bogovi, a ne Allah, poremetili bi se. Pa nek je uzvišen Allah, Gospodar svemira, od onoga što Mu pripisuju!
23. On neće biti pitan za ono što radi, a oni će biti pitani.
24. Zar da pored Njega oni uzimaju bogove?! Reci: “Dokažite!” Ova Knjiga je pouka za moje sljedbenike, a bilo je knjiga i za one koji su prije mene bili i nestali. Međutim, većina njih ne zna istinu, pa zato glave okreću.
25. Prije tebe nijednog poslanika nismo poslali, a da mu nismo objavili: “Nema boga osim Mene, zato se Meni klanjajte!”
26. Oni govore: “Milostivi ima dijete!” Hvaljen neka je On! A meleki su samo robovi poštovani.*
27. Oni ne govore dok On ne odobri i postupaju onako kako On naredi.
28. On zna šta su radili i šta će uraditi, i oni će se samo za onoga kojim On bude zadovoljan zauzimati, a oni su i sami, iz stahopoštovanja prema Njemu, brižni.
29. A onoga od njih koji bi rekao: “Ja sam, doista, pored Njega, bog!” – kaznili bismo Džehennemom, jer Mi tako kažnjavamo mnogobošce.
30. Zar ne znaju nevjernici da su nebesa i Zemlja bili jedna cjelina, pa smo ih Mi raskomadali, i da Mi od vode sve živo stvaramo? I zar neće vjerovati?
31. Mi smo po Zemlji nepomične planine razmjestili da ih ona ne potresa, i po njima smo staze i bogaze stvorili da bi oni kuda žele stizali.
32. I to što je nebeski svod osiguran Naše je djelo, a oni se ipak okreću od znamenja koja su na njemu.
33. I noć i dan Njegovo su djelo, i Sunce i Mjesec, i svi oni nebeskim svodom plove.
34. Nijedan čovjek prije tebe nije bio besmrtan; ako ti umreš, zar će oni dovijeka živjeti?
35. Svako živo biće smrt će okusiti! Mi vas stavljamo na kušnju i u zlu i u dobru i Nama ćete se vratiti.
36. Kada te vide nevjernici, samo ti se rugaju: “Je li to onaj koji vaše bogove huli?” A oni sami ne vjeruju kada se spomene Milostivi.
37. Čovjek je stvoren od žurbe. Pokazaću Ja vama, doista, dokaze Svoje, zato Me ne požurujte!
38. Oni govore: “Kada će već jednom ta prijetnja, ako istinu govorite?”
39. A da nevjernici znaju da tada neće moći otkloniti vatru od lica svojih i leđa svojih, i da im niko neće moći pružiti pomoć,
40. nego će im nenadano doći i zaprepastiti ih i neće je moći nazad vratiti i neće im se vremena dati!
41. I prije tebe su poslanike ruglu izvrgavali, pa je one koji su im se rugali stiglo baš ono čemu su se rugali.
42. Reci: “Ko će vas od Milostivog noću i danju štititi?” Niko! Pa ipak oni od Kur’ana glave okreću.
43. Zar će ih njihova božanstva, a ne Mi, odbraniti? Ta ona sama sebi ne mogu pomoći, i niko nevjernike od Naše kazne ne može pod okrilje uzeti!
44. Mi smo ovima, a i precima njihovim, dali da uživaju, pa su im dani radosti dugi. A zar oni ne vide da Mi u zemlju njihovu dolazimo i da je s krajeva njezinih umanjujemo, pa kako bi oni bili pobjednici?!
45. Reci: “Ja vas opominjem Objavom!” – ali, gluhi ne čuju poziv kad se opominju.
46. A da ih samo dašak kazne Gospodara tvoga dotakne, sigurno bi povikali: “Teško nama, doista smo sami sebi nepravdu učinili!”
47. Mi ćemo na Sudnjem danu ispravne terazije postaviti, pa se nikome krivo neće učiniti; ako nešto bude teško koliko zrno gorušice,* Mi ćemo za to kazniti ili nagraditi. A dosta je to što ćemo Mi račune ispitivati.
48. Mi smo Musau i Harunu dali Tevrat, svjetlo i pouku za one koji se budu grijeha klonili,
49. za one koji se Gospodara svoga budu bojali i kad ih niko ne vidi, i koji od časa oživljenja budu strepjeli.
50. A i ovaj Kur’an je blagoslovljena pouka koju objavljujemo, pa zar da ga vi poričete?
51. Mi smo još prije Ibrahimu razboritost dali i dobro smo ga poznavali.
52. Kad on ocu svome i narodu svome reče: “Kakvi su ovo kumiri kojima se i dan i noć klanjate?”
53. Oni odgovoriše: “I naši preci su im se klanjali.”
54. “I vi ste, a i preci vaši su bili u očitoj zabludi” – reče.
55. “Govoriš li ti to ozbiljno ili se samo šališ?” – upitaše oni.
56. “Ne”- reče – “Gospodar vaš je Gospodar nebesa i Zemlje, On je njih stvorio, i ja ću vam to dokazati.
57. Tako mi Allaha, ja ću, čim se udaljite, vaše kumire udesiti!” –
58. I porazbija ih on u komade, osim onog najvećeg, da bi se njemu obratili.
59. “Ko uradi ovo sa bogovima našim” – povikaše oni – “zaista je nasilnik?”
60. “Čuli smo jednog momka kako im huli”- rekoše -“ime mu je Ibrahim.”
61. “Dovedite ga da ga ljudi vide” – rekoše – “da posvjedoče.”
62. “Jesi li ti uradio ovo s bogovima našim, o Ibrahime?” – upitaše.
63. “To je učinio ovaj najveći od njih, pitajte ih ako umiju govoriti – reče on.
64. I oni se zamisliše, pa sami sebi rekoše: “Vi ste, zaista, nepravedni!”
65. Zatim glave oboriše i rekoše: “Ta ti znaš da ovi ne govore!”
66. “Pa zašto se onda, umjesto Allahu, klanjate onima koji vam ne mogu ni korisititi niti od vas kakvu štetu otkloniti?” – upita on.
67. “Teško vama i onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate! Zašto se ne opametite?” –
68. “Spalite ga i bogove vaše osvetite, ako hoćete išta učiniti!” – povikaše.
69. “O vatro,” – rekosmo Mi – “postani hladna, i spas Ibrahimu!”
70. I oni mu htjedoše postaviti zamku, ali ih Mi onemogućismo
71. i spasismo i njega i Luta u zemlju koju smo za ljude blagoslovili,
72. i poklonismo mu Ishaka, i Jakuba kao unuka, i sve ih učinismo dobrim,
73. i učinismo ih vjerovjesnicima da upućuju prema zapovijedi Našoj, i objavismo im da čine dobra djela, i da molitve obavljaju, i da milostinju udjeljuju, a samo su se Nama klanjali.
74. I Lutu mudrost i znanje dadosmo i iz grada ga, u kom su stanovnici njegovi odvratne stvari činili, izbavismo – to, uistinu, bijaše narod razvratan i zao –
75. i u milost Našu ga uvedosmo; on je doista, od onih dobrih.
76. I Nuhu se, kad u davno vrijeme zavapi, odazvasmo i njega i čeljad njegovu od jada velikog spasismo
77. i od naroda ga, koji je smatrao neistinitim dokaze Naše, zaštitismo. To bijahu opaki ljudi, pa ih sve potopismo.
78. I Davudu i Sulejmanu, kada su sudili o usjevu što su ga noću ovce nečije opasle – i Mi smo bili svjedoci suđenju njihovu –
79. i učinismo da Sulejman pronikne u to, a obojici smo mudrost i znanje dali. I potčinismo planine i ptice da s Davudom Allaha hvale: to smo Mi bili kadri učiniti.*
80. I naučismo ga da izrađuje pancire* za vas da vas štite u borbi s neprijateljem – pa zašto niste zahvalni?
81. A Sulejmanu vjetar jaki poslušnim učinismo – po zapovijedi njegovoj je puhao prema zemlji koju smo blagoslovili;* a Mi sve dobro znamo;
82. i šejtane neke da zbog njega rone, a radili su i poslove druge, i nad njima smo Mi bdjeli.
83. I Ejjubu se, kada je Gospodaru svome zavapio: “Mene je nevolja snašla, a Ti si od milostivih najmilostiviji!” –
84. odazvasmo i nevolju mu koja ga je morila otklonismo i vratismo mu, milošću Našom, čeljad njegovu i uz njih još toliko i da bude pouka onima koji se Nama klanjaju.
85. I Ismailu, i Idrisu, i Zulkiflu, a svi su oni bili strpljivi.
86. I obasusmo ih milošću Našom, oni doista bijahu dobri.
87. I Zunnunu* se, kada srdit ode i pomisli da ga nećemo kazniti – pa poslije u tminama zavapi: “Nema boga, osim Tebe, hvaljen neka si, a ja sam se zaista ogriješio prema sebi!” –
88. odazvasmo i tegobe ga spasismo; eto, tako Mi spašavamo vjernike.
89. I Zekerijjau se – kada zamoli Gospodara svoga: “Gospodaru moj, ne ostavljaj me sama, a Ti si jedini vječan!”* –
90. odazvasmo i, izliječivši mu ženu, Jahjaa mu poklonismo. Oni su se trudili da što više dobra učine i molili su Nam se u nadi i strahu, i bili su prema Nama ponizni.
91. A i onu koja je sačuvala djevičanstvo svoje, u njoj život udahnusmo* i nju i sina njezina znamenjem svjetovima učinismo.
92. Ova vaša vjera – jedina je prava vjera, a Ja sam – vaš Gospodar, zato se samo Meni klanjajte!
93. I oni su se između sebe u vjeri podvojili, a svi će se Nama vratiti.
94. Ko bude dobra djela činio i uz to vjernik bio, trud mu neće lišen nagrade ostati, jer smo mu ga, sigurno, Mi pribilježili.
95. A nezamislivo je da se stanovnici bilo kojeg naselja koje smo Mi uništili neće Nama vratiti.
96. I kada se otvore Jedžudž i Medžudž i kada se ljudi budu niz sve strmine žurno spuštali
97. i približi se istinita prijetnja, tada će se pogledi nevjernika ukočiti. “Teško nama, mi smo prema ovome ravnodušni bili; mi smo sami sebi nepravdu učinili!”
98. I vi, i oni kojima se, pored Allaha, klanjate – bićete gorivo u Džehennemu, a u nj ćete doista ući.
99. Da su oni bogovi, ne bi u nj ušli, i svi će u njemu vječno boraviti,
100. u njemu će prigušeno uzdisati, u njemu ništa radosno neće čuti.
101. A oni kojima smo još prije lijepu nagradu obećali, oni će od njega daleko biti,
102. huku njegovu neće čuti, i vječno će u onome što im budu duše željele uživati,
103. neće ih brinuti najveći užas, nego će ih meleki dočekivati: “Evo ovo je vaš dan, vama obećan!” –
104. onoga Dana kada smotamo nebesa kao što se smota list papira za pisanje. Onako kako smo prvi put iz ničega stvorili, tako ćemo ponovo iz ništa stvoriti – to je obećanje Naše, Mi smo doista kadri to učiniti.
105. Mi smo u Zeburu, poslije Tevrata, napisali da će Zemlju Moji čestiti robovi naslijediti.
106. U ovome je doista pouka za ljude koji se budu Allahu klanjali,
107. a tebe smo samo kao milost svjetovima poslali.
108. Reci: “Meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog, zato se samo Njemu klanjajte!”
109. I ako oni leđa okrenu, ti reci: “Ja sam vas sve, bez razlike, opomenuo, a ne znam da li je blizu ili daleko ono čime vam se prijeti;
110. On zna glasno izgovorene riječi, zna i ono što krijete,
111. a ja ne znam da nije to vama iskušenje, i pružanje uživanja još za izvjesno vrijeme.”
112. “Gospodaru moj, presudi onako kako su zaslužili!” – reče on – “a od Gospodara našeg, Milostivog, treba tražiti pomoć protiv onoga što vi iznosite.”
